Još dok ovaj svijet nije postojao, Hristos je bio rođen. Pošto je bio mali, uvijek je išao pored Boga i držao mu se za skutove. Kud god je išao Gospod, za njim je išao i Hristos. Čak je Bogu bilo krivo što mali Hristos stalno ide za njim. – „Nemoj stalno da ideš za mnom, čedo, govorio mu je Gospod, nego sjedi na zemlju, poigraj se nečim, kao što se sva djeca igraju.“ Kada Hristos ču te riječi od Boga, odmah se odmaknu od njegovog koljena i sjede na zemlju da se poigra. Prva igra Hristova bila je da kopa zemlju lopaticom i da pravi blato, a od blata načini mnogo loptica kao pogačice, pa ih stavi na crepčiće da se suše.
Išao tako Gospod, išao, pa navrati da vidi šta mu radi sin. Kada spazi da su mu prljave ruke i odijelo, zastade da vidi šta je pravio da se toliko isprljao. –„Što si se tako uprljao, sinko, reče mu Gospod, kakvo je to blato pred tobom?“ –„Pravim loptice za igranje, oče“, reče mu Hristos. –„Dobro je što si napravio loptice, čedo moje, reče mu Gospod, ali šta će ti toliko loptica, šta ćeš da radiš s njima?“ –„Baciću ih, oče, uvis kao lopte, igraću se njima.“ –„E, kada hoćeš da se tako igraš njima, reče mu Gospod, hajde baci ovu veću loptu uvis da vidimo dokle ćeš da je baciš.“ Hristos sa velikom radošću posluša svoga oca, pa dohvati veliku loptu i baci je visoko prema nebu. Po božjem blagoslovu lopta ode vrlo daleko i zastade na jednom mjestu, pa se stvori sunce. Toga časa zablista kao jutarnje sunce kada ljesne u čovjekovim očima da ne može pogledati u njega. Tada Hristos stavi obje ručice na oči jer mu sunce nije dalo da gleda. –„Sinko, vidiš li kako sam ti napravio veliku i sjajnu loptu! Bacaj redom sve loptice uvis, pa će i one postati kao ona prva.“ –„Baciću ih, oče, reče mu Hristos, ali te molim da ne svijetle kao ova velika; ona tako blista da mi ne da gledati u sebe.“ –„Vrlo dobro, čedo, ti baci loptice, a ja znam šta ću da činim“, reče mu Gospod. Hristos odmah dohvati sve loptice objema rukama, razbaca ih jedne desno, druge lijevo, jedne uvis, druge naniže. Sve se rasturiše po širokom nebu i svaka loptica i lopta ostade na mjestu gdje ju je Gospod blagoslovio. Gospod blagoslovi da jedne bude mjesec, druge da budu velike zvijezde.
Kada vidje Hristos da su sve lopte zastale visoko i da nema čime da se igra, dohvati zemlju rukama i poče je bacati na zvijezde da bi ih oborio. Međutim Gospod bješe blagoslovio i tu zemlju, pa postadoše sitne zvijezde. Tako je tobož postala i Kumova slama. Eto, tako je stvoren ovaj svijet.
Makedonske narodne pripovijetke, Sarajevo: Svjetlost, 1954.