Stijepu Mijoviću Kočanu i Antunu Švagu
Odavno sam priželjkivao da Konavle upoznam izbliza. Kada bih prolazio
za Dubrovnik, konavosko polje, sela rubom i ona u brdima, ličila su na
biblijske predjele. Imala neku mistiku i ličnu magiju, sliku i priliku
čovjeka vezanog za zemlju koja ima svoj govor i glas. To je ona tvrdnja
Lorensa Darela – da se čovjek i predio nepogriješivo prepoznaju.
Želio sam da mi vodič bude rođeni Konavljanin. I to se desilo u subotu 19. oktobra. Na graničnom prijelazu Konfin, do kojeg me autom dovezao slikar Dragan Pečurica, čekao me pjesnik Stijepo Mijović Kočan, rođeni Konavljanin (kroz čije djelo isijava i tereperi duša ovih predjela, njihova istorija i ljepota!) sa njegovom saputnucom, pjesnikonjom Mirjanom Pejaković. Krenuli smo suprotno od graničnog prijelaza na Konfinu, prema Debelom brijegu, na kojem je bilo prilično auta i putnika, neočekivano za ovo doba godine… no, čudesno miholjsko ljeto čini svoje, mami na put i putovanje. Oktobarsko sunce daje dubinu i jasnoću predjelu, kamenju i brdima, koja su me posebno privlačila. Uvijek sam se pitao: šta je iza tih kamenitih brda?
U KUĆI PJESNIKA I ZEMLJORADNIKA
Zastajemo u selu Vodovađa, nedaleko od crnogorske granice, gdje nas dočekuje moj stari drug Antun Švago, pjesnik i zemljoradnik, glavni urednik dubrovačkog nedjeljnika Glas grada. U kući Švaga, sazanjem, a Stijepo je odlično inofmisan, kada je u pitanju njegov zavičaj, da “gornjom bandom Konavala“, tako Konavljani kažu, ima dosta izvora žive vode, pa je i Švagova kuća u blizini velikog izvora. U doba Rimljana Epidaurus (Cavtat) je bio snabijevan iz izvorišta Vodovađa, a polje je bilo izukršatno kanalima za navodnjavanje, pa otuda i etimološka izvedenica Konavli, što znači kanali. U kući Švaga, dobijam tri njegove vrijedne pjesničke knjige: Stol pokolja, Međa i Tragom ugaslih zvijezda. Švago je pjesnik konavoske zemlje i kamena, talentovan. Stalno sam ga, i ovoga puta, prekorijevao – što ne piše. Uvijek je imao opravdanja, i danas: urednički poslovi, porodica, zemljoradnja, kojoj je istinski posvećen. A zemlja je kao pjesma, treba joj se posvetiti. Dvoje ne podnosi jedanko posvećenje. U ovom slučaju je prevladala zemlja, a ja vjerujem u Švagovu zrelu dob i poeziju koju će ona izroditi. Ova zemlja treba svoje ekloge. Ova zemlja traži svoga Vergilija.
Upravo se vratio sa košenja jednog doca, a tih dolaca ima poveći
broj. Do nekih, onih u brdima, prema crnogorskoj granici i ne stiže,
zarastaju u korov – kaže Švago, čiju kuću napuštamo, nakon časti i
pijateljskog dočeka, i nakon što se prisjetismo intrevijua koji sam sa
njim napravio za podgoričku Pobjedu, ne dugo poslije onih neslavnih
godina kada su Crnogorci, u sastavu jugo vojske, “oslobađali Konavle“.
Tada je malo dobrog prelazilo gotovo hermetički zatvorenu granicu.
Švagova dobra riječ izrečena u tom vremenu, doletjela je poput ptice,
dala nadu. Pjesnici vide i kada je tama i nevidjelica.
U SOKOL GRADU
Druga stanica na našem putu bilo je mjesto
Dunave. Stijepo je sve trasirao i označio mjesta našeg putovanja. I u
jednom danu se može mnogo vidjeti, ko želi i umije da vidi. Pred nama se
pruža velika srednjevjerkovna tvrđava Sokol grad, koja je danas
pretvorena u etno – muzej sa raznim dragocjenostima: oružjem, nošnjom,
starim novcem, predmetima za ličnu upotrebu… U narodu je ova tvrđava
poznata kao Sokol grad, izgrađena na 25 metara visokoj stijeni koja je
prirodna tvrđava. Svojim položajem, kontroslisala je glavnu sabraćajnicu
koja iz Konavala vodi na sjever u današnju Hercegovinu i unutrašnjost
Balkana, to su i glavni razlozi zašto je lokalitet kontinuirano bio
naseljen od praistorije do danas. Iako se pod nazivom Sokol grad pominje
u avgustu 1373. godine, arehološki nalazi njegovo trajanje pomjeraju za
više hiljada godina unazad. Dokazano je na istom mjestu postojanje
praistorijske gradine, antičke i kasnoantičke tvrđave, te
srednjovjekovnog grada koji u posjed Dubrovčana ulazi 1423. godine.
U SUSRET KAMENIM SPAVAČIMA
Nakon Sokol grada, bijeloj labudici zastaloj na tren u letu, put nastavljam ka brdima, mjestu Propratno o kome mi je Stijepo i ranije govorio, prilikom naših hercegnovskih susreta. Mene je taj lokalitet i naziv zanimao zbog naše Prapratne (ovo je Propartno a naša je Prapratna, samo jedno slovo je u pitanju!), rezdencijalnog centra dukljanskih kraljeva, koji je zbrisan sa lica zemlje u vojnim pohodima, kada su varvari rušili sve, gradove i spomenike… Zatirali tragove. I u konavskim brdima osjetih taj uvijek prisutni strah od varvara. A oni se jave kada im se najmanje nadamo. To iščekiivanje je najbolje opisao Kavafi u pjesmi Strah od varavara. U Kavafijevoj pjesmi nijesu došli, a konavskom zemljom su ostavili tragove. Ne jednom! No, taj narod se brzo obnavljao. U tome mu je pomogla ona iskonska vezanost za dom i baštinu.
Stigosmo u Propratno, u brda konavoska: Varino brdo, crkvica Svete
Varvare, nekropola stećaka. Kameni megaliti, pobijeljeli na suncu, sa
ornamentima nepoznatih klesara koji su klešući znakove, razgovarali s
kamenom, darivali mu dušu. Mirjana revnosno fotografiše lišajeve sa
stećaka, za buduću izložbu u Zagrebu, posvećenu lišajevima, uz Stijepove
stihove sa tom tematikom. I sam zagledan u njih, shvatam, kako ta mapa,
uglavnom bijelih lišajeva sa još pokojom nijansom, jeste svojevrsni
rukopis koji je priroda ispisala na kamenu. Kažem: naglasi na
fotografijama koje će izložiti da su sa kamenih stećaka, to im daje
auru, koja danas treperi, pomiješana sa suncem. Ovi spomenici su
sjećanje i opomena. Na Varinom brdu ih je 104, a datiraju iz 14. i 15.
stoljeća. Zbog izuzetne vrijednosti lokalitet je od 2016. godine na
UNESCO-ovoj Listi svjetske baštine.
Pošto sam sav okupiran stećcima, tom kako zapisa Krleža, i sam njima
zadivljen, „kamenom poemom koja spava u šumama i brdima“ u ovom dijelu
Balkana, posjeta ovoj nekropoli daje posebnu dimenziju danu i ovom
putovanju. Stijepo je mišljenja da je ovdje postojao grad, ili neka
gradina, svjedoče nekropole. Nekropola je ograđena ilirskim suhozidom,
što je slučaj i sa nekropolom Brotnjice, na koju stižem nakon ove, a to
je još puta u sura konavska brda, ispresijecana pitomim dolinama, koje
su posebno plodne i daju dobra roda. Vidim tek zasađeni krompir, pa se
čudim toj pojavi, a od Stijepa sazanejm da je ona u ovim krajevima posve
prirodna, kromipr sade u jesen, a staše za Božić, usred zime, kada je
nemoguće zamisliti mladi krompir.
BROTNJICE I MARATINOVIĆI U BROTNJICAMA
Stižemo u Brotnjice,
selo među brdima, nekoliko lijepih kuća, zastajemo i Stijepo izlazi iz
auta, ne pretpostavljamo namjeru. Zove ispred jedne kuće. Izlazi mlada
žena s djevojčicom, Stijepo joj ide u susret, a onda ona sa još jednom
djevojčicom, silazi niz stepenište, prilazi kolima. Upoznajemo se, ja
kažem: Martinović i ona kaže: Martinović. Bio je to lijep i drag susret.
Stijepo je htio da na taj pomalo tajanstven način pokaže kako u ovim
brdima ima Martinovića. Žena nas zove u kuću, ali mi žurimo do
Brotnjice, gdje je čuvena nekropole stećaka, posebno čuvena po jednom. I
mene Brotnjice posebno intresuju, puno sam čitao o tom lokalitetu, u
nauci je puno o njemu pisano.
Dočekuju nas, uspravni i polegli, osmjehuju se, valjda što stižu živi. Lijepo je pisao Mišel Turnije, moj omiljeni pisac: “Mrtvi traju dok žive u živima!“. Sve što je prošlo živi u nama, i ovi spomenici i oni koji ispod njih počivaju. A o loklitetu Brotinjice, Bešlagić, taj najbolji poznavalac stećaka, pisao je: “Brotnjice su selo u krajnjem sjevreozpadnom predjelu Konavala, u široj okolini Cavtata u Hrvatskoj. Nešto ispred sela, uz noviju rimokatoličku crkvu sv. Luke i savremeno groblje, nalazi se nekropola sa 32 stećka (9 ploča, 22 sanduka i jedan sljemenjak). Neki primjerci spomenika su oštećeni, a neki uzidani u ogradu. Ukrašeno je šest primjeraka. Od reljefnih motiva zastupljeni su polumjeseci, rozete, krstovi (jedan stilizovan), konj sa jahačem, žena sa korpom na glavi, nizovi košuta, jelena i ptica, scena kola i scena fantastičnih životinja. Osobito je zanimljiv ukrašeni sljemenjak sa bogastvom figuralnih predstava, među kojima se ističu tri kola, od kojih su dva čisto ženska, a jedno muško, u kojima učestvuje po 9 odnosno po 10 figura. Dosta neobična je scena sa 6 ptica, a pogotovo kompozicija sa fantastičnim životinjama u kojoj vidimo orla koji napada zeca ili jare. Na sljemenjaku je klesan djelimično nejasan ćirilički natpis iz kojeg doznajemo da ga je pisao i klesao Ratko Utješinović, unuk Duška Ljubojevića, koji se u jednom istorijskom dokumentu spominjao kao „kovač“ vlastelina Kopića u Samoboru na Drini“.
Ovo je spomenik koji me posebno intresovao. Pred njim sam dugo
stajao, divio se klesaru, čija je ruka krasila kamen, tako savršeno;
imao sam utisak da ptice lete, kola se okreću, jeleni trče. Sve je
toliko savršeno da izgleda živo. Cijelog života sam kupovao knjige o
stećcima, bogumilima i Crkvi bosanskoj, koje studiozno i posvećenički
čitam uprvo ovih ljetnjo – jesenjih mjeseci… To kupovanje nije bilo
slučajno, to divljenje klesarima – umjetnicima koji su po kamenju Bosne,
Hercegovine, Hravtske, Crne Gore i nekim djelovima Srbije, ostavili
neprolazni rukopis, poruke i zagonetke koje intrigiraju poslije toliko
vjekova. Ta kamena knjiga života i smrti jedinstvena je na prostorima
Balkana. Morao sam probuditi te znane i neznane klesare čije su ruke
neumorno klesale… U nastajanju je knjiga, njima posvećena. I danas, u
ovim brdima, čujem dlijeta i glasove, koji nijesu utihli… Neki ostali
zauvijek bezimeni, a neki su ostavili imena u kamenu, kao onaj Grubač
koji:
…u tom jednom jedinom trenu u tom magnovenju kad
sobom bijahu obuzeti goniči svi
i sasvim
sami
Te strašne lovce ulovih u nevidime konce ja kovač Grubač
i vjerno upisah i smjerno narisah
u ove vele
u bijele
u kami
Grubača, i ostale znane i neznane spavače, najljepše je budio i probudio pjesnik Mak Dizar, u Kamenom spavaču, jedinstvenom djelu i sigurno remek – djelu svjetske književnosti.
U POVRATKU – U DOMU MIJOVIĆA KOČANA
U povratku, prolazimo
Čilipe, dosta lijepih kuća, vila, apartmana, zastajmo u selu Popovići,
navraćamo do radionice čuvenog klesara Mihovila Mija Mijača. Stijepo mi
je želio pokazati svoj budući spomenik, kamen istrgnut iz konavoskih
brda, neobičnu kamenu sklupturu… Htio je da mi još toga pokaže, no dan
izmiče i treba stići odakle sam krenuo. Stižemo i u njegovo rodno selo
Đuriniće, stara kuća, zidana trinaest i po godina, te i danas impozantne
kamene građevine… Gradnja je počela 1897, zidao je njegov prađed
Marko. A Stijepov otac, takođe Marko, u Konvalima su ga zvali čoek zlatnije ruka,
kako se zove roman, koji govori o ocu, majstoru u drvetu… To su ti
čuveni rezbari, nadareni umjetnici… Stijepo, utiskuje riječi na
papiru. Kuća je etno – muzej, kompletna spavaća soba rađena u drvetu,
koju je njegov otac poklonio budućoj supruzi, Stijepovoj majci, kojoj
ime bijaše Mande, kao vjenčani dar. Tu su ostaci alata kojima je otac
radio tu čudesnu rezbariju, a izradio i unikatnu tamburicu, koja danas
stoji na zidu ovog muzeja. Njeni zvuci, davno umukli, žive u romanu Čoek zlatnije ruka. Dio očevog alata Stijepo je poklonio Sveučilištu u Dubrovniku.
Kuća je dijelom modernizovana, kako bi bila prilagođena za turizam,
gdje strani gosti rado borave, ne skrivajući oduševljenje, upravo zbog
autentičnosti, iz koje miriše prošlost kojoj je udahnut život.
Radoznalo sam gledao bistijernu za vodu, koje u ovom, primorskom
dijelu Konavala, nema ni za lijek, pa su ljudi morali sakupljati kišnicu
u gustijerne kako spremišta za vodu ovdje zovu. A onda gumno, gdje se
žito vršeno, kameni krug, majstorski izrađen, bez pukotine da se izgubi
makar jedno zrno. To gumno i večera na terasi Stijepove nove kuće uz
predvečerje koje se spuštalo sa brda, zaokružili su ovaj po mnogo čemu
jedinstven dan u Konavlima, gdje je kamen, osim čempresa, bio glvani
materjal za sve rukotvorine potrebne za život. Na terasi kuće Mijovića
sastavismo ručak i večeru. Recimo da je Općina Konavli upravo ovih dana
(uručenje je bilo 21. oktobra) dodijelila Mijoviću – Kočanu nagradu za
životno djelo.
NIJESMO OBIŠLI
Zapravo, nijesmo stigli da obiđemo Knežev
dvor, knez konavoski je u dva navrata bio dubrovački pjesnik Ivan
Gundulić, tvorac čuvenog epa Osman (satiru se sama u sebi/silna carstva i moguća),
a ni reljefni lik boga Mitre. Dva kamena reljefa tog božanstva, nađena u
Konavlima, znak da je obožavanje tog boga, koje su donijeli Rimljani
bilo prisutno na ovim prostorima. Kameni reljef, mitrej, isklesan je u
cijelcu kamenu i znamiljiv je i po tome, što se u neposrednoj blizini
nalazio kameni reljef Vidasusa, ilirskog boga stada, što je do sada, na
ovim prostorima, jedini nađeni klesani ostatak ilirske kamene plastike.
Nedaleko od ovoga postojao je još jedan mitrej, spomenik bogu Mitri, na
brežuljku Svetog Đurđa, nije sačuvan. Pretekla dva kamena bloka sa
dijelom oštećenog reljefa – ugrađena su u temlje rodne kuće Baltazara
Bogišića u Cavtatu. Nijesmo stigli do ilirskih tumala, kojih u Konavlima
ima ne mali broj, te još nekih vidljivih tragova koje su ostavile stare
civilizacije. A ima ih dosta, kaže Kočan. Podneblje je od praistorije
bilo pogodno za život.
JEDAN PJESNIK JE BRANIO KONAVLE – KADA JE KONAVLIMA BILO TEŠKO
Neizbježna
tema ovog dana, bio je pjesnik Jevrem Brković, koji je stao uz
Konavljane i Konavle, kada je i Konavlima i Konavljanima bilo teško. Kad
su pred naletom jugo – vosjke, morali da napuštaju domove i baštinu i
bježe u Dubrovnik i dalje. Aveti prošlosti se mogu smiriti samo ako se
kaže istina. To je ono vrijeme kada se preko Konavala, prema Dubrovniku,
išlo pod parolom „Rat za mir“. Brković je to nazvao pogubnom
ekspedicijom, vrijeme je pokazalo da ona to, uistinu, jeste bila.
Pjesnik je gledao dalje i vidio bolje! A Konavljani pamte! Pred tu
ekspediciju, a i kasnije 1994. godine, Brković je boravio u Konavlima,
kada je i nastala rukovet pjesama Pod suncem konavoskim. Brković
je Konavle branio riječima, poezijom i neprikosnovenim stavom, koji se
artikulisao u javnu osudu svega što je tada činjeno i počinjeno. Pjesma
koju ćemo citirati nosi datum 26. VIII i godinu 1994, a napisana je u
Konavlima:
Iznutra ko nikad postiđen,
Kao nikad ni pred kim.
Jutros bi u sebi da raziđem
Tu kulu pamćenje nad kojom bdim.
Pitomi pogledi Konavljana,
(Pred kojim bi i palikuća
Glavu na prsa okaljana)
Raziđu bolesna moja pluća.
Pred suncem ovim konavoskim,
Gdje su vidljivi i dim i gar,
Sjedim s ljudima, sa istinskim,
S lica im čitam čovještva slovar.
Trgne me glasna dobrodošlica
Iz kuće spaljene do temelja:
Čovjek omlterisana lica
U meni pozdravlja prijatelja.
Kako podnijeti ovu ljubav
Unesrećenih beskućnih ljudi?
Tamo sam prezren, prognan, gubav,
Ovdje mi svako utok nudi.
ČEMPRESI I VEZILJE
Napuštajući Konavle, a već je bila noć, dok su me Stijepo i Mirjana vozila ka graničnom prijelazu Konfin, čuo sam konavoske vezilje i njihovu pjesmu, vidio vez koji se proteže vjekovima. Obesmrćen u Stijepovoj poemi Konvoski vez, taj vez se izvija od iskoni.
U njega su Konavoke, inače čuvene po gracioznosti, pretočile svoju čežnju, snove i ljepotu. Zato je tako veličanstven i živopisan. Pored puta čempresi, viti, nebu uzdignuti. No, priču o čempresima i veziljama, ispričaću drugi put.
S druge strane grančnog prelaza, one hrcegnovske, čekao me slikar Dragan Pečurica…
(Nedjelja, 20. oktobar 2019)
(Tekst preuzet sa portala Vijesti.me)