Pred nama su dva puta, od kojih jedan moramo izabrati.
Jedan je od njih, da mi muslimani u Bosni i Hercegovini postanemo posebna samostalna grupa, muslimanska i da vodimo samo muslimanski politiku i borbu.
Drugi je, da odbacimo vjersko dijeljenje i vjersku borbu i da u zajednici sa ostalim sugrađanima drugih vjera vodimo nacionalnu borbu.
Prvi je put našem svijetu mnogo bliži i razumljiviji. On je isti kao i dosadnji, a naš je svijet konzervativan, ne voli radikalnih promjena i mrzi novotarije. Kao i svuda! Ovaj put od nas stvara samostalnu grupu, ujedinjuje nas u borbi, a to je za naš svijet krilatica.
Šta će biti princip ovakve grupe i kojim će se putem voditi? Šta će biti poticalo, i šta će narod bodriti i oduševljavati na borbu? Šta može ujediniti sve muslimane, šta imaju zajedničko? Koje pitanje?
Bez ovoga se ne da ni zamisliti zajednica u jednoj političkoj stranci ni jedinstvo stranke, ni njezin napredak.
Pristaše ovoga puta imaju vrlo kratak program: čuvati muslimanske interese i dizati muslimane kulturno i ekonomski. Ovaj je program bio i u dosadanjem radu; u svakoj je stranci bio isti i zajednički, ali ga dosle nije niko pobliže rastumačio. Niko nam nije rekao, koji su to specijalni muslimanski interesi. Nije niko to rekao, jer se ne može ni reći, pošto mi nemamo nikakvih muslimanskih interesa, niti išta, što bi nas moglo udružiti u jednu klasnu i političku grupu.
Vjera nas istina veže i ujedinjuje kao muslimane. Jedan ajeti-kerim veli, a to smo i gore rekli, da su svi muslimani braća i sestre. Ali se ovo ne smije krivo razumjeti. Ovo „braća i sestre“ znači samo to, da smo mi muslimani međusobno vezani jednom nutarnjom, duhovnom vezom, da nam je isto osvjedočenje i da pripadamo istoj vjeri.
I mi smo samo po toj nutarnjoj vezi – braća. Ni Kur'an (a.š.) ni hadisi-šerif nijesu nam nikada rekli, da su muslimani po čem drugom jedna cjelina, a još manje, da su im svjetski interesi isti, pa da moraju na pr. biti u istoj političkoj stranci. To bi bilo apsurdno i svaki onaj, koji pripisuje ovo našoj vjeri griješi.
Ko može tvrditi, da su interesi naši i onih muslimana u Kini ili gdje bilo isti i da se mi moramo po njima ravnati?! Zar u malo nije buknuo rat prije nekoliko godina između Turaka i Perzije, dviju islamskih država radi sudara njihovih interesa, radi granice?! Zar nijesu i naši stari toliko puta krv proljevali sa svojom istovjernom braćom turskom radi sudara interesa?! I t.d. Čak ni u istom narodu i državi nijesu interesi svih muslimana isti. Uzmimo islamsku povijest. Već za vremena prvih ashaba vodili su se krvavi ratovi među muslimanima, pa su šta više i h. Alija i h. Ajiša bili u njima upleteni; pa onda duga borba između Omejevića i Abasovića i t.d. Kad se dakle radi o stvarima ovoga svijeta, o interesima naroda, grupa i ljudi, vjera ne igra i ne treba da igra ikakve uloge. Tu vode riječ narodni i klasni interesi. Tako je govorio i Resulullah (s.a.s.), tako se eto shvatalo u ashabsko doba, pa mi valjda ne možemo i ne smijemo mimo to.
I nas muslimane u Bosni i Hercegovini dijele interesi. Naši su nam vođe pričali, da nas ne dijele, nego da nas vežu. To je neistina i moralno nevaljala tvrdnja. U praski se nijesu držali a nijesu se ni mogli držati toga načela.
Oni su zastupali interese samo jedne grupe – posjedničke. Agrarno pitanje proglasili su životnim pitanjem svih muslimana u Bosni i Hercegovini, i age i kmeta, i građanina i seljaka, i trgovca i zanatlije i radnika. Tražili su i uzeli povjerenje svih tih ljudi, da ih zastupaju u saboru i da prema tom pitanju urede cijeli program i da pored njega zabace svako drugo. Koliko je to apsurdno i moralno nevaljalo, o tom ne treba mnogo govoriti. Interesi age i kmeta muslimana ne mogu nikada biti isti, niti se s njima mogu identifikovati interesi ostalih naših klasa. Riješenje agrarnog pitanja ne može jednako zadovoljiti i agu i kmeta. To je isključeno, jer jedno stoji protiv drugoga. Nikako ne može biti u interesu kmeta muslimana, da ostane i dalje kmet. Ostale naše grupe nijesu nikako, ili ako su zainteresovane u tom pitanju to im ono nije nikako životno pitanje.
Među tim ljudima – našim vođama – bilo ih je istina, koji su uviđali ovu apsurdnost, ali su govorili, da se pored svega toga mora onako raditi i zauzimati se za fakultativno riješenje agrarnog pitanja, jer da je među muslimanima, i ako netačno, prošireno uvjerenje, da je to pitanje naše životno, pa bi se svi redom odselili u Tursku, kad bi se ono riješilo obligatorno. Ako uzmemo, da je zbilja bilo ovako, vidimo jasno da je tadašnja zajednica u jednoj političkoj i interesnoj stranci počivala na lažnoj osnovi. Sada se ipak iza cijele huke i buke oko tog pitanja sa srećom počinje ljuljati ovo krivo mišljenje. Akcije pravoslavnih stranaka i rezolucija hrv. muslimanskog pakta bunila je samo musl. veleposjednike radi diranja u agrar. Opasnost od selidbe u Tursku je uklonjena.
Nama je glavno da utvrdimo, da ne postoji ni jedan uzrok, da se rastavljamo od drugih suplemenika i nijedno pitanje koje bi nas moglo držati u jednoj interesnoj i političkoj zajednici. Ovo dvoje, vjera i agrar, bilo je dole jedno. Za drugo evo vidjesmo, da je apsurdno, nepravedno. Ako se svjesno čini nemoralno je proklamovati to pitanje koje je zajedničko, Vjera u svjetskim poslovima ne može i ne smije igrati nikakve uloge. Po njoj ne moramo udešavati naš današnji rad i borbu, nego samo po interesima; a u tom radu naravno ne smijemo dolaziti u koliziju s njom.
Kad vidjesmo bezrazložnost i neopravdanosti da sačinjavamo jednu zasebnu jedinicu, i neprirodnost i nemogućnost, da budemo svi u jednoj interesnoj i političkoj grupi, pogledajmo još i užasnu opasnost, koja nam prijeti ako pođemo tim putem.
Izdvojiti se u zasebnu grupu, biti samo muslimani, koji ćemo se samo za svoje posebne „muslimanske interese“ boriti, znači stvarati u Bosni i Hercegovini novi politički narod, muslimanski. To znači baciti rukavicu i izazvati na se cijeli srpski i hrvatski narod, znači da postanemo zbilja onaj „drski parazit“ u tuđem tijelu. Naravno je, da će oni listom ustati na nas i sigurno nas uništiti, jer mi toj borbi nijesmo dorasli ni brojnom ni kulturnom snagom.
Velika je pogreška računati na sadašnji antagonizam, koji vlada među Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini i uopće. Pokret za jedinstvo Srba i Hrvata svaki čas sve više raste, antagonizama nestaje, razlike iščezavaju – i proces stapljanja i pretapanja svaki dan napreduje. Taj je pokret zahvatio i Bosnu i Hercegovinu i ako možda slabije nego druge krajeve, ali je stalno tu i očito se odrazuje sada iza ovoga rata u svim slojevima naroda osobito u omladini. Oni će se ne složiti nego će postati potpuno jedno i protiv nas, jer je sasvim prirodno da ne će trpiti, da se usrcu njihova naroda, od njihove krvi i na njihov račun stvara drugi ili treći narod, drski parazit. Dakle nama muslimanima, kao posebnoj grupi, moguć je život samo dotle, dok postoji ovaj antagonizam, ova mržnja među Srbima i Hrvatima. Prema tom je i naš opstanak kratkog vremena.
I nije samo to jedini razlog, koji govori protiv takvog separisanja.
Mi muslimani Bosne i Hercegovine postavili smo sebi u dosadašnjem našem radu za jedini zadatak: očuvanje vjere – Islama. Takav bi samo program mogao biti i u budućem radu, ako krenemo putem separisanja. To znači zadovoljiti se samo pasivom, obranom, jer je aktiva i napredovanje nemoguće. Najveći je cilj očuvati ono, što danas imamo. Priznajemo, da bi i ovo mogla biti podloga radu, da je savremena i da su prilike takve, pa se tačno znade opisati objekat i način obrane. Jer kako nacionalizam može biti obranbeni i agresivni, tako se u neku ruku i vjera može nalaziti u tom stanju. Takvi su Židovi. Oni su jedne vjere, ali i jedne narodnosti. (Ima izuzetaka!) Kod njih je to usko skopčano i oni bi mogli sačinjavati jednu interesnu grupu… nacionalno-vjersku. To je uostalom cilj Cionista. Kod nas muslimana to ne može nikako biti. Islam nije ograničen na jedan narod, to zna i najveći laik. Prema tom nije zdrava podloga ni za obranu. Mi smo mislili da se to može i nastojali smo, da je učinimo sposobnom za to – t.j. da učinimo sposobnim i jakim za obranu sebe, sav musl. elemenat – i to kulturnim i materijalnim podizanjem muslimanskog elementa, ali cio taj rad očito zapinje. O kulturnom našem nenapredovanju ne ću ni da govorim, on je vidan; što se tiče ekonomskog stanja našeg on je istina bolji od ostalih naših sugrađana, ali to nikako ne znači da smo napredniji. Baš obratno. Mi ne stojimo danas prema ostalim vjerama u Bosni materijalno razmjerno dobro radi toga, što smo u tom pogledu srazmjerno napredovali, nego radi toga, što smo srazmjerno prema njihovom napredovanju nazadovali. Sada se naime približno izjednačio onaj srazmjer, koji nije bio jednak, jer smo mi muslimani prije kud i kamo bili bogatiji i od jednih i od drugih. Njihov napredak a naš nazadak doveli su dotle, da smo se sada gotovo izjednačili u imanju. Ni u tom pogledu dakle ne možemo biti zadovoljni, jer ako i u buduće uznapredujemo kô dosle, idemo sigurnoj propasti.
Uzrok ovomu svemu smo gore naveli. Mi nemamo pravog ideala, neznamo ništa, što bi nas moglo poticati i oduševljavati u borbi, što bi nam dalo aktivnosti u radu i poleta u današnjem natjecanju za opstanak. Naši su ideali, ako ih možemo uopšte tako nazvati, nikli iz predrasuda, sputani fatalizmom i oslonjeni su na nas sa istočnjačkim osobinama u množini, pa se zato sukobljavaju sa okolnostima i prilikama u kojima živimo. A to nijesu nikakvi ideali niti li smiju biti i upravljati pravcem rada, ako se misli na budućnost. Naše nastojanje: očuvanje vjere ne može dobiti toga imena, već i s toga, što nema uslova za to. Ideal je izvan čovjeka, i čovjek mora nastojati da mu se približuje i da ga postigne. On ne znači borbu o status quo, o sadašnje stanje, nego težnju da se nečemu drugom, novomu, višemu dođe. Ono što imamo ne može biti ideal, šta više postignuti stari ideal ustupa mjesto novomu. Tako naše današnje nastojanje jest samo nastojanje, a ne ideal i zato ne može imati ni svojstava jednoga ideala, ne može davati poleta, oduševljenja i aktivnosti u radu kao ideal.
Šukrija Kurtović, O nacionalizovanju muslimana, Sarajevo 1914.
u: Šaćir Filandra, Bošnjaci i moderna, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1996.