Piše: Enver Dizdar
Dobro smo se pokarabasali Avdo Sidran i ja po štampi prije par godina. I onda se, prvi put nakon toga, sreli prije nekoliko mjeseci, „pred svjedocima“. Pružio mi Avdo ruku, drži je u zraku, kao da nije siguran hoću li je prihvatiti. Vidi se da misli, a i ja tako mislim – kako je on za našu bivšu kavgu krivlji. Ja prihvatam ruku prekopolustoljetnog poznanika i prijatelja, bez hinle, iskreno, jaranski. A Avdo će: „Izvini, shvati, ono onda…“ „Ma bolan Avdo, ti znaš da ja tebe volim, i ovako i onako..“ – kažem ja i nastavismo nešto drugo pričati…
I zaista ga volim. Volio bih ga i golemo uvažavao i da ga ne poznajem. Tada vjerovatno i mnogo više jer – znaš ti nas… Ali opet ću, evo, povodom Abdulaha a, čini mi se, i javnosti intrigantno, ovako „preko štampe“, svakako sa najboljim namjerama i sa ponekim potpitanjem…
Helem, u jednom – za naše prilike nezamislivo, ekscesno civiliziranom – tv agonu našli su se, na programu TV 1, Abdulah Sidran i onaj političar Ognjen Tadić, jedan nasuprot drugome. Sidran, prepoznatljivo, mudar od života i opasan od znanja, prkosan od sna, taktičan, strpljiv i trpeljiv, k'o zemlja… Ma ponešto i valjda smjerano prepopustljiv , kao da je već i hronično umoran od sličnih vojevanja. I malo kao otsutan, čak i pospan. Kod Tadića sve je što mu treba – pri njemu, sa identifikacionim gardom urođene i „podrazumijevajuće“ superiornosti, sa trpeljivim osmjehom favorita koji, uz mnogo „blagonaklonog“ razumijevanja i strpljenja, mora, eto, još uvijek učestvovati i odigravati, otaljavatiti i te igre i sa svim tim nemoćnim ali svakako (eufemističkim sportskokomentatorskim rječnikom rečeno) – „simpatičnim“ autsajderima i gubitnicima. On i tu, već odavna uobičajeno i patentirano uostalom, zastupa i tumači nužnost, opravdanost i svrsishodnost zločina čije aktere i rezultate zastupa, nebeskonarodsku ideologiju i politiku onih što toliko bezmjerno lažu i na sve strane tako bezočno varaju da će jednom – to je znani povijesni stereotip – i sami sebe i konačno prevariti i sunovratiti. K'o biva: – Šta hoćete više ? Eto još igrate, još ste živi, još ste tu mada je sve tako znalački i temeljito upakovano bilo – kako bi „nestao jedan narod“. Koga danas još interesuje to što je bilo juče ?!. Bilo – prošlo ! Da vidimo šta danas imamo „na astalu“. (Kako me to neodoljivo podsjeća na onu pragmatičku krilaticu današnjih naših novokapitalističkih skorojevića, bogatuna i tajkuna: „Kome je to bitno kako sam ja namakao svoj prvi milion ?!“)
No, nije to odricanje prava na lociranje, prepoznavanje i imenovanje genetskog koda i današnjih predvodnih kreatora našeg jada i bijede, neljudskog užasa u kojem živimo, moralne pustopoljine i vjetrometine po kojoj nedostojno gmižemo…, nije taj njihov imerativ zaborava Tadića spriječilo da se za argumentiranjem svojih istina, kategorija i stavova bez zazora pokuša vratiti daleko unazad, čak u XV stoljeće. Pa reče, ustvrdi on negdje, tamo daleko, drevnog i prvog krivca za današnji bh. bezizlaz: „Uostalom, zna se ko je 1482.. izdao Bosnu…“ (parafraziram, jer nemam prepis ovog razgovora, pišem po sjećanu. Ako Tadić jeste rekao tu godinu, tada je, što se same godine tiče, po oficijelnoj historiografiji, bio u pravu – godina je to pada luke Novi – današnjeg Hercegnovog, posljednjeg bosansko-humskog slobodog grada – pod tursku vlast. Tako, tačno je, stoji zapisano. Ma bi se ovdje moglo ići malo dalje i dublje: cijela tadašnja Bosna je, zapravo, u sastav Osmanskog carstva ušla tek 1528. godine, godine u kojoj su Jajačka i Srebrenička banovina, što ih je na teritorijama, preotetim od Turaka odmah 1463. godine, ustoličio ugarski kralj Matija Korvin, a Ugarska ( i inače mnogo stariji i stalniji pretendent na bosanske zemlje) ih držala svojim i branila od turskog osvajanja još cijelih 65 godina. Čudi me neizmjerno kako ovaj „lapsus memoriae“ opstaje i kod Tadića i kod Sidrana, a još najviše i kod Bosni i istini najdobronamjernijih historika. I zato koristim ovu priliku da na taj previd upozorim i svoje čuđenje javno iskažem ! )
– „1463. godine !“ – uskočit će Tadiću Sidran, opredjeljujući se za godinu pada kraljevskog Jajca i smaknuće Stjepana Tomaševića, posljednjeg bosanskog kralja, u Ključu, kao trenutak pada i, valjda, te tzv. izdaje Bosne. I ragovor ode na drugu temu, a izdaja ostade visiti u zraku…
Da li to znači da se Sidran i Tadić nisu složili samo u godini, a u pitanju „autorstva“ te, još medijevalne, „izdaje Bosne“ se slažu ?! To, jednostavno, ne mogu da vjerujem ! Kako god, tada je, po meni, naš i moj Avdo napravio nerazumnu i nerazumljivu, neoprostivu retoričku, metodološku, taktičku i strategijsku grešku koja se nikako ne tiče samo ovoga njihovog tv nadmudrivanja. Zašto u tom trenutku nije postavio, od svakog što je njih dvojicu slušao i gledao, očekivano, jedino logično pitanje: – „Ko ? Ko je to i tada izdao Bosnu ?!“
Milion posto sam siguran da znam ko su, po Tadiću, ti izdajnici čiji se grijeh, eto, proteže sve do dana današnjih i jedan je, ili čak i jedini, duhovni i supstancijalni razlog našem strahostanju oblikovanom danas u vidu entitetičnih kreatura – Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine.
Sidranu je, nažalost, ovaj ključni trenutak neobjašnjivo promakao. Ali, avaj, siguran sam kako bi tada, da su bili na Avdinom mjestu, veliki broj Bošnjaka i isto toliko nas Bosanaca koji nosimo ili ne nosimo muslimanska imena – sageli glavu ili barem oborili pogled u nekakvoj već gotovo urođenoj nelagodi i nametnutom, irealnom osjećanju krivnje. Jer su nas učili, odgajali i obrazovali – da je islam i da su muslimani nesreća i krivci za sve nedaće Zemlje Bosne i Države Bosne i Hercegovine. Jer, niko ih i niko nas nije dovoljno učio, odgajao i obrazovao, niti to danas neko dovoljno mudro i sustavno čini – o istini da nikakve, pa ni ovakve Bosne, Bosne i Hercegovine, bez njih i bez nas već odavno ne bi ni bilo.
Pa kad smo već tu, da vidimo, da pokušamo barem u krokiju, barem naslutiti istinu – ima li uopće realne i neoprostive krivnje, ima li tu čak i neke epohalne izdaje ? Da li je neko i ko je zaista tada, kada je malena i vazda raspeta Bosanska kraljevina pala pod Tursku vlast, vlast tada tako bezmjerne sile, Bosnu izdao i Turcima predao? (Za Srbiju znamo: sudbinski krivac je turski vazal Marko Kraljević, što rujno vino „pola pije, pola šarcu daje“ pa je zakasnio na Kosovo polje gdje bi, da je kojom srećom navrijeme stigao, njegovo junaštvo prevagnulo u korist Cara Lazara i njegovih vitezova nad Muratom i invazijom te tada najmoćnije vojne nemani u ovom našem dijelu svijeta…)
Srednjevjekovnu Bosnu, najprije će biti, izdao je njen geopovijesni usud.
Srednjevjekovnu Bosnu izdala je njena snaga, nesrazmjerno malena i nemoćna pred sudbinom od koje je u strahu drhtala vascijela Evropa.
Bosnu je potom, izdala, bolje reći iznevjerila je i došla joj glave – i njena ekskluzivnost, autohtonost i auteničnost njena bića: mala zemlja „međ’ svjetovi“, dotad začudno, svojeglavo, žilavo viešta i junačno izdržljiva, uvijek u sebi i svoja, sebi vjerna i svojim snima posvećena. I zato uvijek i još više primamljiva i izazivački neodoljiva, a lovokradicama tako blizu, „pod nosom“, šumovita i vodovita,gorovita i plahovita…, ma blagom bogata kao zabranjeno carsko lovište, zamamna, podatna i plemenita lovina na meti vazda gladnog laveža iz susjedstava.
Bosnu su izdali ti srebroljupci i ropci u svetim i ratničkim odorama što su odsvud, iz Rima, Ugarske, Mletaka, Bizanta, Zete, Raške i Srbije, ognjem, mačem i vjerom stoljećima kretali dokraja i konačno pobiti i orobiti, popaliti, potčiniti i prisvojiti tu Bosnu. Zemlju što se inati i samim svojim postojanjem, i svojim srebrom i zlatom i kruhom. Što je pravog boga izgubila i zaboravila i svojom nevjernom vjerom, mrskim patarenstvom i bogohulnom herezom i boga i čovjeka hrani i slavi, što bogom datoj vlasti prkosi i odoljeva, što uporno, i u beskrajnom siromaštvi i asketski, jer tako mora ali i hoće, preživljava, opstaje i vazda ustaje…. Pa, kad je već, takvu, sami nisu mogli dokrajčiti, žrtvovali su je na kraju i ostavili samu i bez nade Uvjereni da će Bosnom, barem privremeno, dok svoje snage ne spreme kako treba, nahranili proždrljivu i gladnu aždahu koja je raširila svoja krila i bacala vatrene plamenove nad Evropom.
Bosnu i njen narod izdavali su, smjerno i lako, gotovo svi njeni vlasnici i časnici što su se, s vremena na vrijeme ili zauvijek, pod prijetnjom ili uz mito i ustupke i obećanja krsta i križa, pred krstaškim i križarskim pohodima i inkvizicijskim istragama i lomačama, nekad lažno a nekada stvarno – ali uvijek u korist vlastitog dobitka – odricali svoje narodne vjere, Crkve Bosanske i svoga naroda, progonili i istrebljivali te „nevjernike“ a služili i ljubili skute, ruke i vjeru novih zaštitnika i gospodara. Izdali su Bosnu oni što su ponizno gubili obraz da bi zadobili milost i vazalski status i sačuvali svoje zemlje i posjede, svoje roblje i, kakvu-takvu, vlast, makar je krvavo morali plaćati… A prodati se tada, zato i tako, ne bješe ni napadno bogoulno, ni isuviše izdajnički, ni rijetkost ni nešto mimosvijet; takva su to vremena, takvi zakoni i bezakonja, takvi ljudi i takvi običaji bili i bivali…
Pa su tako, Bosnu u vremenu pada pod Tursku, o kojem govoraše Tadić i Sidran, izdali, svoju kožu prodavali i preprodavali isti ti vlastelini i vlasteličići, što su besčasnije znali i unosnije mogli, postajući sada vazali i Turski, u vanjskim ali i unutarbosanskim sukobima, protiv dojučerašnjih svojih najbližih i najdražih, protiv svoje zemlje i države, protiv vjere i zakletve, protiv časnosti i plemenitosti, protiv svega…, sve u paničnom i gramzivom strahu i htijenju da ostanu posjednici onoga što su iz Bosanskog kraljevstva za sebe i svoje nagrabili i u svoje torove i dvorove unijeli. Imovinsko-pravni odnosi – da taj fenomen „običajnozakonske“ otimačine nazovemo današnjima imenom – kao uostalom ni danas, nisu imali nikakve veze za državom, sa patriotizmom, sa poštenjem, pravom i pravdom, a nekmoli još sa nekim, barem tragom očekivane i prirodne ljudskosti. Nekog čovjekoljublja što bi trebalo da ga, barem „predsvijetom“, makaru sferama javnog manifestovanja, ima svaki ubpgi čovjek, pa makar bio „kotiran“ i uznesen i beskrajno visoko iznad običnog puka, svoga naroda i stada…
Ko ovo ne zna, ne razumije ili u to ne vjeruje, neka malo „prelista knjige“., ma kako one rijetke, skrivene, nedostupne bile pa i vješto lažne znale biti. Pa će, ipak, vidjeti da se previše i ne krije niti zamagljuje to kako su se neki i od najvećih plemenitaša u tadašnjoj Bosni – od Bosne kao države lako i slasno otuđivali i odvajali. Kako su se , u interesu opstanka na vlasti i u posjedovanju, priklanjali i prodavali i Ugrima i Turcima i Mlecima i Rimu i Srbima i Dubrovčanima… Što je najzagonetnije i najzačudnije, pa možda i najtužnije, vidjet će taj čitač zaboravljenih listina , vidjet će kako su imenom nekih od tadašnjih, tih i takvih, dozlaboga beskrupuloznih vazala svojih neprijatelja, premoćnih i nemislosrdnih gospodara…, kako su danas slavljeni, kako su njihovim imenima i sjenima u suvremenosti posvećene čak i veoma ugledne nacionalne, pa i neskriveno nacionalističke institucija i slična znamjenja…
A narod ?! Eh, taj narod! Narod k'o narod. Narod je, i tada kao i danas, bio držan za bezličnu masu, kao prirodna imovina, roba i roblje svojih bešćutnih gospodara. Je li taj narod, čije je bilo rađati se i što više preživjeti i za vjernu službu svome gospodaru ginuti i umirati. I da li je taj „niko“ htio i mogao prodati, izdati Bosnu ?! I jesu li Bosnu „izdali“ svi ili – kao što „slutim“ da se hoće reći – samo oni koji su prihvatili vjeru svojih osvajača, islam kao svoju vjeroispovjest ? Je li to taj povijesni „istočni grijeh“ muslimana, je li to taj narečeni čin izdajstva Bosne ? ( Ne mogu ovdje a da ne kažem kaku su sve ovdašnje vjere došle sa istoka. I da ne upitam: jesu li i nekadašnji pagani, odrekavši se svoga šarolikog panteona, primivši vjeru koju danas vjeruju, isto toliko griješni i nekome krivi ?!)
Religija je uobičajeno predstavljena i mahom prihvaćena kao nutarnji nagon i slobodni izbor svakoga čovjeka . Religija je, usto, medij i izraz ljudske strepnje i nade što je veoma vješto i ne uvijek dovoljno suptilno prilagođena i transformirana u nadmočan instrument vlasti, instiucionalnog i pojedinačnog ubjeđivanja, ucjene i prisile, pa i varke i prevare Tako je još od vremena roda, skupine i plemena pa do države – ma kako ponekad i ponegdje od države stvarno ili samo deklarativno odvojena i nezavisna bila. Svaka religija kaže da je njeno darivanje vjernika neuporedivo veće i izdašnije nego što je njeno traženje i uzimanje od njega. Religija, uz nužnost dobrovoljnog i nadahnutog robovanja bogu, obećava vjerodostojan osjećaj, pa i privilegij pripadnosti zajednici, istovrijednosti i ravnopravnosti sa drugima, veće sigurnosti, vrijednosti i uspješnosti, u životu i u smrti. Na kraju krajeva, vlast moraš slušati i pokoravati joj se bespogovorno, ma šta i ko i zašto iza nje stoji. To i jeste funkcija i krajnji cilj vjerovanja u vjeru.
Bezbeli, ni turski osvajač u Bosni, ma kako joj sam istinski bio predan i odan, nije svoju religiju prakticirao propovijedati i upotrebljavati od drugih drukčije. Mada je – u tome se začudo gotovo svi slažu – „prevođenje“ u islamsku vjeru bilo manje stvar sistema i prisile a više ubjeđenja i slobodnog opredjeljenja ( i lične životne matematike), kako bi se to danas reklo. Fenomen gotovo masovnog i relativno brzog tadašnjeg prelaska stanovništva Bosne na islam najprije mora biti bezrezervna potvrda o njihovoj veoma brojnoj pripadnosti i vjernosti anatemisanoj, zabranjivanoj, progonjenoj narodnoj vjeri i Crkvi bosanskoj kao njenoj inkarnaciji, njihovom patarenstvu i kriptopatarenstvu, zvalo se ono bogumilstvom ili ne zvalo, bilo ono danas negirano ili ne. Tako brojan prelazak, bolje reći bijeg u krilo islama posljedica je, koliko god tu zdravorazumsku činjenicu danas neko pokušavao demantirati, višestoljetnog krstašenja i križevanja iz susjedstva i iz vlastite sredine, taj bijeg je spas, prakticiran sporadično, nakon sve žešći pa sve više i „domicilnih“ pogroma i progona bogumila iz Bosne, još mnogo prije „zvaničnog“ i tada konačnog dolaska Osmanlija u ove krajeve…
Ako je, stoga, i bilo nekakve izdaje u vrijeme pada Bosne pod Tursku, ona ne pripada ni ondašnjim bosanskim ni sadašnjim bosanskohercegovačkim muslimanima; na kraju krajeva – prelazak na islam desio se i dešavao potom i u dugom vremenu nakon pada Bosne, pa i stoljećima. I, što je kapitalno važno ovdje i svugdje reći – ni prelaskom na islam, bosanski muslimani nisu se nikada odrekli svoga bošnjaštva, bosanstva, pa ni „hercegovstva“ naravno, (mada je taj termin sasvim proizvoljan i djelo nekih kasnijih vremena) niti svoje zemlje i svoga identiteta. Kao što se bošnjaštva i bosanstva, ni za turskog vakta i zemana, nisu odricali ni bosanski katolici i pravoslavci, ni preostali bogumili i kriptobogumili. Sve do novijih vremena, kada su se bosanski pravoslavci i katolici, slijedom svoje religiozne pripadnosti, počeli i nacionalno nazivati i osjećati po nacionalnosti susjednih – u našim balkanskim relacijama – njihovim religijama matičnih zemalja i država. I do posljednjih vemena kada se i neki muslimani okreću za paternalizmom dominantnih centara svoje religije u Bosni i Hercegovini nakim geografski dalekim zemljama. Muslimani su, doduše, ostali čvrsto u svom bošnjaštvu a katolici i pravoslavci su, gotovo listom, oficijelno i opečaćeno, Hrvati i Srbi. Pa ipak „bosanski“ Hrvati i Srbi, bilo to ili ne bilo po volji nekima od njih. Pa se, i sama se po sebi, ta misao nameće: kako ova vremena koja preživljavamo – sa današnjim bh. vazalima sasvim nebosanskohrecegovačkih politika, ideologija, doktrina i religija – blisko i napadno podsjećaju na ono što se događalo u vremenima pada srednjevjekovne Bosne i početka duge hibernacije Bosanske države. I krivice i izdaje iz ovih i onih vremena sasvim su uporedive…
Toliko, dakle, o jednom nepostavljenom pitanju. I o mogućem odgovoru. Znam da bi se u ovim domenima i bh, fenomenima mogli i morali češće nalaziti i mudrije snalaziti, intenzivno misliti, jasno govoriti, istinu pošteno pisati i tumačiti… mnogi od potpisnika ovoga zapisa mnogo pametniji i pozvaniji. Ali ih ne čujem i ne vidim. Pa zato – može gospodina Tadić, ako ovaj moj zapis nekako dopre do njega, možda i reći da nisam pogodio, da sam sasvim pogrešno predviđao njegov odgovor na neizgovoreno Sidranovo pitanje..Da sam u zabludi… Pa neka ! Strašno i silno volim što sam ovako i ovamo zabludio…
I još i ovo ! Sve vrijeme dok sam mislio ovaj tekst i pisao ga, u podsvjest i sjećanje vraćala mi se ona posljednja vijest dobrog čovjeka Kjašifa Smajlovića, novinara, dopisnika ovoga lista iz Zvornika, jel’ bješe maj ili juni 92. (parafraziram po sjećanju) : „Sve je ojerano, pobijeno, popaljeno… ničeg ovdje više nema… samo još ja i jedan golub..“ Nikada više niko Kjašifa nije ni čuo ni vidio…
Taj tiho, dostojanstveno i gotovo sjetno izgovoreni ljudski krik prozboren je, na ovaj ili na onaj način, od 1992. do danas, stotinama hiljada puta. I još leti k nebu po pravdu, ma koliko bi Tadić i tadići i ini… htjeli da se negira, zaboravi, izbriše, relativizira, obezvrijedi… I da se pokrije, sakrije, objasni, opravda nekom pričom o nekoj imaginarnoj i onostranoj izdaji Bosne iz 15. vijeka. A ako smo već kod izdaje – istinsku i beskrajno krvavu izdaju zemlje Bosne i države Bosne i Hercegovine živimo mi, sada…
Mak Dizdar
ZAPIS O ZEMLJI
Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna rekti
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna I bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna
KOMENTAR MAKA DIZDARA UZ PJESMU „ZAPIS O ZEMLJI“
/Kameni spavač, 1966. godine/
Već preko stotinu godina oficijelni naši historici pišu kako je Bosna pala bez otpora, a zna se da se uporno odupirala stotinu teških ljeta najmoćnijem tadašnjem svjetskom carstvu. Zna se da su Bosanci prvi veći sukob s turskom silom imali i pobjedinički priveli kraju 1388. kod Bileće, godinu dana prije boja na Kosovu u kome su i sami u velikom broju učestvovali, pomažući kneza Lazara, kao što su ga pomagali s uspjehom u bici na Pločniku, a da je posljednje bosansko-humako uporište, Novi na moru (što ga podiže kralj Tvrtko I kao Sv. Stjepan, čije je ime kasnije promijenjeno u Herceg Novi) izgubljeno 1486. Evropa, koja je kroz tri stoljeća u tu „zemlju nevjerničkog korova i trnja“ slalo samo uhode, plikuće, robce i inkvizitore (Vidj. Miroslav Krleža – Bosanske medijevalne teme, Život 4 – 4, 1965.) zlurado je slušalo glasove kako propada iz dana u dan to zlehudo kraljevstvo, vjekovima napadano sa svih strana. Trgnuo se u posljednji čas papa Pio II, mirskim imenom Silvio Enej Pikolomini, ali kako je prošla njegova vojna avantura, najbolje će reći drug sa studija ovoga poznatog humaniste, Ivan Česmički (Ianus Panonius), u jednom epigramu (De pontific, in expeditione mortus, u prevodu Nikole Šopa):
Dok Pijo II na Turke se digao, boj sveti spremao,
Dok rat je već bjesnio, a tromi skup gospode drijemao,
Dok je Zapad i Sjever sav sa predvodnikom hodio,
Dok je on spremao brodovlje, dok je digao jedra da odbrodio,
Na Jadranskoj obali u Ankoni, kob ga zateće,
Smrt gromoglasni put mu presječe.
Iako si pobjedi silnoj varavo se nadao,
Brižni Rime, nemoj da bi se na sudbu jadao,
Ne žali njegov prekinuti put, jer to što se samo digao,
Malo je, no još bi manje bilo – da je stigo !
Bosni je bilo suđeno da sanja o pravi, da radi za pravdu i da na nju čeka, ali da je ne dočeka.
Enver Dizdar
Fondacija Mak Dizdar