Tako pojam post-moderne – koju razumijem sa svom umnom kritikom moderne ili ciničnog uma, autoritarne ideje, a ne u njenom pervertiranom liku, u kojem ona vlastohlepno pribavlja sebi pravo koje osporava moderni i njenoj metafizici – ulazi ovdje u Berberovom slikarstvu na legitiman način; sa plodnim uvidima. Svojim slikama doseže ono što je istina, što je filologijski moguće i dopustivo. Berberova filozofija inter/kulturalnosti vrhuni, preuzima trag onog najvišeg u evropskoj umjetnosti, napose u slikarstvu. Interkulturalnost, to je ono sretanje svjetla sa svjetlom, nakviših izraza vrijednosti, koji kazuju da je samo ono što je neponovljivo, u stvari, ponovljivo, na stvaralački način.
Interkulturalnost – ili jedna forma kiničke kozmičnosti, koja kazuje da je kozmos moguć kao čovjekov zavičaj, uvijek podjednako prisutan i željen – je zakon umjetničke istine, od početka ljudskog nastanjivanja planete Zemlje. Sve ovo susrećemo i u onim slikarskim kompozicijama kao što su: Splav Meduze, ovdje pak: Posveta Théodoreu Géricaultu, za kojeg je moguće reći da je njegov veliki prethodnik, kojem se vraća, evo, i na kraju 20. stoljeća. Upravo time, interkulturalno razumijevanje, njemu imanentna hermeneutika, nije samo slikarevo intuicija ili samo emocionalni interkulturalizam, kako piše Tony Pontone (Managing Director, Albemarle Gallery, London) u jednom lijepom eseju. Berber zna da je ona ono najviše, logos polytropos, ljubav u umu i um u ljubavi, koji je svagda opiranje uskraćivanju, potiranju mnogostrukosti. Berberov europski senzibilitet, a to znači i bosanski, ne u regionalnom smislu, otkriva mogućnost poleta izraza, slikarskih galaksija, pojmova, ekstaze razumijevanja u slikarskoj kreaciji.
Ovdje je ne samo emocionalna anegdota, varijacija Tisuću i jedne noći, ne samo duh onog osjetilnog, čin kojim nevidljivo postaje vidljivim, a vidljivo nevidljivim; ne samo da je to priznanje jednakovrijednosti onog najvišeg, najbogatijeg i najplodnijeg u europskom slikarstvu. On je – ako je to nama smrtnicima uopšte dopušteno – „moguća slutnja vječnosti“. Odan je starogrčkom bogu Erosu, koji simbolizira jedinstveni nauk: ljubav za istinom i istinu ljubavi. Ili drugim jezikom: Čovjek i bog razgovarali su o pjesništvu. Bog je čovjeku kazivao metafore koje valja upotrebljavati. I događa se to: da su ona tajanstvena radost u kreaciji, dramatičnoj, jedinstvena ljepota, samo riječi sublimacije očajanja, kao što je – kaže se – samoiskustvo već očajanje.
Da kažem još i ovo. Mersad Berber je i homo ludens; onaj koji se igra, kao što su se drevni grčki bogovi igrali, kao što se dijete igra u Heraklitovom (Herakleitos iz Ephesos, oko 500., prije Krista) kazivanju u Peri physeos. U Nietzschea je igra ono najviše, povrh svih prinuda, autoritarnog uskraćivanja prava na život. Igra kao simbol svijeta, kazuje jedan od najsjajnijih mislilaca 20. stoljeća, čovjek pun neke blagosti i mudrosti, Eugen Fink, koji je pisao o pjesništvu, vodio filozofske seminare s Martinom Heideggerom.
Abdulah Šarćević, Mersad Berber, E & A, Zagreb, 2000.
[PSGallery=2iefvpeebw]