Sarajevo moje mladosti, onog studentskog perioda kada je u mladom biću sve željno novog, drugačijeg, iako se ne zna ono što postoji, što je tu, na dohvat ruke, to Sarajevo šezdesetih godina, bilo je i samo poput mladog studenta, išlo je naprijed, prihvatalo nove ideje i otvaralo im mogućnosti da se razlistaju, da pokažu šta vrijedi a šta nije dostojno ovoga grada. Nekako iz prikrajka čekalo je svoj autentični glas, svog umjetnika koji će pokazati jugoslovenskoj javnosti nešto iznad prosjeka, što će obilježiti vrijeme i postati zajednička baština.
Kako je to zaista bilo? Pedeset je godina prošlo, treba izoštriti sjećanje. Ne govorim ništa posebno, ali ni opšte, hoću da stvari vidim baš onako kako sam ih tada doživljavao, jednu po jednu. A bilo je toga, ne baš svaki dan, ni svakog mjeseca, ali svaka godina za sebe donosila je značajna dostignuća u knjiženosti.
Februar mjesec u Sarajevu, hladno, sinusi me muče povremeno do neizdrživosti. U koševskoj bolnici mi ih i punktiraju, na svu sreću nema sekreta. Izašao sam u grad da prisustvujem za mene novoj manifestaciji, promociji nove knjige Maka Dizdara u knjižari Veselin Masleša u Ulici maršala Tita. Uz knjižaru Svjetlosti to su moja mjesta hodočašća. Okupilo se tu ugledno društvo, ući se može jedva, malen je prostor. Sjede ugledni književnici, Sarajlić, Humo, Trifković, naprijed i sa strane stoje Cvijetić, Šantić, Trifunović, Milošević… ne sjećam se svih. Ali se sjećam trenutka kada mi je Mak Dizdar napisao u svoju knjigu o kojoj sada pišem: Drugu Ranku Risojeviću, srdačno, Mak Dizdar, Sarajevo, 23. II. 1966. Bio je to Kameni spavač…
Prethodna godina za mene je bila značajna; kao mladi pjesnik učestvovao sam na konkursu Omladinske tribine Narodnog univerziteta i dobio dvije nagrade: drugu nagradu stručnog žirija kojeg su činili Mak Dizdar, Husein Tahmiščić i Ivan Fogl, i treću žirija publike, s mlađom postavom, također pisaca: Velimir Milošević, Mirko Marjanović i trećeg ne mogu da pročitam tačno, pa neću da nagađam. Pitao sam Mirka, ni on ga se ne sjeća. Bilo je to u okviru majskih proslava dolazećeg Dana mladosti, tačno 19. maja 1965. godine. Zanimljive su bile nagrade: drugu je činila kolekcija Srpski i hrvatski pisci dvadesetog vijeka, a treću (publike) najznačajnija antologija tog vremena, Antologija srpskog pesništva Miodraga Pavlovića. Iako meni nerazumljivi, sporovi oko te antologije već su bili počeli, a sama antologija objavljena je godinu dana prije ovog datuma. U kolekciji savremenih pisaca bili su Ujević, Rastko Petrović, Samokovlija, Cesarec i Barac. Kakvu su mi samo čitalačku gozbu nudile sve te knjige od kojih se evo pedeset godina ne rastavljam. Govorio mi je jedan bibliofil: Prije bih dao da mi iščupaju zdrav zub nego da mi ukradu omiljenu knjigu. Zdravih zuba više nema, ali bez (omiljenih) knjiga ne mogu. A ovo su posebne knjige, s potpisima članova žirija.
Ta 1966. godina, pored Kamenog spavača, dala je Sarajevu još jednu značajnu knjigu, Derviš i smrt Meše Selimovića. Mada ne tolikog značajna kao ove dvije, za mene je bila važna i pjesnička zbirka Duška Trifunovića, Tumač tiranije. Ipak, godine koje su dolazile prepoznavaće Maka i Mešu kao velike jugoslovenske autore. Ali, prije svega, oni su bili BiH autori.
Pišem o Kamenom spavaču iz još jednog razloga, pored trajnog prijateljstva prema pjesniku i poštovanja prema njegovoj poeziji koje se začelo u te dvije godine, ‘65. i ‘66, i traje također sve do danas. Način na koji me je on primao u redakciji časopisa Život, savjeti koje mi je davao, potom objavio moje pjesme, sve me je to prijateljski vezalo za Maka, koji mi je djelovao kao jedan od klesara što su prije mnogo vijekova urezivali u kamen poruke mrtvih živima. Nisam mogao da odvojim pjesnikoresca od njegovih pjesama, tim prije što se savršeno jedno i drugo podudaralo. I njegovo umjetničko ime, Mak, djelovalo mi je savršeno pristalo. U redakciji Života, smještenoj na adresi Radićeva 15, peti sprat, susretao sam značajna imena ondašnjeg književnog života Sarajeva. Članovi redakcije bili su još Risto Trifković, urednik u Svjetlosti i Duško Trifunović, koji je oko sebe okupljao mlade pjesnike što su ga slijedili i pomalo oponašali. U tome se naročito isticao Ahmed Muhamed Imamović, vodeći mladi estradni pjesnik.
Mak Dizdar bio je svijet za sebe. Posmatrao sam njegovo izražajno lice, riđu bradicu, cigaretu koju gotovo da nije gasio, stalnu unutrašnju napetost koja nikada nije prerastala u oštrinu, naprotiv, govorio je mirno, bez povišenja glasa, razložno, ne žaleći vrijeme da bi se do kraja iskazao. Jednom prilikom, tako, upitah ga zašto objavljuje velike tekstove pjesnika Marija Suška o američkim piscima, ubijeđen da to niko ne čita, a on mi, hitro, odgovori: Zato što imamo u Sarajevu mladog čovjeka koji o tome piše. A to nije malo. Nikada od ove bolju definiciju dobrog uredničkog posla nisam čuo. Još sam ga pitao, pokazujući na gomilu rukopisa pokraj vrata, da li pisci danas više pišu nego nekada. I ovoga puta odgovor je bio za pamćenje: Uvijek su pisci pisali i slali svoje rukopise nekome da ih čita, a u naša vremena i da ih objavljuje. Ali, ne treba objavljivati mnogo. Tada će onaj kome se objavi priča ili pjesma više cijeniti i sebe i mene.
Ovih dana u Banjaluci se po sedamnaesti put odvijaju Dani Vlade S. Miloševića, bosansko-hercegovačkog etnomuzikologa, kompozitora i pedagoga, člana prvo Naučnog društva BiH, baš te, 1966. godine, zatim već iduće godine redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti BiH.
Među najboljim Makovim čitaocima na prvom je mjestu Vlado Milošević, kompozitor istoimene kompozicije, Kameni spavač, za gudački kvartet i recitatora (nastale 1968. godine). Tada već redovan član Akademije nauka i umjetnosti BiH, Milošević je svojim cjelokupnim radom bio okrenut našem prostoru, uže i šire posmatranom. Ljubitelj poezije od mladosti, u svojim vokalnim kompozicijama stalno je davao prednost pjesmama koje su bile vezane za zemlju, njenu ljepotu i tragičnu istoriju. Tu se njegovi harmonski sklopovi, kao što je činila i Ljubica Marić, tragajući za drevnošću, približavaju tom starom jeziku i s njim vode dijalog star ko zna koliko vijekova. Zašto čovjek živi ako mora da umre? Zašto pjeva i kada mu nije do pjesme? Kako su i šta su pjevali bosanski čobani u ona drevna vremena?
Vlado Milošević bio je istinski ljubitelj poezije, čitao je odreda sve pjesme do kojih je mogao da dođe u to vrijeme, kupovao knjige savremenih pjesnika. U odabiru teksta na koji će napisati muziku, bilo mu je važno da li mu se pjesma sviđa ili ne, a tek potom ko je njen autor. Smatrao je gotovo obavezom da lokalne pjesnike čita, od onih prije Drugog svjetskog rata do savremenika koji su od njega bili mlađi skoro pa pola stoljeća. Po broju komponovanih pjesama, bilo za glas i klavir, glas i grupu instrumenata, hor a capella, sigurno je u vrhu kompozitora na ovom prostoru. Poseban afinitet imao je prema onima koji su bili bliski narodu, krajiškom i bosanskom tlu, čiji je jezik u sebi imao leksiku drevnosti kojoj je i sam težio. Sve to pronašao je u zbirci Maka Dizdara Kameni spavač, koju je kupio 1966., iste godine kada je ona i objavljena. Osjetio je tu leksiku koja više ne postoji a pitanje je da li je, osim na stećcima, igdje i postojala. Čak ni sve te riječi ne mogu se naći na stećcima. A sve je ipak tu, čovjek i njegova prolaznost, ljubav, nada, radost i očekivani ili neočekivani odlazak. Odlazak koji je uspinjanje ka zvjezdama, a ne nestanak u prahu i zaboravu. Vlado Milošević odmah je osjetio intuicijom istinskog umjetnika kako se to mora komponovati, da bi se muzikom ta poezija uzdigla još više, da svaki od instrumenata u kvartetu tome da doprinos, klavir tu nije dovoljan jer kod klavira postoji ustaljeni dijalog između pjesme i instrumenta, ovdje nema tog dijaloga nego šum vremena, šum vječnosti koja je sačinjena od naših nebrojenih malih života. Govor i grcanje, evokacije i smiraj, violine, viole i čela koje su kod Miloševića uvijek impresivna kao i ljudski glas. To djelo bila je njegova istinska akademska besjeda, s njim je bio siguran da zaslužuje mjesto u Akademiji izabranih.
Zagrebački gudački kvartet Pro Arte s baritonom Dušanom Popovićem pronio je mnogim koncertnim pozornicama ovo izuzetno muzičko djelo koje je ovdje, u Banjaluci, 14. aprila 2016. godine, izvanredno izveo gudački kvartet ovdašnje filharmonije s glumcem Ivanom Perkovićem. Veče za pamćenje, pogotovo što su pokraj mene, kao i uvijek kada je riječ o drevnosti, sjedili Mak Dizdar i Vlado Milošević. Hvala im na društvu.
Kada sam komponovao zbirku Bosanske elegije, odabrao sam moje BiH pisce, među kojima je bio i Mak Dizdar. Evo elegije posvećene njemu.
DESETA BOSANSKA ELEGIJA
Maku Dizdaru,
„kao u doba postanja“
Zapravo, u tačku će se sve vratiti.
Možda sasvim iznenada, možda uzgred,
povlačeći svoju svjetlost iz ljudskih duša.
Čak ni nehaj tu ne bi pomogao,
čak ni krik ugljenisanog drveta.
Vidio si jednom sve i ne prekasno,
da bi mirno mogao da pušiš
dodirujući prstima bradu
riđu kao sunčeva rumen.
Tek veče sve razotkriva.
Govorio si mi: Jednostavne su stvari kao utjeha.
Ipak, treba otpočinuti. Između brda,
kao u međuvremenu, kao u doba postanja,
protiču rijeke čija su imena poput oblutaka:
Una, Vrbas, Bosna, Drina i Neretva.
Preko toga može li se još nešto shvatiti?
Treba otpočinuti, treba jednom,
na nekom mjestu, sasvim po strani –
tačka nas neće zaobići.
Ništa nas ne može iznevjeriti,
čak ni miran pogled preko večere –
zna se za izdaju! Jeretici osluškuju
šumu između dvije svjetlosti.
Samo luk i strijela zbore.
Teško je predati se miru povijuše
koja oholo oko drveta oblijeće
ne govoreći ništa o sebi, ni o naporu
da se pobijedi težina tijela.
Govor i govorenje, priča i pričanje.
Ne okončava se ništa prije vremena, odmah.
Preko puteljka prešlo se davno
a da niko nije poskočio,
čak ni slučajno,
u ritmu mrtvih napjeva.
Može li nas išta zaustaviti?
U zelenilu, među pokretnim brežuljcima,
kao ljiljan što se nad mrtvim probudio,
diše Bosna kao što diše vječnosti.
Banjaluka, 1975.
(Tekst je izvorno objavljen u specijalnom broju Preoporodovog Journala
posvećenog stotoj godišnjici rođenje Maka Dizdara)