Godine 1967. objavio je zbirku pesama Kameni spavač i izjavio:
Nisam mnogo napisao. Čini mi se da sam dobro pisao. Htio bih da pišem još manje. I još bolje…
Hercegovina, u kojoj je rođen (1917), dala je pečat čitavom njegovom stvaralaštvu. Nju ćete naći u svim njegovim knjigama: Vidovopoljskoj noći, Plivačici, Povratku, Koljenima za madonu, Okrutnostima kruga, Minijaturama, Ostrvima, Kamenom spavaču, njegovoj najpoznatijoj knjizi, iz koje je čitav niz pesama preveden i objavljen u Italiji, Poljskoj, Čehoslovačkoj, Nemačkoj, Turskoj, Francuskoj, kao i na gotovo sve jezike naših naroda.
Sa Makom Dizdarom razgovarao sam u više navrata, a ovaj razgovor je vođen neposredno posle dodele 27-julske nagrade, koju je dobio za knjigu Kameni spavač.
Za zbirku stihova Kameni spavač dobili ste brojna priznanja. Pored ostalih Zmajevu nagradu i 27-julsku nagradu Bosne i Hercegovine. Šta mislite o tim priznanjima?
Kada pišem – pišem za sebe. Ali, kada je stvaralački čin završen, onda pisac u svakom slučaju očekuje glas čitaoca i kritike. Nagrade kao najjavnija priznanja posljedica su takve javne ocjene, priznanje javnosti i društva, i stvaralac ne može biti ravnodušan prema takvom aktu, prema javnom i jasnom priznanju. On uviđa da je to njegovo nježno i krhko sjeme koje se zove stih – palo na plodno tle, u duboku brazdu iz koje je nikao plod za sve one koji pruže ruku za njim. Ne treba se, međutim, zavaravati – i pored napregnute budnosti selektora pisane riječi u lijepoj književnosti, dešava se i dešavaće se da i veoma značajna djela ostaju neocijenjena i nezapažena i da čekaju vrijeme u kome će ocjenjivači imati istančaniji sluh. Oni koji su počašćeni pažnjom savremenika moraju zato da gledaju u vrijeme buduće, u neizvjesnost – tim kritičnije trebalo bi da preispitaju djelo na kome u ovom času rade. Naravno, ja to u prvom redu upozoravam sebe.
Vaša inspiracija su u prvom redu – stećci. Šta, upravo, za vas znači stećak?
Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njemu i u njemu nisu drugi umjeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jest materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost. To je spavač koji je nespina. Stećak sam vidio u Radimlji i Zgošći, ali sam njegovu istinu mogao da odgonetnem samo u sebi…
U poeziji koju pišete – jezik je čist, bistar. Nije li to odlika podneblja u kome ste odrasli?
Moj odgovor morao bi sadržavati polivalentne elemente zato što simboli u kamenoj ikonografiji imaju višestruko značenje. Pokušaću da kažem ono što je za moj jezik najbitnije. U jezik savremene poezije ušao je na široka vrata jezik ulice i štampe. To je dobro – ukoliko on treba da izrazi ideje i osjećanja savremenog čovjeka. Savremeni čovjek je obogaćen mehanizacijom razne vrste, ali je uskom specijalizacijom osiromašen u svom ljudskom kvalitetu. Njegov jezik pripada vrsti, praktičan je, ali veoma uzak i olinjao već, mada se njegov vokabular svakodnevno proširuje leksikom njegove profesije. Ja sam se okrenuo ka riznici starog jezika ne samo da bih dao boju i miris potonulog svijeta nego i da bih vratio vrijednosti riječima koje su izgubljene u tami vremena. Takve riječi sačuvala je moja majka za mene i one su najdragocjenija baština koju sam naslijedio. One su mi pomogle da shvatim i poruke urezane u kamenu. To ipak ne bi moglo da bude dovoljno za stih kao medij kojemu je data značajna funkcija da izrazi najiskrenija, najsuptilnija i najhumanija shvatanja i osjećanja univerzuma – čovjeka u svijetu. Pjesnik zato čini ogromne napore da stvori svoju, jednu sasvim novu riječ, koju će štedro pokloniti sutrašnjem danu. To i ja pokušavam, sa manje ili više uspjeha. Proces je mučan i sladak, kao kad se u pijesku rijeke traži zrnce zlata. Samo, kao što se zbog zlata lako gine, umire se često i zbog riječi. U pjesmi Slovo o slovu pokušao sam dati svoj odnos prema riječi – upućujem zato čitaoca na nju kao na moj najautentičniji tekst…
Radovan Popović, Književni razgovori – govore pisci Bosne i Hercegovine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1970.