Islam, kao religija što je Osmanlije donose sa sobom preuzevši je na Istoku, neosporno i izričito počiva na načelu monoteizma.
Ali ipak, kuranski tekstovi na nizu mjesta očituju da se u pozadini nekih pasusa kriju potisnuti ili preradbom preinačeni stari mitovi koji svojom logikom upućuju na svoju dualističku podlogu. Najizrazitiji su u tom pogledu ajeti koji govore o Iblisovu (Sotoninu) padu. U svima njima Iblis se ne želi pokloniti Adamu, koji je načinjen od “crnog kala”. On za sebe tvrdi da je bolji od Adama jer ga je Allah načinio od vatre, tj. od nematerijalne substancije. Ali analiza tekstova pokazuje da su uzroci Iblisove nepokornosti još dublji. Sotonina pobuna protiv Adama bila je zapravo pobuna protiv božje odluke da u čovjekovo materijalno tijelo udahne svoj duh i tako spiritualizirana čovjeka učini gospodarem zemlje i svega na njoj. Prema izvornom mitu, koji je pri stvaranju Kurana ostao potisnut u pozadinu, ali na kojem se izlaganje o Iblisovu padu neominovno zasniva, Sotona je sebe smatrao gospodarem zemlje i materijalnog svijeta. Stvaranjem čovjeka i udahnućem duše božanskog podrijetla u njegovo materijalno tijelo Sotona je zapravo bio izvlašćen. Umjesto Sotone, u nebesima nepokornoga Bogu, za gospodara zemlje postavljen je Adam, čija božanska duša jamči njegovu trajnu podložnost božjoj volji. Da bi toga novoga, nametnutog gospodara svijeta upropastio, Sotona u raju organizira njegov prekršaj božjih naređenja, sa svrhom da ga pred Bogom diskvalificira i time učni nepodobnim da mu preotme vlast.
Na taj način, islamska kozmologija i antropogonija genetički ipak počivaju na dualističkoj zamisli, iako je teološka usmjerenost Kurana želi zatrti u interesu izgradnje svoga monoteističkoga religijskog sistema. Iskonski, zemlja, tj. materija bila je domena Sotone, a on je neravnopravan, nesimetričan antagonista dobroga božanstva. U čovjeku, tijelo je nebožanstveno i time pripadnost Sotone. Stvorenjem božjim čini ga tek udahnuta duša, kao čestica božjega duhovnog bića, pa će i u cijeloj budućnosti čovjekova postojanja njegova tjelesnost biti osnova na kojoj Sotona smatra sigurnim da će ljudi moći preotimati božjoj vlasti.
M. Brandt, “Izvori zla”, str. 259 – 260.