(Izlaganje predstavljeno na skupu “Šefik Bešlagić i stećci” 10. maja 2014. u Sarajevu) Ishodište mog današnjeg izlaganja čini članak Šefika Bešlagića objavljen 1981. godine u časopisu “Naše starine” pod naslovom “Armenski hačkari i naši stećci”. Tom prilikom, nakon iscrpne komparativne analize hačkara i stećaka, Bešlagić je zaključio: “upoređujući jedne i druge spomenike, imajući na umu sve ono što ih veže i razdvaja, dolazimo da zaključka da ne postoje razlozi za tvrdnju da su hačkari utjecali na postojanje i razvoj stećaka.” S obzirom da je prethodno utvrdio niz upečatljivih paralela između armenske i bosanske srednjovjekovne pogrebne umjetnosti, donekle iznenađuje ovako kategoričan Bešlagićev zaključak. Kako sam i sam imao priliku istraživati i dokumentovati srednjovjekovnu armensku i širu kavkasku umjetnost, uključujući primjere koje, vjerujem, Bešlagić nikada nije vidio, želio bih izložiti nekoliko argumenata koji bi mogli doprinjeti reviziji njegovih zaključaka. U svjetlu tih argumenata, na kraju bih se, u duhu ove konferencije, kratko osvrnuo i na pitanja trenutnog stanja i budućih pravaca istraživanja stećaka. Najprije je neophodno utvrditi jednu formalnu distinkciju koje će ovu analizu učiniti preciznijom. Naime, iako Bešlagić svrstava kompletan korpus armenskih sredjovjekovnih nadgrobnih spomenika u kategoriju “hačkar”, ovaj pojam treba ograničiti na njihov najčešći oblik, a to je uspravna kamena ploča sa uklesanim motivom krsta.
Iako se povremeno mogu naći u kombinaciji, hačkar ipak treba razlikovati od puno rijeđeg oblika nadgrobnog spomenika koji je u Armeniji poznat pod nazivom “ororots”, tj “bešika”. “Bešike” su monolitni nadgrobni spomenici u obliku sanduka sa ravnim ili zaobljenim gornjim dijelom, povremeno ukrašeni religioznim ili motivima iz svakodnevnog života izvedeni u plitkom reljefu – dakle, po svemu sudeći, po formalnim i tehničkim karakteristikama najbliži poznati srodnici naših stećaka!
Neophodno je, međutim, odmah naglasiti da u ikonografiji bešika ne možemo naći mnogo paralela sa stećcima, pa stoga treba biti pažljiv sa preuranjenim izvođenjem zaključaka o njihovoj povezanosti. Ono što valja naglasiti je činjenica da “bešike” nisu jedinstvene za prostor Armenije, već takve ili slične oblike nadgrobnih spomenika sporadično nalazimo čitavim prostorom centralne Azije, od Dagestana na sjeveru Kavkaskog gorja pa sve to turkijskog naroda Ujgura u današnjoj zapadnoj Kini. Smatram da sa punim pravom možemo zaključiti da, po osnovnim tehničko-formalnim karakteristikama, stećak valja pripisati ovoj porodici nadgrobnih spomenika prije negoli antičkim sarkofazima koji se često navode kao njihov najbliži srodnik.
To me dovodi i do druge temeljne karakteristike stećaka kojoj se, po mom mišljenju, ne pridaje dovoljno pažnje, a to je tehnika kojom su izrađeni ukrasi na njhovim površinama. Često se u stručnoj literaturi može pročitati tačan podatak da su stećci ukrašeni “plitkim reljefom”, da bi se gotovo u istom dahu spomenuo tobože ključni uticaj koji su na umjetnost stećaka imale romanička i gotička umjetnosti. Pri tom se zaboravlja da je upravo prelazak sa niskog na visoki reljef možda ključna karakteristika nastanka romaneksne skultpure u jedanaestom i dvanaestom vijeku. Na ovom ranom primjeru romaneskne skulpture iz katedrale Autun vidimo upravo jedan prelazni oblik između plitkog i visokog reljefa.
Jedini mogući zaključak je da romaneskna i gotička skulptura, u formalnom i tehničkom smislu, nikako nije mogla biti osnovno izvorište umjetnosti stećka, iako to naravno ne znači da treba a priori isključiti sve druge vrste uticaja (poput, na primjer, ikongrafskih). Međutim, ja bih otišao i korak dalje. Naime, čak i predromaneskni plitki reljefi zapadne Evrope, kao naprimjer ovi iz crkve San Pedro de la Nave s početka 8. vijeka, nizom tehničkih karakteristika, prije svega zaobljenošću rubova prikazanih figura, na određeni način nagovještavaju perspektivu i treću dimenziju. Na stećcima, međutim, nalazimo vrlo malo ili nikako nastojanja da se sugerira treća dimenzija, njihovi klesari, čini se, vrlo svjesno su se pridržavali osnovne dvodimenzionalne koncepcije svog umjetničkog djela. Stoga smatram i da je, kada se govori o stećcima, prikladnije i preciznije govoriti o plošnom ili ravnom negoli plitkom reljefu.
Primjeri plošnog reljefa na prostoru zapadne Evrope izuzetno su rijetki. Jedan od njih je oltar vojvode Račisa u Cividaleu, izrađen sredinom osmog vijeka po narudžbi langobardskog kralja.
Slična tehnika vidljiva je i na skandinavnskom runskom kamenju, kao ovaj primjer iz Jellinga iz 10. vijeka.
Mnogo značajniji primjer, međutim, ponovo nalazimo na istoku, u veličanstvenoj armenskoj crkvi Svetog križa iz 10. vijeka, smještenoj na malom otoku u jezeru Van u današnjoj jugoistočnoj Turskoj. Ova crkva, koja se jedino zbog nepopravljive eurocentričnosti historije umjetnosti još uvijek ne izučava u gotovo ni jednom kursu srednjovjekovne kršćanske umjetnosti, dokazuje jednu ključnu činjenicu: da tehnika plošnog reljefa, kako se to znalo tvrditi u vezi sa stećcima, nije posljedica neukosti ili primitivnosti skulptora, već vrlo određene namjere naglašavanja dvodimenzionalnosti. Ne ulazeći u dublju analizu ove činjenice, samo ću spomenuti mogućnost da se radi o pridržavanju tradicionalne kršćanske zabrane prostorne skulpture, od koje se nakon crkvenog raskola postepeno udaljila katolička crkva.
Govoreći o armenskoj skulpturi, ne mogu da ne spomenem i ovu gravuru na armenskoj Crkvi dvanaest apostola iz 10. stoljeća u turskom gradu Karsu, na kojoj je prikazan gotovo identičan predak poznatog lika sa podignutom desnom rukom sa stećka u Radimlji, inače gesta koji je apsolutno nepoznat u ikonografiji katoličke i pravoslavne umjetnosti Srednjeg vijeka.
Sljedeće, želio bih se osvrnuti na nekoliko karakterističnih ikonografskih motiva sa stećaka, počevši sa križom ili krstom. Još 1950. godine, Alojz Benac je, pišući o Radimlji, ustvrdio da je analiza specifičnih oblika krstova kakve nalazimo na stećcima jedan od ključnih koraka ka određivanju značenja i vjersko-kulturološkog konteksta u kojem valja promatrati ove pogrebne poruke. U tom smislu, kratka analiza armenskih hačkara može dovesti do određenih indikacija, ako ne i čvrstih zaključaka o teološkoj pozadini umjetnosti stećaka. Naime, armenski hačkari i nisu ništa drugo nego hiljade varijacija na osnovni apstraktni motiv krsta i njegovog ispreplitanja sa ornamentima koji ga okružuju. Ta, može se slobodno reći, opsjednutost motivom krsta sasvim sigurno nije tek posljedica neke beznačajne preferencije armenskih srednjovjekovnih umjetnika, već stoji u dubokoj vezi sa takozvanom monofizitskom ili miafizitskom kristologijom armenske crkve, zbog čega je još od petog vijeka tadašnja Rimska, tj. današnja katolička i pravoslavna crkva smatraju heretičnom. Iako je motiv krsta na stećcima i hačkarima tretiran drugačije, te stoga ne može biti govora o njihovom identičnom značenju, analoškim rasuđivanjem ipak možemo zaključiti da specifičan oblik krsta koji susrećemo na stećcima ukazuje i na sasvim određeno viđenje biti kršćanskog vjerovanja. Ono što je, u svakom slučaju, od prvorazrodneg značaja pri izučavanju ikonografije stećaka je potpuni nedostatak raspeća, tog apsolutno centralnog motiva tadašnje i sadašnje katoličke i pravoslavne kristologije i umjetnosti.
Idući ikongrafski motiv koji želim spomenuti jeste jelen. Poznato je da se u literaturi već duže vremena vodi rasprava o značenju ovog motiva, tj. pitanju da li je on tek lovina srednjovjekovnih feudalaca ili pak nosi neko dublje, simbolično značenje. Ova rasprava smislena je, po mom mišljenju, samo dok posmatramo pojedine prikaze lova na jelena u izolaciji. Kada, međutim, pokušamo protumačiti motiv jelena na stećcima u cjelini, nailazimo na nekoliko primjera poput ovoga iz Hutova, gdje jahač na jelenu predvodi kolo, ili pak iz Čengić Bare, gdje lik u sredini, sa rukama podignutim u molitvu, i sam ima jelenje rogove, ikongrafske sheme koji jelenu očigledno pripisuju neku vrstu simboličke, duhovne uloge.
Time se kao ispravan širi kontekst za tumačenje ovog motiva nameće višemilenijska tradicija štovanja jelena koja se prostire od Mongolije, gdje su još u bronzanom dobu podizani megaliti ukrašeni motivom jelena, preko takozvanog Gundestrupskog kotla sa područja današnje Danske, iz prvih vijekova nove ere, gdje jelenovi rogovi označavaju neku vrstu šamanskog statusa osobe, pa sve do srednjovjekovnog Dagestana, gdje, uklesane u kamenu, nalazimo prikaze lova na jelena gotovo identične onima sa stećaka.
Naravno, vrlo je vjerovatno da u kontekstu srednjovjekovne Bosne motiv jelena nije jednostavno preuzet iz starijih tradicija, već da je došlo do prilagođavanja njegovog značenja kršćanskom kontekstu. U tom smislu, međutim, nije ubjedljivo vezivanje motiva lova na jelena sa psalmom “Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom”, jer bismo u tom slučaju očekivali ikonografiju koja bi asocirala na ovaj psalm, kao što je to, na primjer, slučaj sa gruzijskom crkvom Ateni Sioni iz sedmog vijeka, inače vrlo rijedak primjer jelena kao centralnog motiva u cjelokupnoj kršćanskoj umjetnosti. Kao mnogo logičnije rješenje ove ikonografske zagonetke nameće se novozavjetna tvrdnja o neminovnosti progona pravednih duša, čije isticanje Pavao Dalmatinac pripisuje bosanskim krstjanima u svom djelu “Rasprava između rimokatolika i bosanskog patarena”.
Na kraju, još nekoliko riječi o jednom motivu koji je u literaturi dobio vrlo malo pažnje, a potencijalno govori mnogo o porijeklu umjetnosti stećaka. Radi se o motivu koji većina istraživača klasificira kao “arhitektonske”, dajući mu nazive poput potkovičaste ili saracenske arkade, dok ih Rudolf Kutzli precizinije opisuje kao “antropomorfne niše”. Ova vrsta arkade izuzetno je rijetka kako u kontekstu katoličke zapadne, tako i pravoslavne istočne Evrope.
Jedan izuzetak je predislamska i predromaneskna arhitektura Španije, gdje se pretpostavlja gotsko, dakle u konačnici istočnjačko, kavkasko porijeklo ovog motiva. Stoga i ne iznenađuje činjenica da ovaj motiv nalazimo i na Kavkazu, prije svega u Armeniji, ali ne kao arhitektnoski oblik, već sasvim izvjesno kao neka vrsta konvencionaliziranog prikaza ljudskog lika, tj. pokojnika. U većini slučajeva radi se o horizontalnim nadgobnim pločama ukrašenim ovim motivom u najjednostavnijem obliku, dok je povremeno obogoćan individualiziranim crtama lica ili drugim objektima.
Vrijedi navesti i mnogo kasnije primjere umjetnosti Mandejaca, jedine još uvijek žive gnostičke religije, gdje su božanska bića redovno prikazana upravo u obliku “antropomorfne niše”.Teško je sa sigurnošću tvrditi da li su ove niše na stećcima koncipirane tek kao arhitektonski elementi ili su imale i neko dublje, simboličko značenje. U svakom slučaju, možemo ih svrstati u niz motiva koji sigurno ne vode porijeklo iz neposredne okoline teritorija na kojima se stvaraju stećci, već dokazuju da su korijeni umjetnosti stećaka i geografski mnogo rašireniji i vremenski mnogo dublji nego što se to često tvrdi.
Kako je ovo izlaganje, takoreći, samo “načelo” neka pitanja porijekla i značenja ikonografije stećaka, ovom prilikom ne bih želio donositi bilo kakve konačne zaključke. Ono što u svakom slučaju mogu reći je da armenska i generalno kavkaska umjetnost dijele niz značajnih karakteristika sa umjetnošću stećka i da Bešlagićevo kategoričko odbijanje bilo kakve veze između njih ne može biti prihvaćeno. I to nas, naravno, dovodi do pitanja moguće povezanosti ove dvije regije, i do odgovora koji je najčešće nuđen, a to je “dualistička” veza pavlićani-bogumili-bosanski krstjani. Iako ne smatram da je ova veza jedino moguće objašnjenje kavkasko-balkanskih paralela, mislim da je neopravdano i neprihvatljivo apriorističko odbacivanje takozvane bogumilske teze kao barem djelimičnog objašnjenja misterija stećaka. Ono što je trenutno na djelu u bosanskohercegovačkoj institucionalnoj historiografiji čini mi se kao tipična revizionistička faza, faza koja je možda bila neophodna kao reakcija na nekritičko zagovaranje “bogumilstva” u prethodnoj generaciji, ali ipak faza koja je već dotrajala i kojoj je vrijeme da se povuče pred nekim novim sintezama. Koliko su potrebne neke nove, preciznije sinteze, ilustrovat ću samo jednim primjerom suštinskih grešaka novije institucionalne historiografije. Naime, u oficijelnom dokumentu nominacije stećaka za status UNESCO svjetskog naslijeđa, navedeno je da su njihovi natpisi sročeni “u duhu službenog kršćanskog nauka (kao što je toliko karakterističan zaziv sv. Trojstva na početku natpisa prisutan podjednako u Katoličkoj i Pravoslavnoj crkvi)” te da time “nedvojbeno govore o žilavim sterotipima, odnosno protiv dualističko-manihejskog i bogumilskog karaktera ove šizmatičke Crkve”. Čak i površan poznavalac problema hereze morao bi međutim poznavati jedan od nekoliko relevantih tekstova, poput naprimjer osudu bogumila Eutimija iz Peribleptona iz 11. vijeka, gdje je jasno navedeno da bogumilsko bogosluženje počinje sa zajedničkom izjavom “Molimo se Ocu i Sinu i Svetom Duhu”! Zazivanje Trojstva dakle ne dokazuje apsolutno ništa o navodnoj pravovjernosti ili herezi autora! Da zaključim: mislim da svaki iskren istraživač bosanskog srednjovjekovlja mora priznati barem to da je, u nedostatku dodatnih izvora, nemoguće sa potpunom sigurnošću dokazati da li je i u kolikoj mjeri Bosanskva crkva bila heterodoksna. Nema potrebe vraćati se na apriroristički stav prethodne generacije da su svi stećci “bogumilski”. Ali isto tako, nema potrebe aprioristički zatvarati ovaj inrigantni interpretacijski okvir za tumačenje simbolike stećaka. Gorčin Dizdar