Nema potrebe za romantizacijom muslimanske većine u Bosni. Ali oni su razvili kulturu koja izražava pluralističku i tolerantu stranu osmanske tradicije – nešto od ovog suptilnog i raznolikog karaktera se može naći u pričama Ive Andrića, jugoslavenskog nobelovca – i nemaju pretenzija prema teritoriji ili identitetu drugih. Bosanski predsjednik, Alija Izetbegović, je praktikujući musliman, što ga čini izuzetkom među njegovim sugrađanima. Pročitao sam njegovu knjigu, Islam između istoka i zapada, pomalo ekscentrično djelo prožeto gotovo sitinčavom posvećenošću ideji simbioze između „tri monoteizma“ i humanističkoj tradiciji društvene reforme. U donekle nadrealnoj atmosferi konferencije za novinare pod granatama, pitao sam Izetbegovića, kojeg i Srbi i Hrvati optužuju da želi proglasiti fundamentalističku republiku, šta misli o fatvi protiv Salmana Rushdiea. Odvratio je odgovorom koji definiše „umjerenog“ muslimana, tvrdeći da mu se knjiga ne sviđa, ali da se ne može složiti sa nasiljem protiv autora.
Moguće je sresti pokojeg bosanskog muslimanskog fanatika, i istina ja da su neki od njih pokušali da zarobe neke sarajevske Srbe u fudbalskom stadionu. Ali ta akcija je ubrzo zaustavljena i jednoglasno osuđena u Oslobođenju. Nijedan od bosanskih Srba koje sam sreo nije se žalio na okrutnost ili diskriminaciju, a u onim slučajevima u kojim su čuli za izolovane slučajeve podsjetili su me da su srpske snage prešle Drinu, time kršeći stoljetno poštovanje integriteta bosanske tapiserije. Ako se, međutim, ta tapiserija raskomada i zamjeni aparthejdom vjerskih Bantustana, želja ili opravdanje onih koji zloslutno govore o fundamentalizmu bosanskih muslimana mogla bi se ostvariti.
Za vrijeme Tita i u godinama nakon njegove smrti, oni koji su htjeli saznati šta se dešava u Jugoslaviji čitali su Praxis, žurnal sekularnih intelektualaca. Kada ga je 1975. partija ukinula, magazin je nastavio izlaziti pod zaštitom Jurgena Habermasa i drugih evropskih i američkih simpatizera. Otkad je borba za Veliku Srbiju počela rasplamsavati svaki drugi mikronacionalizam u regiji, nisam čuo glas Praxisa o režanjima i detonacijama. Ali u Zagrebu sam našao najstarijeg i najmlađeg člana ovog naizgled irelevantnog kolektiva.
Profesor Rudi Supek je veteran po svakoj definiciji. Zbog rada na organizaciji otpora među jugoslavenskim radnicima u Francuskoj okupiranoj fašistima, poslan je u Buchenwald i sada je posljednji preživjeli član uspješnog „Komiteta za oslobođanje“ tog koncentracionog logora. Napustio je komunističku pariju kada je Tito prekinuo odnose sa Staljinom 1948., a sada pokušava održati ideje sekularizma i internacionalizma u Hrvatskoj koja je ponovo postala neprijateljska. „Moja porodica je stara hrvatska porodica, ali ja nemam izbora nego da kažem da sam još uvijek Jugosloven. U Buchenwaldu sam bio izabrani predstavnika Srba, Bosanaca i Hrvata, a oni su bili Jugosloveni na način koji ne mogu izdati.“
Supek je sa žaljenjem govorio o dezertaciji nekih istaknutih srbijanskih članova Praxisa. Profesor Mihailo Marković, u čije sam ime, kako se sjećam, potpisao peticiju ili dvije u prošlosti, sada je potpredsjednik srpske Socijalističke partije Slobodana Miloševića i ideolog umanjenog srpskog ideala. I Svetozar Stojanović postao je lični sekretar „jugolovenskog“ omanjeg predsjednika Dobrice Ćosića, čije su priče o partizanskim žrtvama sada poprimile izrazito četnički prizvuk.
Žarko Puhovski, mlađi pristalica Praxisa, predaje političku filozofiju na Zagrebačkom univerzitetu i stoički podnosi anti-semitske poštapalice koje su mu upućene kao sinu jevrejske majke i komunističkog oca koji je bio zarobljenik u Jasenovcu. „Ako kažeš da si hrvatski ateista, s obzirom da ne postoje jezičke ili etničke razlike,“ rekao mi je, „sljedeće pitanje je: kako znaš da nisi Srbin?“ Za Puhovskog i Supeka, borba sa „vlastitim“ šovinizmom je odlučujuća. I za obojicu, odbrana multinacionalne Bosne je suština.
„I četnicima i ustašama bi trebalo biti rečeno da se klone Bosne,“ kaže Supek, „fašisti na obje strane moraju biti poraženi i razoružani. Ako je za to potreban međunarodni protektorat, trebao bi biti obezbjeđen.“
„Embargo na „obje strane“ je čista dvoličnost“, kaže Puhovski. „Bosancima je potrebno oružje da bi se odbranili, a JNA je prisvojila oružje koje je pripadalo svima.“ To je, uzgred rečeno, bio stav sa ulica Sarajeva, gdje je ideja strane intervencije jednoglasno odbijena, uz gorko prisjećanje da je izdašno opremljena Narodna armija plaćena porezima Hrvata, Bosanaca i Makedonaca, i kritike moralne ravnodušnosti koje su velike sile koristile kao alibi za pranje ruku.
I Supek i Puhovski se trude da ostanu u kontaktu sa srpskim kolegama unatoč međusobnih optužbi za „izdaju“ i nasilnih propasti uobičajenih sredstava komunikacije. Supek mi je pokazao štampanu izjavu posvećenih srpskih demokrata, koji su osudili propast koju su njihovoj zemlji donijele Miloševićeve obmane. Puhovski mi je pričao o hrabroj Mirjani Miocinović, udovici velikog pisca Danila Kiša, koja je pisala Miloševiću odričući se svih akademskih privilegija i odbijajući pokroviteljstvo osvajača i okupatora.
Za sada, ovo sve nije više od pokušaja da se „pokaže plamen vjere.“ Ali možda nije u potpunosti donkihotovski. Post-komunistička Evropa se dvoumi na rubu vlastite verzije balkanizacije, a Jugoslavija nudi nagovještaj onoga s čime bi se mogao suočiti ne samo jedan region, da ne govorim o samo jednoj kulturi. Bosna je bitna, jer je odlučila ne samo da brani vlastito samoopredjeljenje, već vrijednosti jednog multikulturalnog, dugo razvijanog i obostrano plodnog suživota. Još od Andaluzije Evropa nije toliko dugovala jednoj sintezi, koja takođe stoji kao savršen prijekor ciničnim okršajima naizgled „zaraćenih“ fanatika. Ako Sarajevo propadne, svi kojima je stalo do takvih stvari će izgubiti nešto vrijedno, i proklinjati sami sebe jer nikada nisu znali njegovu vrijednost dok su ga još imali.
Christopher Hitchens, ‘Why Bosnia Matters’ in Rabia Ali and Lawrence Lifschultz (eds.), Why Bosnia?, The Pamphleteer's Press, Stony Creek, Connecticut, 1993.Nema potrebe za romantizacijom muslimanske većine u Bosni. Ali oni su razvili kulturu koja izražava pluralističku i tolerantu stranu osmanske tradicije – nešto od ovog suptilnog i raznolikog karaktera se može naći u pričama Ive Andrića, jugoslavenskog nobelovca – i nemaju pretenzija prema teritoriji ili identitetu drugih. Bosanski predsjednik, Alija Izetbegović, je praktikujući musliman, što ga čini izuzetkom među njegovim sugrađanima. Pročitao sam njegovu knjigu, Islam između istoka i zapada, pomalo ekscentrično djelo prožeto gotovo sitinčavom posvećenošću ideji simbioze između „tri monoteizma“ i humanističkoj tradiciji društvene reforme. U donekle nadrealnoj atmosferi konferencije za novinare pod granatama, pitao sam Izetbegovića, kojeg i Srbi i Hrvati optužuju da želi proglasiti fundamentalističku republiku, šta misli o fatvi protiv Salmana Rushdiea. Odvratio je odgovorom koji definiše „umjerenog“ muslimana, tvrdeći da mu se knjiga ne sviđa, ali da se ne može složiti sa nasiljem protiv autora.
Moguće je sresti pokojeg bosanskog muslimanskog fanatika, i istina ja da su neki od njih pokušali da zarobe neke sarajevske Srbe u fudbalskom stadionu. Ali ta akcija je ubrzo zaustavljena i jednoglasno osuđena u Oslobođenju. Nijedan od bosanskih Srba koje sam sreo nije se žalio na okrutnost ili diskriminaciju, a u onim slučajevima u kojim su čuli za izolovane slučajeve podsjetili su me da su srpske snage prešle Drinu, time kršeći stoljetno poštovanje integriteta bosanske tapiserije. Ako se, međutim, ta tapiserija raskomada i zamjeni aparthejdom vjerskih Bantustana, želja ili opravdanje onih koji zloslutno govore o fundamentalizmu bosanskih muslimana mogla bi se ostvariti.
Za vrijeme Tita i u godinama nakon njegove smrti, oni koji su htjeli saznati šta se dešava u Jugoslaviji čitali su Praxis, žurnal sekularnih intelektualaca. Kada ga je 1975. partija ukinula, magazin je nastavio izlaziti pod zaštitom Jurgena Habermasa i drugih evropskih i američkih simpatizera. Otkad je borba za Veliku Srbiju počela rasplamsavati svaki drugi mikronacionalizam u regiji, nisam čuo glas Praxisa o režanjima i detonacijama. Ali u Zagrebu sam našao najstarijeg i najmlađeg člana ovog naizgled irelevantnog kolektiva.
Profesor Rudi Supek je veteran po svakoj definiciji. Zbog rada na organizaciji otpora među jugoslavenskim radnicima u Francuskoj okupiranoj fašistima, poslan je u Buchenwald i sada je posljednji preživjeli član uspješnog „Komiteta za oslobođanje“ tog koncentracionog logora. Napustio je komunističku pariju kada je Tito prekinuo odnose sa Staljinom 1948., a sada pokušava održati ideje sekularizma i internacionalizma u Hrvatskoj koja je ponovo postala neprijateljska. „Moja porodica je stara hrvatska porodica, ali ja nemam izbora nego da kažem da sam još uvijek Jugosloven. U Buchenwaldu sam bio izabrani predstavnika Srba, Bosanaca i Hrvata, a oni su bili Jugosloveni na način koji ne mogu izdati.“
Supek je sa žaljenjem govorio o dezertaciji nekih istaknutih srbijanskih članova Praxisa. Profesor Mihailo Marković, u čije sam ime, kako se sjećam, potpisao peticiju ili dvije u prošlosti, sada je potpredsjednik srpske Socijalističke partije Slobodana Miloševića i ideolog umanjenog srpskog ideala. I Svetozar Stojanović postao je lični sekretar „jugolovenskog“ omanjeg predsjednika Dobrice Ćosića, čije su priče o partizanskim žrtvama sada poprimile izrazito četnički prizvuk.
Žarko Puhovski, mlađi pristalica Praxisa, predaje političku filozofiju na Zagrebačkom univerzitetu i stoički podnosi anti-semitske poštapalice koje su mu upućene kao sinu jevrejske majke i komunističkog oca koji je bio zarobljenik u Jasenovcu. „Ako kažeš da si hrvatski ateista, s obzirom da ne postoje jezičke ili etničke razlike,“ rekao mi je, „sljedeće pitanje je: kako znaš da nisi Srbin?“ Za Puhovskog i Supeka, borba sa „vlastitim“ šovinizmom je odlučujuća. I za obojicu, odbrana multinacionalne Bosne je suština.
„I četnicima i ustašama bi trebalo biti rečeno da se klone Bosne,“ kaže Supek, „fašisti na obje strane moraju biti poraženi i razoružani. Ako je za to potreban međunarodni protektorat, trebao bi biti obezbjeđen.“
„Embargo na „obje strane“ je čista dvoličnost“, kaže Puhovski. „Bosancima je potrebno oružje da bi se odbranili, a JNA je prisvojila oružje koje je pripadalo svima.“ To je, uzgred rečeno, bio stav sa ulica Sarajeva, gdje je ideja strane intervencije jednoglasno odbijena, uz gorko prisjećanje da je izdašno opremljena Narodna armija plaćena porezima Hrvata, Bosanaca i Makedonaca, i kritike moralne ravnodušnosti koje su velike sile koristile kao alibi za pranje ruku.
I Supek i Puhovski se trude da ostanu u kontaktu sa srpskim kolegama unatoč međusobnih optužbi za „izdaju“ i nasilnih propasti uobičajenih sredstava komunikacije. Supek mi je pokazao štampanu izjavu posvećenih srpskih demokrata, koji su osudili propast koju su njihovoj zemlji donijele Miloševićeve obmane. Puhovski mi je pričao o hrabroj Mirjani Miocinović, udovici velikog pisca Danila Kiša, koja je pisala Miloševiću odričući se svih akademskih privilegija i odbijajući pokroviteljstvo osvajača i okupatora.
Za sada, ovo sve nije više od pokušaja da se „pokaže plamen vjere.“ Ali možda nije u potpunosti donkihotovski. Post-komunistička Evropa se dvoumi na rubu vlastite verzije balkanizacije, a Jugoslavija nudi nagovještaj onoga s čime bi se mogao suočiti ne samo jedan region, da ne govorim o samo jednoj kulturi. Bosna je bitna, jer je odlučila ne samo da brani vlastito samoopredjeljenje, već vrijednosti jednog multikulturalnog, dugo razvijanog i obostrano plodnog suživota. Još od Andaluzije Evropa nije toliko dugovala jednoj sintezi, koja takođe stoji kao savršen prijekor ciničnim okršajima naizgled „zaraćenih“ fanatika. Ako Sarajevo propadne, svi kojima je stalo do takvih stvari će izgubiti nešto vrijedno, i proklinjati sami sebe jer nikada nisu znali njegovu vrijednost dok su ga još imali.
Christopher Hitchens, ‘Why Bosnia Matters’ in Rabia Ali and Lawrence Lifschultz (eds.), Why Bosnia?, The Pamphleteer's Press, Stony Creek, Connecticut, 1993.