Osvrćući se na na nedavne polemike, započete u Danima a nastavljene u Dnevnom avazu, Enver Dizdar, sin velikog bh. pjesnika Maka Dizdara, za DEPO rasvjetljava razloge koji su davne 1971. godine „ubili“ njegovog oca. U intervju koji slijedi naš sagovornik prisjeća se kako su Makova zbirka „Kameni spavač“ i antologija „Stari bosanski textovi“ bili dočekani „na nož“ u časopisu „Lica“ od strane Rajka Noge i Marka Vešovića, kako su se „neprijatelji Bosne“ tada pobojali od buđenja bosanske svijesti, a za Abdulaha Sidrana priželjkuje državnu platu od 10.000KM mjesečno…
Razgovarala: Jasenka KRATOVIĆ
Zadnjih dana se u Dnevnom avazu mogla pratiti polemika, započeta u Danima, na liniji Abdulah Sidran, Muhamed Filipović i Vi, a vezana je za odnos bh. društva naspram vašeg oca i posredno za razlog njegove smrti. Od čega je u stvari umro Mak Dizdar?
Mak je ranjavan i mrcvaren postepeno, vješto doziranim instrumentima i metodima „specijalnog rata“, psihološkim i „književno-estetskim“ presingom i torturom, a konačno umoren. dokrajčen užasno ponižavajućom falsifikovanom optužbom, surovim udarom na egzistenciju i mogućnost opstanka… A evo i konkretnog odgovora na Vaše pitanje…
Dva Makova kapitalna djela, poetska zbirka „Kameni spavač“ i antologija „Stari bosanski tekstovi“ (obje bi se mogle nazvati dijelom korpusa „svetih knjiga bosanstva“), dočekana su u Sarajevu sprva krajnje neprijateljski – „Spavač“ „na nož“ (Rajko Nogo i Marko Vešović, u „Licima“) a „Tekstovi“ posvemašnjom ćutnjom. Ovaj „štimung“ još je eksplozivnijim učinio čuveni Makov esej „Marginalije o jeziku“ zbog kojeg mu je, tada, jedan „istočni“ kolega ( i sada u Sarajevu živući) otvoreno zaprijetio: „Šta je, mi ti Srbi pojeli slovo „h“… misli na svoje sinove, puškama ćemo se mi obračunavati“. Neprijatelji Bosne namah su u ovim zapisima naslutili po njih razornu opasnost od buđenja svijesti i otpora njihove temeljito obrađivane, izdrilovane i indoktrinirane žrtve.
[pullquote]
Polemika sa Sidranom:
U svome javljanju „Avazu“ povodom Sidranova intervjua, u kome se on osvrnuo „u gnjevu“ na moj prethodni tekst u „Danima“, napisao sam i ovo:
– Žao mi je što je to tako, ali Abdulah Sidran, iako to donedavo možda i nije htio da zna, u posljednje vrijeme i pregrubo, na vlastitoj koži, osjeća koliko jedna „književna polemika“, može izazvati gorčine, boli i preteške bolesti. Pomišlja li sada: kako li je tek nekome ko je godinama izložen mučkim ranjavanjima imena, djela, časti, života, na koga se krvoločno kidiše, bez prava i mogućnosti odgovora i odbrane. Mogu li te „književne polemike“ ubiti pjesnika ?! Maka Dizdara su ubile, a Sidran to, mada je tim „polemikama“ barem svjedok bio, nikako ne da reći! A ja, opet, po Sidranu, dokazujući i takvu dimenziju Makove smrti, „sramotim i poganim uspomenu na vlastitog oca“
Takav je bio početak mojega odgovora „Avazu“ u verziji kraćoj za 80 odsto od prvobitnog teksta (po njihovom zahtjevu). I taj su mi dio, pride, izbacili, te tri rečenice koje smatram ključem za dekodiranje svekolike priče o Makovoj smrti i pravih razloga današnje, naše polemike o tom davnom a, eto, još uvijek aktuelnom „slučaju“. „Dani“ su, pak, odgovor objavili integralno…[/pullquote]
U prepisci je između ostaloga navedeno da je vaš otac umro 1971. godine na dan kada mu je uručeno pismo u kome se nalazilo Rješenje Izvršnog vijeća SR BiH o deložaciji iz stana, a spominju se i izvjesni napadi tadašnjih mladih pisaca na njega. Ko su bili ti mladi pisci, i šta su tačno zamjerali vašem ocu?Dok žrtve same, uglavnom, nisu prepoznavale opasnost pa nisu shvatale ni poruke Makova djela, možda i sve do posljednje agresije na Zemlju Bosnu i Državu Bosnu i Hercegovinu. U to će vrijeme, tek akademik Muhamed Filipović, usamljenički, svojim „prevratničkim“ esejem „Bosanski duh u književnosti, šta je to“, zavedenu i uspavanu bh. javnost mudro pokušati upozoriti šta to i zašto kod Maka velikosrpskim gospodarima ne odgovara i ne štima, i šta to tamo u Bosni, po njima, ubijati i ubiti valja.
Da, ta prijetnja deložacijom iz apsolutno regularno, konačno dodijeljenog stana (pred smrt, u 53. godini, dok su poćudni podrepnici još kao balavci stanovali u mnogo većim i boljim) bila je završni udarac. To – nakon višegodišnjeg vrijeđanja, omalovažavanja, negiranja, prave hajke glasila iz Sarajeva i Beograda, telefonskih prijetnji i neskriveno četničkih pisama – Mak više nije mogao izdržati.
A mladi pisci ?! Mladi pisci su još od prije patentiranja „legitimnog“ prava na Makov odstrel, tražili Makovu „abdikaciju“ i svoje preuzimanje tog sirotog prijestolja što ga je Mak imao kao glavni urednik časopisa „Život“ (jedino, godinama čekano, gotovo sirotinjsko uhljebljenje još od – 1959/60. g. – uništavanja „Narodne prosvjete“, jednog od najvećih izdavača na Balkanu, čiji je Mak bio stvarni osnivač i graditelj) i mučnog presjedavanja razjedinjenim Udruženjem književnika BiH. Kevtali su i klevetali, neki od njih možda i u debelom neznanju slijedeći režanje i lavež moćne kučke – velikosrpskog projekta. Jedan od njih, Rajko Nogo, izdvajao i izdvojio se po upornosti, poslušnosti i „pravovjernosti“, postao je strasno dresirani i dobro hranjeni, krvoločni vuk, pridružio se iskonskom čoporu i postao njegov nominalni predvodnik.
Danas se često čuju primjedbe kada je u pitanju odnos bh. društva prema svojim velikanima. Da li mislite da se takvim ljudima ovdje život otežava i, ako je tako, zbog čega?
Možda Vam, budući govorimo o ovoj polemici, izgleda nesuglasno, ali ću Vam, pojednstavljeno, reći: Abdulah Sidran bi, (i ne samo on, naravno, imamo mnogo istinski velikih stvaralaca kod nas) po meni, trebao imati 10.000 KM javne, državne, (nestranačke !) plaće svakog mjeseca. Pa bismo onda svi, sa više vjerovatnoće i izvjesnosti mogli očekivati od njega jedno novo veliko umjetničko djelo što će i njega i ovu zemlju proslaviti i učiniti bližima svijetu. A to vrijedi mnogo, mnogo, mnogo više od takve plaće. To bi ga, ujedno, oslobodilo raznih neugodnih i neukusnih nužnosti i dužnosti koje ga diskreditiraju.
S druge strane, ovdje se, za naše uslove, na „kulturu i umjetnost“ troše zaista velike i zaista uzaludne pare. Znam za bezbroj dobro finansiranih „projekata“ koji nikada nisu urađeni ili – one za koje bi bolje bilo da nikada nisu…
[pullquote]
Kako se to nekad radilo:
Komentarisao sam, davno, u sarajevskom „Svijetu“ odlazak Meše Selimovića u Beograd i njegovo odricanje od Sarajeva i Bosne. Rekao sam Meši i javnosti, otprilike, što i Vama u prethodnoj rečenici. Moj tekst prenio je tada beogradski NIN, na duplerici, prostoru rezerviranom za ekskluzive. No, na kraju tog teksta dodato je, parafraziram, ovo: U „Oslobođenju“ je, istovremeno sa ovim tekstom (mojim), objavljena i sljedeća misao – „Pustili smo Sliškovića (nogometaša, op. E.D.) pa zašto ne i Mešu Selimovića!“ Rečenicu je napisao, avaj, moj – tada budući glavni urednik. I stoga se i zato, između ostalog, zbog ovakvog odabira „glodura“ i inih glavondura, između ostalog, značajni ljudi progone ili sami odlučuju na bjeg i spas. No, da i to – kad smo već tu – dodam: ova je rečenica smišljeno i vješto ukomponovana u moj tekst ciljano, da bi većina njihovih veoma brojnih čitalaca pripisala taj idiotizam meni. (NIN je bio jedan od nosilaca harange protiv Maka, a i kasnijeg neraspoloženja prema meni – jer sam se baš ja, odavde iz Sarajeva, više nego iko drugi, tekstovima obračunavao sa njihovim antibosanskim miljenicima. Pa mi je NIN ovako, „bezazleno uvalio“… Spominjem ovo jer hoću da upozorim kako se to tada radilo. A taj NIN-ov pasjaluk samo je sitna epizoda, usputna podvalica, jedan od malih, „relaksirajućih“ ali veoma efektnih i efikasnih trikova svojstvenih mnogo osmišljenijem specijalnom ratu kakvog sam prethodno spominjao).
[/pullquote]
Tema je, ustvari, doboga „vruća“, a ovdje joj mjesta nema. Zato ću reći, kratko: dok god, recimo, u novinama i na TV i nadrkane frizere ozbiljno drže i nazivaju umjetnicima, dok se ovdje jasno i glasno ne povuče crta između stvarne umjetnosti i nečijeg ignorantskog i nesuvislog iživljavanja, dok u vlast ne izaberemo ljude koji znaju šta je to i imaju potrebu za knjigom, grafikom, slikom, dobrom muzikom… vlast će se prema istinskoj umjetnosti i stvaralaštvu odnositi kao prema nečemu što im se „nedemokratski“, nasilno i uzaludno, „podvaljuje“ podmeće i nameće…Da li takav odnos kulturno i intelektualno siromaši ovu sredinu, jer su i kroz istoriju brojni značajni Bosanci i Hercegovci odlazili u veće gradove, poput Zagreba i Beograda, gdje su bivali objeručke dočekivani? Zašto se ovo dešava?
Kada stvaralac ode iz svoje domicilne sredine, on to radi sa punim pravom, bilo koji razlog da ga vodi. No, kad ode stvaralac, ne ode s njim potpuno i nepovratno i njegovo djelo. Ostaje dijelom dostupna „upotrebna vrijednost“ djela i varava utjeha da je ono trajno obilježeno nama i odavde da je, ovdje rođeno… Ali, zato – zauvijek ode njegovo kreativno ljudsko prisustvo i djelovanje. I oni neprocjenjivo plodonosni i dugovjeki tragovi tog prisustva i bivanja među nama. Odoše mu i djeca, ode specifični genetski materijal. Ode dio naše moguće bogatije i plemenitije budućnosti… To je taj skriveni i nenadoknadivi gubitak kad od tebe ode jedan lijepi dio tebe…
Osnovali ste Fondaciju Mak Dizdar. Čime se ova Fondacija bavi, šta joj je cilj i koliko uspijeva biti aktivna u današnjim vremenima?
Ponestalo nam je, vidim, vremena i prostora, zar ne?! Mogu li zato biti toliko slobodan da Vas zamolimo da Fondaciji Mak Dizdar posvetimo jedan drugi razgovor(čić), kada Vi procjenite da tome ima razloga ? A ima, vjerujte, vazda ima!
Lik i djelo Maka Dizdara svojataju mnogi. Da li ga uspijevate zaštiti od različitih mogućih zloupotreba? Koliko manifestacije poput Slova Gorčina doprinose toj zaštiti? U kojoj mjeri je riješeno pitanje autorskih prava kada je u pitanju književni opus Maka Dizdara?
Evo, kratko, nadajući se tom drugom razgovoru: prema Makovoj poeziji ovdje se ponašaju kao da je to djelo „narodnog genija“. Recitira se i citira, štampa se i preštampava kao da je dio zajedničke vjekovne tradicije i općenarodno vlasništvo. Kad potražiš svoje pravo (to je jedina babovina nas trojice Makovih sinova i sedam unuka) kažu nam (iz izdavačke kuće Rabic recimo), kako im „zavrćemo ruku zbog nekoliko pjesmica“ i tako, na tome i zavrnu svaku „poslovnu“ i ljudsku korespondenciju…
A „Slovo Gorčina“ ? I to je za posebne priče …
(DEPO)