Dobro je znana i često publicirana činjenica da nakon dolaska Turaka u umjetničkoj obradi metala nastupa sveopće miješanje stilova. Moja je namjera da ukažem na postojanje prepoznatljiva stila obrade metala u bosanskom kraljevstvu, prije turske najezde; radi se, dakle, o gledištu koji nije općeprihvaćeno. Kako postavka o kulturnom jedinstvu Bosne i Hercegovine u danima bosanskog kraljevstva također nije općeprihvaćena (izuzmemo li ovdje manuskripte Crkve bosanske i fenomen stećaka), autori koji su zamijetili udio hercegovačkih motiva u oblikovanju kasnijeg otomanskog stila nisu uvidjeli da su nastali za Kraljevine Bosne; štaviše – katkad bi tvrdili da nakon dolaska Turaka umjetnička obrada metala u Sarajevu koristi isključivo otomanske elemente, te se navodno nimalo ne nastavlja na prethodni bosanski stil. Netačnost te postavke dokazao je Muhamed Karamehmedović (1980; str. 66-85). Također je zastupljeno mišljenje da bez nacionalnog ili vjerskog jedinstva nema ni dovoljno snažna kulturnog jedinstva koje bi urodilo prepoznatljivim stilom; premda je postojanje bosanskog kraljevstva i Crkve bosanske neprijeporno, smatralo se da bez postojanja „bosanske nacije“ nema ni bosanskog stila. No činjenice ukazuju na suprotno; a ni implikacije koje proizilaze iz fenomena stećka ne bi se tak tako smjele zanemariti .
Po mom mišljenju, osnovni razlog zbog kojeg je bosanski doprinos umjetničkoj obradi metala na Balkanu zanemaren, proizilazi iz krivog datiranja nekoliko ključnih predmeta (posuda iz Stobija i Temske, te Ivanove i Čkotovljeve zdjele); niz značajnih radova tačno ih pripisuje Hercegovini, no datira u razdoblje nakon najezde Turaka u to područje u vrijeme kad bosansko kraljevstvo više ne postoji, pa se tako i moglo zanemariti kao izvorište dekorativnih ideja.
Barem jedno od tih kasnih datiranja vjerovatno proizilazi iz nepoznavanje „realizma“ iz 15. stoljeća koji je djelovao na umjetničku obradu metala, a tek mu je nedavno posvećena zaslužena pažnja (Lightbown 1978; str. 100-109); u prošlosti se taj „kasnogotički“ realizam često miješao s naturalizmom renesanse koji se pojavljuje kasnije. Ma čime ti kasniji datumi potaknuti, mnoge ključne metalne predmete koji po mom mišljenju potječu iz bosanskog kraljevstva lociraju u razdoblje kad srpski manastiri i crkve uveliko zamjenjuju privatna lica kao kršćanski patroni umjetničke obrade metala u južnoslavenskim zemljama pod turkim jarmom, pa se otud ti predmeti uglavnom smatraju primjercima srpskog stila u umjetničkoj obradi metala. Nadam se da sam uspjela odrediti specifičnosti bosanskog stila obrade metala; preciziramo li ga kao hercegovački stil nastao u vrijeme bosanskog kraljevstva, dobivamo sličnu sliku stanja kao kod najvažnijeg bosanskog umjetničkog produkta iz kasnog srednjovjekovlja – stećka, čije se ključni ukrašeni primjerci, izuzev nekoliko kamena, također nalaze u Hercegovini i datiraju iz istog razdoblja. A umijeću izrade staćaka nitko nije pokušao pripisati srpsko obilježje.
Čini mi se da izrada stećaka i srebrnih, odnosno pozlaćenih srebrnih posuda imaju neke zajedničke etape razvoja. U oba slučaja vjerovatno se radi o popularizaciji dvorskog stila; oba su nastala van kraljevske oblasti u 15. stoljeću, kao rezultat prenošenja vlasti s kralja na lokalnu vlastelu. Po mom mišljenju, najveći je dio opisanih posuda iz 15. stoljeća nastao na provincijskim dvorovima (npr. Kosača), no bez sumnje ne bi tako izgledale da im ne prethode predmeti s kraljevskog dvora – i sami možda imitacija stila francusko-mađarskih posuda iz 14. stoljeća.
Marian Wenzel, ‘Tradicija umjetničke obrade metala u Kraljevini Bosni’, Bosanski stil na stećcima i metalu, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1999.