U jugozapadnom dijelu Sarajeva, u predjelu Kovačići i Debelo Brdo, smješteno je Staro jevrejsko groblje, iza praškog najveći jevrejski sakralni kompleks, a istovremeno jedan od najvrednijih memorijalnih kompleksa, u Evropi. Unutar njega zabilježen je, specifičnom fakturom, značajan i nezaobilazan segment hronike Jevreja negdje od sredine XVI st. pa sve do zatvaranja nekropole, 1965 g. Smatra se daje najstariji dio groblja formiran uz srednjovjekovnu nekropolu stećaka na brijegu BORAK, iznad današnje ulice Miče Sokolovića, i daje uništen prilikom urbanizacije ovog područja te izgradnjom uskotračne pruge Sarajevo-Višegrad.O nastanku i razvoju groblja do XVI st. nema pouzdane dokumentacije, ali se na osnovu podataka protokola Jevrejske opštine, 1630. može uzeti kao godina osnivanja ovog groblja. Temeljni izvori za proučavanje groblja opljačkani su i uništeni, posebno u požaru 1941 g. kada je u ruševinama Velikog sefardskog hrama spaljena “knjiga umrlih” koju je četrdeset godina brižno ispisivao Moše Altarac, poznatiji pod nadimkom “Moše di la kancelarija”, sekretar Sefardske opštine i pogrebnog društva “Hevra kadiša”. Istoriografski podaci iznose da Sefardi doseljavaju u Sarajevo etapno tokom XVI st. odnosno da je oko 1550. g. formirana prva jevrejska zajednica (opština), a nedugo zatim i pogrebno društvo “Hevra kadiša” (1558). “Jevrejsko groblje bi otvoreno u ovom gradu godine 1545. Sedam odbornika, koji su ga stvorili, počiva tu zajedno, pod istom humkom smješteni oko tijela svog velikog rabina Baruha”.
Rabin Samuel Baruh, porijeklom iz Soluna, bio je sarajevski rabin između 1623-1640 g a po navodima Morica Levija “Tradicija označuje nadgrobni kamen Samuela Baruha kao najstariji u groblju. Taj se kamen nalazi najednom brežuljku u jugozapadnom dijelu oko 800 koraka udaljeno od južnog reda kamenja. Oko tog kamena niže se pet drugih velikih spomenika, koje tradicija označuje kao počivališta tadašnjih bogoštovanih predstojnika.Samo na Baruhovom kamenu uspjelo se velikom mukom pročitati sljedeći hebrejski natpis: Nadgrobni kamen pravednika Samuela Baruha.
U sredini groblja nalazi se jedan onizak kamen, koji je već dobrano u zemlju zapao,te je tu navodno počivalište Machaha Mučačona, savremenika Samuela Baruha. Nadgrobni natpis je već posve nečitljiv. Ta su dva spomenika najstarija u čitavom groblju”. Jakov Maestro navodi da su starješine sarajevske jevrejske zajednice osigurali teren za groblje od nekog vakufa i da su oporučno odredili da ih sahrane na vrhu groblja, odnosno, da je gornji dio groblja bio rezervisan za hahame i druge ugledne osobe.
Svojevrsni dokument o određenim aspektima života Sefarda, kasnije i Aškenaza, grobljanski kompleks se prostire na strmom terenu, površine od 31.160 m2, na sedam parcela sa preko 3850 nadgrobnih spomenika, četiri spomen – obilježja podignuta žrtvama fašističkog terora (od kojih prostorno i skulptoralno dominira djelo ing.arh. Jahiela Fincija iz 1952. g.), nekoliko kenotafa (među kojima je umjetnički najvrijedniji kenotaf Blanke Alkalaj i njene porodice), velikom aškenaskom kosturnicom autora ing.arh. Zlatka Ugljena, izl962.g. (podignuta nakon ekshumacije starog i novog aškenaskog groblja, od 1950. g.). Groblje je ozidano kamenim klesanicama čiji su završeci stilizirani u obliku betonskih spljoštenih piramida. Na sjevernoj strani zida usmjerenog prema Nevesinjskoj ulici i zaobilaznici, u vrijeme ograđivanja groblja (1919-1930) podignuta je monumentalna trodjelna kapija kao i manja dvodjelna kapija na južnoj strani zida, obje od stiliziranog kovanog željeza s naznačenim simbolima menore i Davidove zvijezde. Na sjeverozapadnoj strani smještena je grobljanska kapela (Ciduk Adin) sagrađena od ing. Scheidinga, između 1923-24 g. Zapadno od kapele, kod glavne kapije postavljena je kamena česma. Najraniji podatak o parcelisanju groblja datira iz 1901. kada je groblje parcelisano u dva dijela od kojih je onaj manji, na južnoj strani od željezničke pruge, ostao odsječen i zanemaren. Slijedi uređenje, parcelisanje o ograđivanje (1919-30), što je posljednji put učinjeno od sredine ovog stoljeća na ovamo, podizanjem Aškenaske kosturnice i spomen – obilježja, kada je završeno uređenje stepeništa, staza i postavljanje klupa.
U razdoblju nastanka groblja uz srednje vjekovnu nekropolu stećaka (Borak) i stari kamenolom (Šatorija) 5, Sefardi stvaraju jedinstvene nadgrobnike kakvih, po njihovim domomorfnim oblicima i simboličkoj motivici nema među jevrejskim spomenicima nigdje u svijetu.6
Tradicionalni sefardski nadgrobnici oblikovani su kao jednostavne horizontalne ploče ili sarkofazi prazni s urezanim natpisom.|Kao primjer navodimo nadgrobne spomenike toga tipa iz XVII st. Sa Dubrovačkog i Splitskog (na Marjanu) groblja, koji su rađeni po uzoru na spomenike u Španiji, a nemaju sličnosti sa ovim sarajevskim. Ovdje ćemo spomenuti navode očevidaca, da su u španskom gradu Meridi, u Nacionalnom muzeju rimske umjetnosti nalazi nadgrobni spomenik izuzetno sličan ovima sa Kovačića 7, stoje zapaženo i u alžirskom gradu Tipasa.* Ovaj oblik položenog monolita s poluobličastom nišom, susreće se po Izraelu. Turskoj. Grčkoj, a spada u karakteristične sefardske forme nadgrobnika.9 O pažnji koju su Sefardi, čak i u izgnanstvu, posvećivali svojim nadgrobnim spomenicima svjedoče groblja u Amsterdamu, Londonu, Altoni i dr. Njihovi su spomenici u obliku ploče veličine groba, otmjeniji su sarkofazi s dvoslivnim krovom i stepenasto oblikovanim postoljem. U epohi baroka nadgrobne ploče imaju dekor srodan onome sa grobnih ploča uzidanih u crkve, dok prisutni simboli spadaju u opšte sepulkralne motive: posječeno drvo, slomljena ruža, mrtvačka glava, kosa, oborene baklje, pješčani sat, geniju žalosti, biblijske scene itd. Uzglavni dio spomenika nosio je grb sefardske porodice, a ostale površine su mogle biti razdjeljene u polja od kojih jedno sadrži epitaf. 10 Imajući u vidu da su pojedine sefardske sinagoge Iberijskog poluotoka imala svoja obilježja u načinu sahranjivanja prije egzodusa (Aragonska, Kostiljska i dr.), biće neophodno obaviti komparativno istraživanje relevantnih karakteristika sepulkralne tradicije onih područja sa kojih su potekli naši Sefardi. Smatramo da se enigma jedinstveno oblikovanih sefardskih nadgrobnika u Sarajevu može možda najbolje protumačiti karakterističnošću stapanja sefardske tradicije, koja sadrži sedimente judaizma antičko-rimske i medijevalne arapske i španske civlizacije sa tradicijom lokalne sredine. ” U osebujnoj poetici, metaforičnosti i likovnosti nadgrobnika, u njihovom sinhronijskom modeliranju i postepenom odumiranju, te u pojavi novih sepulkralnih oblika spomenici ovog groblja po stilu, formama i stanovitim simbolima, mogu se podijeliti u nekoliko vrsta.
– Položene monolitne ploče i sanduci, sa ili bez natpisa, direktno slijede oblike stećaka i onu razvojnu nit koja povezuje sefardsku tradiciju jednostavnih oblika s autohtonim prelaznim stilom u sepulkralnoj umjetnosti B i H na prelazu srednjevjekovnog u turski period. n
– Monolitni sljemenjaci i kompozitni (prazni) sarkofazi, uvijek sa natpisima, koji se uporedo oslanjaju i na tradiciju stećaka i na pradavne sarkofagne oblike.
– Javljaju se i razni modaliteti sanduka i sarkofaga koji se na gornjoj strani završavaju: ravno, obličasto, obličasto-stepenasto, sljemenasto, s karakterističnim skračenjima visine i širine, idući od prednje prema stražnjoj strani spomenika.
Ukrasni motivi, najčešće višestrukog simboličkog značenja, sadržajno su: tradicionalnih, religioznih i profanih konotacija, figuralne predstave, geometrijski i biljni motivi i dekorativna plastika spomenika.
Na starim spomenicima izvedeni su rustično, šematizovano, sa svrhom isticanja statusa i zanimanja pojedinih članova jevrejske zajednice (Kohena, Levija, rabina i uopšte uglednih ljudi). Tako je pružena ruka vezana uz kohenski grob, simbolizira blagoslov i svetost, knjiga ukazuje na znalca knjige, štap označava svešteno lice, jare i jagnje, odnosno pojedini predmeti i životinje, simboliziraju kako jevrejski narod Gospodom izabran i otkupljen, tako i pojedine narode koji su dolazili u dodir s Jevrejima (što je češće kod Aškenaza)13 Jaje je simbol života i smrti, ponovnog rađanja. Astralni simboli: krug, rozeta, polusfera (okrugla i ovalna), polumjesec – govore jezikom tadašnjeg doba o vječnim temama cikličnog – univerzalnog kretanja. Prema konačnom odredištu duše, prema nekim tumačenjima svjetlost je simbol duše jer asocira na ljudsku besmrtnost, a put ka razumjevanju ovih simbola vodi preko religiozne i eshatološke sfere i preko odgonetanja samih epitafa na spomeniku. Pri određivanju porijekla ovih motiva l4 mora se imati na umu nekoliko izvora: srednjevjekovno islamsko i sefardsko, a njihovo objašnjenje svakako daje u vezi sa lokalnim sinkretičkim elementima, samim sepulkralnim kultom i sa čisto dekorativnom ulogom na spomeniku.
Stari nadgrobnici izrađeni su prema obrascima standarne klesarske obrade kamena iz obližnje Šatorije (to su oni iz perioda XVI – XVIII st.), dok novi (od XIX – XX st.) očituju varijacije starih formi i ujedno drugačija kreativna rješenja vertikalnih i horizontalnih ploča, njihovih uzajamnih kombinacija i drugih oblika tipičnih za savremena gradska groblja, a izvedeni su u novim, često skupocjenim vrstama kamena.
Izuzetnu vrijednost nadgrobnih spomenika predstavlja njihova epigrafika rađena reljefnim i urezanim slovima hebrejskog kvadratnog pisma, rasi kurzivom i latinicom. Na starim spomenicima epitafi su obično postavljeni na sjevernu čeonu stranu (sa ili bez niše), zatim na gornju horizontalnu i na bočne strane, dok su na novim postavljeni i na ovaj i na način ispisivanja vertikalnih dijelova grobnice. Pored formule “ovdje počiva”, sadrže ime pokojnika, datum rođenja i smrti, ponekad kratak tekst o životu i djelu pokojnika, stihove i citate iz jevrejske tradicije.
Jevreji svoja groblja smatraju svetim mjestima nazivajući ih kuća grobova, kuća života, kuća vječnosti. Orjentacija pokojnika usmjerena je glavom prema istoku – Jeruzalemu i brdu Cion, a tijelom prema zapadu. Običaj da se groblje ogradi i da se označi grob vodeće, značajne ličnosti uslovljen je time da je već sahranjeno deset (minjan) članova zajednice. Nadgrobni spomenik se postavlja po isteku ŠIVA (sedam dana), ŠELOŠIM (trideset dana) ili nakon dvanaest mjeseci poslije smrti sahranjene osobe. Jedan tipični jevrejski običaj odnosi se na “sahranjivanje” oštečenih i dotrajalih knjiga i spisa u zasebne rake tzv. GENIZE, što je zabilježeno i na ovom groblju l6, a čijom se prigodom održavala svečanost uz tradicionalnu muziku.
Snježana Mutapčić
STARO SARAJEVSKO GROBLJE U KOVAČIĆIMA
(THE OLD JEWISH GRAVEYARD AT KOVAČIĆI)
“Sefarad 92”
[slickr-flickr tag=”jevrejsko” size=”original”]