Kada iz Crne Gore uđete u Bosnu, dočeka vas put koji je Milorad Dodik, svojevremeno gazda Republike Srpske, napravio pred neke od izbora. Bilo mu je potrebno da birače ubijedi kako on, eto, održava odnose s ostalim srpskim zemljama – put prema bratskoj Crnoj Gori bio je dovoljno ubjedljiv… Dodik je dobio izbore.
Danas, taj put je gori od bilo kog makadamskog planinskog druma. Komadi asfalta poredani po blatnoj podlozi. Uzana trasa koja treba da vas odvede u zemlju koja je iskrvarila. To je vjerovatno najgori put u univerzumu, pomislio sam dok sam kroz napuštene zasade jabuka vozio ka Brodu na Drini. Samo kamiondžije nikšićke željezare i podgoričkog „Radoja Dakića“ u svojim zarđalim kamionima na rubu raspadanja jure tom kozjom stazom, ne obazirući se na one koji dolaze iz suprotnog pravca. S vremena na vrijeme mimoiđete se s bijelim džipom neke od humanitarnih organizacija koje kruže Balkanom, u kojem se voze ljudi koji vjeruju da su humanisti i civilizovani, ljudi kojima smo mi potrebniji nego oni nama. Jer, da li bi oni bili civilizovani da nema divljaka poput nas?
Prošli ste granicu. Prije godinu dana, granični prelaz kontrolisala je carina i policija Republike Srpske. Danas, tu su službenici Federacije, uz one srpskog entiteta. Sutra, biće samo bosanski carinici. Ako vjerujete u pravdu koja uvijek dolazi na kraju, zaključićete kako se proces integracije Bosne i Hercegovine odvija sporo, ali čovjek, neutralni posmatrač, slučajni putnik, rekli bismo, ipak uočava promjene.
Dakle: Dodikov put. Da su u izgranju tog puta uložili makar djelić entuzijazma koji su demonstrirali prilikom rušenja bosanskih gradova, da ne govorimo o tome da kada na red dođe rušenje džamije bosanski Srbin odjednom postaje radišan kao Njemac – danas bih se vozio putem nalik na – upravo njemačke. Ali Republika Srpska je deridijanska zemlja – raj dekonstrukcije. Razoriti, porušiti, rastaviti, razdvojiti – to su stvari koje zanimaju zemlju ratnika koji su četiri godine bili čuvari džinovskog koncentracionog logora za Bošnjake. Republika Srpska je spomenik tom konc-logoru: nema ničeg što bi se moglo uporediti s bezočnom perverznošću postojanja tog entiteta, nastalog ukrštanjem epskog, varvarskog nasilja i sofisticirane, virtuelne evropske spoljne politike. Kao da nacističke konc-logore ujedinite u jednu teritoriju i obezbijedite im autonomiju: svi konc-logori u jednoj državi.
Iz: Andrej Nikolaidis, Mimesis i drugi skandali, V.B.Z. Sarajevo, 2008., str. 31-32.