Govoreći o općim životnim temama, koje su oduvijek preokupirale religiju i filozofiju, ali i poeziju, Mak Dizdar je nastojao da u vraćanju vjerovanju pripadnika Crkve bosanske, Dobrih Bošnjana, iskaže tu vjekovnu muku srednjovjekovnog bosanskog čovjeka jezikom koji je spoj savremenog idioma i dalekog jezičnog idioma svojih predaka, pokazujući istovremeno muku i dramu savremenog čovjeka. Spajajući zavičajno i univerzalno, Mak Dizdar na taj je način pokazao da te općečovječanske teme mogu biti iskazane i jezikom Bosne i njenih dalekih predaka. Ustvari, taj starobosanski jezik ovaj pjesnik nije smatrao mrtvim, nego nepravedno zaboravljenim i odbačenim, pa je u pjesničkoj verbalnoj preobrazbi stara bosanska riječ postajala savremena i sasvim moderna. U njegovoj poeziji transmutacija starog bosanskog jezika iz povelja, starih spisa, sa stećaka, u moderni pjesnički iskaz urađena je bez nacionalne mitologije, bez patetike i glorifikovanja te prošlosti. Uspješan spoj tog arhaičnog bosanskog jezika i modernog poetskog iskaza rezultirao je izuzetnim pjesničkim tvorevinama čiji jezik ne samo da stvara atmosferu tih minulih vremena nego iskazuje „najhumanija shvatanja i osjećanja univerzuma – čovjeka u svijetu”.
Preuzimanje srednjovjekovnog jezičkog naslijeđa i uključivanje tih jezičkih tvorevina u stihove Kamenog spavača nije jednostrano i ono se ne može svesti na leksička posuđivanja i arhaizme. Makova pjesnička riječ veoma uspješno progovorila je u simbiozi tog starog jezika i savremenog poetskog iskaza i taj pjesnički jezički postupak, mada originalan, nije jednostran niti jednostavan, kako se na prvi pogled čini. Jer, pjesnik nije te srednjovjekovne riječi samo puko reprodukovao i pozajmljivao iz starog bosanskog jezika, nego ih je kreativno preobražavao i uključivao sasvim uspješno u poetski savremeni jezički sistem. To je veoma bitan postupak „pjesničkog očuđenja” koji je uklopljen u izuzetnu pjesničku ornamentiku bez mitologiziranja prošlosti. Takav pjesnički postupak urađen je u odgonetanju tajne života, ali i tajne jezika oslanjanjem na domaću, bosansku jezičku narodnu tradiciju baštinjenu iz narodnog, posebno lirskog stvaralaštva. Pjesnik je vršio leksička posuđivanja, ali je isto tako te stare riječi često prilagođavao i transmutirao u novi oblik, te ih je uvijek harmonizirao u novoj, pjesničkoj funkciji. Koliko je god u savremenom poetskom iskazu pjesnik podređivao jezik zahtjevima stiha, isto su toliko ta prilagođavanja doživjeli i brojni arhaizmi, tako da se te pjesnikove jezičke preobrazbe u Kamenom spavaču mogu podijeliti u tri grupe:
a) adaptiranje arhaične riječi u savremeni oblik
b) čista leksička preuzimanja bez promjene oblika stare lekseme
c) stvaranje novih riječi u duhu stare jezičke tradicije.
Leksička preuzimanja imaju nekoliko izvora. Lekseme u fonetskoj adaptaciji kao i cijele jezičke izraze pjesnik je uzimao iz Biblije, manihejskih himni u bosanskoj adaptaciji, iz starih bosanskih povelja i zapisa te natpisa na stećcima. Naravno, riječ je o staroslavenskim riječima u bosanskoj redakciji, na čemu je pjesnik insistirao, jer u svojim pjesmama preuzima staru leksiku i arhaični izraz iz bosanskih, a ne iz srpskih ili hrvatskih pisanih izvora. Ako preuzima riječi iz Biblije, Mak Dizdar uglavnom preuzima lekseme iz evanđelja koja su prepisivali pripadnici Crkve bosanske, a taj transfer starih neknjiževnih formi u poetski iskaz zazvučao je u ovoj zbirci veoma poetski. Jedan dio leksema, kao i cijelih sintaksičkih sklopova, preuzet je iz Vukovog i Daničićevog prijevoda Starog,odnosno Novog zavjeta, ali je gotovo uvijek riječ o transtekstualnom odnosu i literarnoj preobrazbi, a o tim intertekstualnim referencama pjesnik je dodatno progovorio i u naknadno dodatim komentarima u Kamenom spavaču. Međutim, u Bilješkama i rječniku manje poznatih riječi, fraza i pojomva na kraju Kamenog spavača Mak Dizdar samo je djelimično dao spisak tih nepoznatih riječi koje se mogu naći u njegovim pjesmama, te je neophodno ukazati i na cjelokupni proces preuzimanja i adaptiranja stare bosanske leksike prema savremenom izrazu.
Muhamed Šator, ‘Transmutacija srednjovjekovnog jezika u “Kamenom spavaču”‘, Slovo o Maku, Fondacija Mak Dizdar, Sarajevo, 2008.