Na Zapadu se općenito smatra da su nedavni ratovi u Hrvatskoj i Bosni bili “etnički sukobi”, nastali ključanjem opskurnih, ali žilavih etničkih mržnji među lokalnim stanovništvom. Cijeli taj pristup temi je suštinski pogrešan: on zanemaruje primarnu ulogu političara (prije svih, srbijanskoh nacionalkomuniste Slobodana Miloševića) u izazivanju sukoba na političkom planu, a posebno činjenicu da te ratove nisu poveli obični civili, već odozgo dirigirane oružane snage. Diskurs o “vjekovnim etničkim mržnjama”, kao karakterizacija povijesti ovih regiona, uveliko je pogrešan; nikad nije bilo “etničkih ratova” u “drevnoj” povijesti Bosne ili Hrvatske, a jedini sukobi koji su u sebi dijelom nosili etnički karakter su oni savremeni, nastali u veoma posebnim geopolitičkim uslovima (Drugi svjetski rat, prije svega). Bilo je tu, dakako, izvjesnih elemenata predrasuda, vezanih ponegdje za religijska pitanja, a drugdje za sjećanja na Drugi svjetski rat. Ali, između sitnih predrasuda, s jedne strane, i vojnog sukoba, koncentracionih logora i masovnog ubijanja, sa druge, put je dug: političkilideri su bili ti koji su gurnuli narod tim putem – a ne obratno.
(…)
Bosna je bila historijska zajednica, geopolitički entitet koji je uživao gotovo neprekinutu povijest kao takav (kao jedinica unutar osmanske, austro-ugarske i jugoslavenskih država), još od srednjeg vijeka. Kosovo nije takva historijska zajednica: od 1868. godine postojao je Prizrenski vilajet, a od 1877. godine – Kosovski, ali su ti vilajeti imali veoma drugačiji oblik na mapi nego što ga ima moderno Kosovo; prije tog perioda Kosovo je bilo podijeljeno između nekoliko osmanskih administrativnih jedinica. (Ove činjenice su katkad u velikoj mjeri pogrešno tumačili i albanski predstavnici: u memorandumu koji je albanska delegacija predočila na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji, održanoj u septembru 1992. godine, naprimjer, stoji da je Kosovo “od najstarijih vremena bilo autonoman entitet”.)
Ni Srbija, s drgue strane, nema neprekinutu historiju. Nekoliko stotina godina Kosovo nije bilo dio Srbije, jer nije ni bilo Srbiji čiji bi dio Kosovo bilo: tokom najvećeg dijela dugog osmanskog perioda, Srbija nije uopće postojala kao entitet. Srbija je de facto anektirala Kosovo prilično nedavno, tek 1912. godine, de iure ga, kako ova knjiga i objašnjava, Kraljevina Srbija nikad nije anektirala. U modernim historijskim kategorijama, odnos između Kosova i ostatka Srbije je manje blizak i manje organski nego odnos između bilo kojeg dijal Bosne sa ostatkom Bosne. Argumenti protiv podjele Bosne, što se temelje na historijskom identitetu, drugim riječima, ne mogu podrazumijevati nikakve ekvivalentne argumente protiv odvajanja Kosova od Srbije.
U kategorijama etničke geografije, opet, slučaj Bosne je vrlo različit od slučaja Kosova. Tri konstitutivna naroda Bosne živjela su izmiješano i zajedno, stvarajuči tako zamršen etno-religijski ćilim; u mnogim dijelovima Bosne uopće nema apsolutno većinske grupe. Argument protiv bilo kakve podjele Bosne je stoga praktičan i moralan – praktičan, stoga što na mapi nije bilo jasnih linija duž kojih bi se to učinilo, a moralan, jer je jedini način povlačenja tih linija bilo masovno “etničko čišćenje” i druga kršenja ljudskih prava. Kosovo, s druge strane, nudi ono što se po bilo kojem balkanskom standardu može opisati kao kompaktna masa etnički homogenog naroda. Naravno, etnička homogenost sama nije ni neophodan, ni dovoljan uslov državnosti, mada je to, doduše, smatrano najmanjim prirodnim polazište, pri stvaranju modernih država – velikih i malih. Oni srpski političari koji su branili pravo bosanskih ili hrvatskih Srba da za sebe stvore nova, vještački homogenizirana etnička područja pogotovo griješe kada to koriste kao argument protiv zahtjeva Albanaca, koji već predstavljaju oko 90 procenata kosovskog stanovništva.
Noel Malcolm, Kosovo – kratka povijest, Dani, 2000.Na Zapadu se općenito smatra da su nedavni ratovi u Hrvatskoj i Bosni bili “etnički sukobi”, nastali ključanjem opskurnih, ali žilavih etničkih mržnji među lokalnim stanovništvom. Cijeli taj pristup temi je suštinski pogrešan: on zanemaruje primarnu ulogu političara (prije svih, srbijanskoh nacionalkomuniste Slobodana Miloševića) u izazivanju sukoba na političkom planu, a posebno činjenicu da te ratove nisu poveli obični civili, već odozgo dirigirane oružane snage. Diskurs o “vjekovnim etničkim mržnjama”, kao karakterizacija povijesti ovih regiona, uveliko je pogrešan; nikad nije bilo “etničkih ratova” u “drevnoj” povijesti Bosne ili Hrvatske, a jedini sukobi koji su u sebi dijelom nosili etnički karakter su oni savremeni, nastali u veoma posebnim geopolitičkim uslovima (Drugi svjetski rat, prije svega). Bilo je tu, dakako, izvjesnih elemenata predrasuda, vezanih ponegdje za religijska pitanja, a drugdje za sjećanja na Drugi svjetski rat. Ali, između sitnih predrasuda, s jedne strane, i vojnog sukoba, koncentracionih logora i masovnog ubijanja, sa druge, put je dug: političkilideri su bili ti koji su gurnuli narod tim putem – a ne obratno.
(…)
Bosna je bila historijska zajednica, geopolitički entitet koji je uživao gotovo neprekinutu povijest kao takav (kao jedinica unutar osmanske, austro-ugarske i jugoslavenskih država), još od srednjeg vijeka. Kosovo nije takva historijska zajednica: od 1868. godine postojao je Prizrenski vilajet, a od 1877. godine – Kosovski, ali su ti vilajeti imali veoma drugačiji oblik na mapi nego što ga ima moderno Kosovo; prije tog perioda Kosovo je bilo podijeljeno između nekoliko osmanskih administrativnih jedinica. (Ove činjenice su katkad u velikoj mjeri pogrešno tumačili i albanski predstavnici: u memorandumu koji je albanska delegacija predočila na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji, održanoj u septembru 1992. godine, naprimjer, stoji da je Kosovo “od najstarijih vremena bilo autonoman entitet”.)
Ni Srbija, s drgue strane, nema neprekinutu historiju. Nekoliko stotina godina Kosovo nije bilo dio Srbije, jer nije ni bilo Srbiji čiji bi dio Kosovo bilo: tokom najvećeg dijela dugog osmanskog perioda, Srbija nije uopće postojala kao entitet. Srbija je de facto anektirala Kosovo prilično nedavno, tek 1912. godine, de iure ga, kako ova knjiga i objašnjava, Kraljevina Srbija nikad nije anektirala. U modernim historijskim kategorijama, odnos između Kosova i ostatka Srbije je manje blizak i manje organski nego odnos između bilo kojeg dijal Bosne sa ostatkom Bosne. Argumenti protiv podjele Bosne, što se temelje na historijskom identitetu, drugim riječima, ne mogu podrazumijevati nikakve ekvivalentne argumente protiv odvajanja Kosova od Srbije.
U kategorijama etničke geografije, opet, slučaj Bosne je vrlo različit od slučaja Kosova. Tri konstitutivna naroda Bosne živjela su izmiješano i zajedno, stvarajuči tako zamršen etno-religijski ćilim; u mnogim dijelovima Bosne uopće nema apsolutno većinske grupe. Argument protiv bilo kakve podjele Bosne je stoga praktičan i moralan – praktičan, stoga što na mapi nije bilo jasnih linija duž kojih bi se to učinilo, a moralan, jer je jedini način povlačenja tih linija bilo masovno “etničko čišćenje” i druga kršenja ljudskih prava. Kosovo, s druge strane, nudi ono što se po bilo kojem balkanskom standardu može opisati kao kompaktna masa etnički homogenog naroda. Naravno, etnička homogenost sama nije ni neophodan, ni dovoljan uslov državnosti, mada je to, doduše, smatrano najmanjim prirodnim polazište, pri stvaranju modernih država – velikih i malih. Oni srpski političari koji su branili pravo bosanskih ili hrvatskih Srba da za sebe stvore nova, vještački homogenizirana etnička područja pogotovo griješe kada to koriste kao argument protiv zahtjeva Albanaca, koji već predstavljaju oko 90 procenata kosovskog stanovništva.
Noel Malcolm, Kosovo – kratka povijest, Dani, 2000.