Kroz „aktivnu ljubav“ čovjek može doprinjeti davanju smisla životu i stvaranju buduće svjetlosne zemlje, na primjer kao umjetnik: svako stvarno umjetničko djelo jeste komad prosvijetljene materije. Ili na primjer kao brat svojih saputnika: svaki manihejac trebao bi brinuti barem za jednu osobu koja bez nje ne bi mogla živjeti. Manihejski Krist se ne treba vezati za posjedstvo: posjedstvo vodi ka opsesiji i mračnjaštvu. Svako vezivanje duhovnog uz svjetovnu organizaciju ili instituciju oslabljuje duh. Kako Manijeva crkva, nasuprot Petrovoj rimskoj crkvi, institucionalno nije bila čvrsto organizovana i stoga nije mogla ispoljavati bilo kakvu moć, bilo je lako progoniti je i – barem na površini – uništiti je.
Manihejski umjetnički impuls vrijedi dublje promotriti; on dobiva jednu dodatnu dimenziju ako se u obzir uzme ovo: po manihejskom učenju čovjeka su stvorili sinovi tame po slici sinova svjetlosti: „… i oni (sinovi tame) utisnuše njegovu sliku (poslanika svjetlosti) u svoje srce, u unutrašnjost njihove duše. Potom su svoje stvorenje, tjelesno biće čovjeka, po njegovoj slici uredili, uobličili Adama kroz sliku uzvišenog utisnutu u njihovu dušu. Ali stvorili su ga samo kao odraz, a ne kao oblik koji bi posjedovao istinsku stvarnost.“ Ovo stvaranje Adama od strane Arhonta tame u manihejskom smislu nije kakav zao čin ili nesreća, jer: „… zbog Adama će čak i demoni i tamni duhovi dobiti zaštitu i pomilovanje, jer su utisnuli sliku duha u Adamov lik i oblik.“
Stvaranje tjelesnog čovjeka po slici duhovnog, pri čemu je djelo uoblikovano „samo u odraz“: ovaj proces u suštini je isti kao i umjetničko stvararlaštvo! Ova konstatacija otkriva novu stranu biti manihejskog umjetničkog impulsa. Iz njega naime proizilazi sasvim određeno držanje Manija prema umjetničkom stvaralaštvu uopšte. Jer: stvaralačko djelovanje umjetnika u Manijevom smislu je izgleda slično onome sinova tame, kada su stvorili materijalnog čovjeka po slici duhovnog!
Kako je i sam Mani djelovao sredstvima umjetnosti – bio je nadaren slikar, kaligraf, pjesnik i muzičar; sve svoje knjige istančanim umijećem pisao je i iluminirao sam – i kako je bez sumnje od svojih učenika zahtijevao umjetničko stvaralaštvo i djelovanje kroz umjetnost, tako se otkrilo iznenađujuće saznanje, da Mani demone tame ni u kojem slučaju nije smatrao apsolutno i same po sebe zlim i vrijednim prezira, već da ih je kroz jednako djelovanje na pravom mjestu i u pravo vrijeme – isto sa istim, u ljubavi! – pokušavao iskupiti! Takvim posmatranjem ove riječi dobivaju posebnu težinu: „Pa i tamne sile dobit će zaštitu i udio u Carstvu nebeskom, jer se trude oko čovječje slike i utisnuli su njegovu sliku u mrtvu prašinu.“ Sitne duše su se možda najdublje užasavale od ovakvih riječi. Teški zadatak saznanja biti zla i saznanja i ispunjenja čovjekovog životnog zadatka prema zlu bio je međutim najznačajniji duhovni cilj koji je Mani postavljao svojim učenicima. Bila je potrebna hrabrost spoznaje i volja za ljubavlju da bi se ispunio ovaj zadatak.
Rudolf Kutzli, Die Bogumilen, Urachhaus, Stuttgart, 1977. (prevod G.D.)
[slickr-flickr tag=”kutzli” size=”medium”]