Pr.: Nedeljko Čabrinović, ćutite li se krivim?
Op.: Ćutim.
Pr.: Čega kriv?
Op.: Kriv sam za zločin ubojstva nadvojvode Franje Ferdinanda.
Pr.: Kako je došlo do toga? Propovijedajte sve iz početka: gdje ste bili i gdje ste radili kao tipograf, kako ste došli u Beograd?
Op.: Svršio sam 2 razreda Trgovačke srednje škole, a nijesam nastavio nauka jer mi nije dozvolio otac. Ja sam učio u Trebinju drugi razred, pri koncu godine pozvao me otac u Sarajevo. To je bio osmi ili deveti mjesec škole. Bio sam bolestan. Nastavni plan nije bio jednak i ja sam propao iz mnogo predmeta. Otac se ljutio, mrzio me i zlostavljao, a ja sam bježao od njega. Pokušao sam da učim zanat. Bio sam prepušten samome sebi. Najprvo sam išao na bravarski zanat, onda na limarski, a najkašnje u štampariju.
Pr.: Koliko ste godina imali kad ste došli na zanat?
Op.: Četrnaest. Ja sam bio u Srpskoj štampariji u Sarajevu 2 godine, ali sam izašao zbog toga, što me je ošamario jedan stariji radnik. Ja se nijesam osjećao krivim. Bio sam otišao u Zagreb i ostao sam kod prijatelja moga oca mjesec dana i vratio se natrag. Jednom prilikom, kad sam bio kod kuće, otac me dao u zatvor što nijesam molio sluškinju za opravdanje. On me zatvorio tri dana u policajni zatvor. Poslije sam otišao da proučim kod Kajona zanat. Tu sam bio pola godine dok nije nastupio štrajk. On je na to izbacio sve radnike, a mene je pozvao da sutra dođem raditi. Ja sam došao. Međutim, noću je došao u moju kuću stražar i htio da me odvede u zatvor. Kad sam ujutro došao na policiju, svratio sam se Kajonu i kazao mu, da ne mogu doći.
Ja sam to spomenuo zbog toga, jer su me nekoliko puta zvali na Okružni sud (pod sumnjom) da sam htio zapaliti Kajonovu štampariju.
Pr.: Jeste li bili u Tipografskom društvu?
Op.: Jesam, ali poslije, kad sam se oslobodio. Kad sam istupio od Kajona otišao sam u Novi Sad. Tamo mi je bivši kalfa Vukičević našao posao u Srpskoj štampariji u Karlovcima. Pošto nijesam imao dokumenata da sam slagar, nijesam mogao dalje raditi, pa sam pošao u Šid u Socijalističku štampariju. Odavde sam svoje volje izašao, pa sam otišao u Srbiju i radio u Beogradu u štampariji Dačićevoj. Tu se pred oslobođenjem razoblim, te nijeam mogao ostati u Beogradu.
Pr.: Kada je to bilo?
Op.: Prije godinu i po. U toj štampariji u Srbiji izlazio je anarhistički list „Komuna”.
Pr.: U kojem je to gradu bilo?
Op.: U Beogradu. Ja sam slagao taj list i tamo su dolazili saradnici lista i s nama debatirali. Ja sam bio radnik socijalista i pobijao njihove teorije, koliko sam mogao. Jednoga dana nijesam se mogao više opirati jer sam osjećao iste anarhističke ideje koji i oni. Oni su meni davali svoje novine i knjige i pozivali me da dolazim na njihova predavanja koja su se održavala svaku večer, počimala obično između 8 i 9 sati, a trajala su do 1-2 sata a katkada i do 3 poslije ponoći. Kad sam se razbolio pošao sam u Sarajevo. Oni su mi dali dosta knjiga, brošura i novina. Jedan od najistaknutijih predstavnika narhista na Balkanu je Krsta Cicvarić koji je izdavao Novo Vrijeme koje se štampalo u istoj tiskari u kojoj i Komuna. Ja sam se s njim upoznao, a on mi je dao gomilu knjiga, sva svoja djela. Ja sam te knjige donio u Sarajevo. Nekoliko knjiga našla mi je majka i zapalila ih, a ostalo sam čitao i davao najintiminijim prijateljima da čitaju. Bio sam i član mladenačke organizacije kojoj sam neko vrijeme bio predsjednikom.
Pr.: Gdje je to bilo?
Op.: U Sarajevu kad sam se razbolio, najprije sam otišao kući i nijesam radio 2 mjeseca. Pošto sam se oporavio, stupio sam u štampariju Narod. Tu sam bio do tipografskog štrajka 1912, a onda sam istupio. Moj otac nije bio s time zadovoljan i otjerao me od kuće. Ja sam na to otišao Stevi Obiliću. On je bio istih nazora, kojih i ja. Nas dva dijelili smo taktiku tipografa na dva pravca. Mi smo se držali anarhističkog pravca. Ja sam bio njegov pomagač u svim poslovima, zadržavao radnike i dočekivao one koji su dolazili iz Srbije. Međutim, zbog toga bilo je lažnih tužbi, kako su sami dostavljači priznali, te me sud osudio na 5 godina progonstva.
Ja sam otišao u Beograd. Tada nijesam nigdje stalno radio. Pomagao sam sad ovdje, sad ondje kao dnevničar.
Tada jednog dana dobijam brzojav, da mi je dozvoljen povratak. Moj je, naime, otac molio vladu, da mi se dozvoli povratak, a to su učinili neki tipogrfski predstavnici. Kad sam dobio brzojav, htio sam poći, ali nijesam imao navaca. Tada mi je jedan gost u kavani u koju sam zalazio kazao da idem s njima.
Pr.: Vi ste pohađali kavanu Žirovni vijenac?
Op.: Jesam. Tamo dolaze svi Bosanci.
Pr.: Ko dolazi tamo?
Op.: Samo Bosanci: đaci i radnici.
Pr.: Koliko ste bili tada u ono vrijeme u Beogradu?
Op.: Jedno mjesec dana.
Pr.: Da li ste se upoznali s drugima?
Op.: Jesam.
Pr.: Da li je bio ko od ovih optuženika?
Op.: Već tada je bio Gavro Princip. Ja sam se s njim upoznao ovdje u Sarajevu.
Pr.: Kako je bilo sa idejama, jeste li se slagali?
Op.: Nijesmo. On se osjećao radikalnim nacionalistom, a ja anarhističkim socijalistom. Ali još ni ovi pojmovi nisu bili tačno određeni. Onaj gost u kafani, ne znam kako se zove, odveo me u neko društvo, gdje ću dobiti novaca, ali mi je rekao da mu moram platiti pola litre rakije i odveo me u Narodnu odbranu. To je bilo u augustu mjesecu u oči carskog dana. Tamo sam otišao ja i još ejdan moj drug i tamo smo se pretstavili pokojnom Milanu Vasiću, majoru, sekretaru Narodne odbrane. On me pitao: ko sam i šta sam?
Pr.: S kakvom ste Vi namjerom pošli k njemu?
Op.: Da dobjiem novaca.
Pr.: U koju svrhu?
Op.: Nijeam imao novaca da putujem.
Pr.: Što Vas je pitao?
Op.: Ko sam, šta sam i zašto sam tu? Kad sam mu kazao, kazao je: „Dobro!” i rekao da dođem poslije podne, a ja sam došao i dobio 15 dinara.
Pr.: Jeste li mu propovijedali Vaše ideje?
Op.: Nijesam.
Pr.: Je li Vas pitao o tome?
Op.: Nije. U mene je u džepu bila jedna knjiga Guy de Maupassant-a. Izvadio ju je iz džepa i pitao: šta je to? Kad je vidio, onda je kazao da takva literatura nije za mene i dao mi je izdanja Narodne odbrane: Štatut Narodne Obrane i Narodne junačke pjesme. To je dao meni i mome drugu s kojim sam tamo bio. Osim tih knjiga dobio sam novaca. Ne znam kako da Vam zahvalim za dobročinstvo, rekoh ja njemu, a on mi reče da budem uvijek dobar Srbin. I sad mi više nisu nacionalisti izgledali kao šoveni, već su mi bili prijatni. Ovaj pokojni Milan Vasić bio je prijatan čovjek, a čovjek koji je s njime razgovarao, nije mogao o njemu ponijeti zao sud. Za nove što sam ih dobio kupio sam sebi njiga.
Pr.: Kakve vrsti?
Op.: Najznatnije socijalne pisce: Zolu, Tolstoja, Krapotkina; najviše prevode ruske literature.
U to iznenada dobijem od oca putni trošak, a osim toga dobijem od tipografske organizacije 20 kruna. Za sve to kupim knjiga, napunim kofer, prenesem ga u Zemun i pošaljem poštom u Sarajevo, a sam odem pješice. Kad sam došao u Sarajevo, stupio sam u štampariju Naroda.
Pr.: Po drugi put?
Op.: Jest, po drugi put. Tu sam ostao do svoga oslobođenja. Baš pri svome oslobođenju, to je bilo u decembru godine 1912., u društvu nekoliko svojih prijatelja, donekle istomišljenika, napisao sam jednu noticu i odnio u uredništvo Srpske Riječi. Ta je notica bila naperena proti ljudima oko Glasa Slobode, jer su me ti ljudi držali špijunom, sumnjivom ličnosti, agentom Srpske Vlade, a ja sam im htio dokazati, da nisam tako zao, pa sam napisao pod dojmom onoga utiska onu vijest i odnio u Srpsku Riječ. Poslije se rodla kampanja. Pisao sam ja i drugi, a Glas Slobode protiv nas. Oni su imali u rukama list pa su pobijedili. Pisali su o meni kao špijunu, ja sam bio uvrijeđen i nisam htio ostati.
Pr.: Jesu li Vas tada izbacili iz ogranizacije?
Op.: Iz stranke. Ja nisam mogao ostati. Bila bi sramota za mene. Osjećao sam da bi mogao počiniti zlo i otišao u mjesecu martu 1913. godine na put u Njemačku. Došao sam do Trsta i tu sam dobio kondiciju i ostao u Edinosti pola godine – do septembra. Dok sam tamo radio, nastao je Bugarski rat.
Već za vrijeme Srpsko-turskog – prvog Balkanskog rata, ja sam osjećao u sebi velike simpatije ua sve retujuće države, a specijalno za Srbiju, tim više, što se htjelo plodove njezinog rada da otme. Mrzio sam pisanje austrijske štampe, da će biti rat sa Srbijom. Dok su svi Srbi na Kumanovu, bila bi Srbija prazna, pa bi se sa 100.000 provalilo u Srbiju. To me je neraspoložilo i bilo mi je krivo. Ja sam osjećao da u meni ima nacionalizma. Kad je nastao ovaj Balkanski rat, razvila se u meni jaka želja da otidem u Srbiju. Isprva bih najvolio da budem u ratu. Međutim rat je bio pri kraju kad sam došao u Srbiju. Tu sam našao na veliku krizu poslije rata i nijesam mogao dobiti odmah posla.
Pr.: Kojega mjeseca ste stigle u Beograd?
Op.: U oktobru prošle godine. Jednog dana opazim na Kalimegdanu jednoga znanca koga sam poznavao iz redakcije Srpske Riječi. On me preporučio Živojinu Dačiću, direktoru Državne štamparije u Beogradu.
Pr.: Ko je taj Živojin Dačić?
Op.: On je član Izvršnog odbora Narodne odbrane, profesor i novinar. Radio sam tamo s početnom plaćom od 90 dinara. Patio sam se, bilo mi je strašno. Kući nijesam htio pisati, pošto nijesam bio dobar s ocem, koji je čak zabranio i sestri da mi piše- Postao sam očajan. Poslije su mi dali malo veću povišicu, ali bijeda velika. Pisao sam kući, ali od kuće ni glasa. Kao da nijesam bio živ za njih. Ja sam prilično sentimentalan, svaki dan zaokupljale su me sve očajnije misli. U kavani Žirovni Vijenac i Zlatna Moruna razgovarao sam se revolucionarno s ljudima, s kojima sam se ondje sastao.
Pr.: Vi ste se sastajali s đacima i tipografima?
Op.: Najviše je bilo komita.
Pr.: Što se tu govorilo?
Op.: Polemiziralo se.
Pr.: Jeste li govorili o socijalizmu, anarhizmu i politici?
Op.: O politici.
Pr.: O kojoj politici?
Op.: O politici Austrije. Mi smo posmatrali sa svoga stanovišta.
Pr.: Kako je Vaše stanovište?
Op.: Moje je stanovište anarhističko.
Pr.: Jeste li bili kada nacionalista?
Op.: Jesam, ali su ostale ove anarhističke ideje.
Pr.: Da li su drugi bili takovi?
Op.: Drugi su bili radikalni nacionaliste.
Pr.: Što to znači radikalni nacionalista?
Op.: Ujedinjenje svih Srba pod jednom krunom. Uspostava starog Dušanovog carstva.
Pr.: Pod Austrijom?
Op.: Ne.
Pr.: Koja je bila težnja da se to oživotvori?
Op.: Rat protiv Austrije za otrgnuće Bosne i Hercegovine, Srijema i Banata.
Pr.: A Vi ste se slagali s njihovim nazorima?
Op.: Moj ideal bio je jedna jugoslavenska republika, uopće slavenska republika.
Pr.: Kako Vi mislite da se to može oživotvoriti?
Op.: To je nemoguće legalnim načinom.
Pr.: Kako to može biti, u Srbiji ima jedna dinastija, je li obljubljena?
Op.: Jest.
Pr.: Kako si Vi dakle to predstavljate?
Op.: Mislim da bi se to moglo postići organizacijom kao što ju je proveo Macini u Italiji. Ali pošto su Srbijanci i svi oni, među kojima sam se kretai, imali za ideal otrgnuće Bosne od Austrije, a pripojenje Srbiji, to smo se u tom mogli slagati. Samo smo se rastajali u tom, da si oni prostaše dinastije pod krunom Karađorđevića, a ja sam do kraja ostao dosljedan anarhističkim idejama, mogao sam se promijeniti samo u toliko, da bi njima kao neki kompromis dozvolio, da ta dinastija ili ako je moguće sam Kralj Petar, dok je živ, ostane Kralj, ali poslije njegove smrti, da nastane jugoslavenska republika.
Pr.: Vi ste bili pristaša ideje da Srbija navijesti rat i oduzme Austriji Bosnu i Hercegovinu?
Op.: Ja bih volio, da ne bude rata ako je moguće, jer ja sam kozmopolit i ne želim prolijevanja krvi.
Vi ste općili s ovim đacima, čuli ste njihove ideje i razvijali ste Vaše ideje. Koliko ste ostali u Beogradu?
Otišao sam iz Beograda približno mjesec dana prije atentata.
Pr.: Vi ste došli u Bosnu radi atentata?
Op.: Jest.
Pr.: Kad je Vama došla na pamet pisao o atentatu?
Op.: Meni direktno nije došla misao o atentatu. Ja sam dobio anonimnu vijest, izrezak iz novina, po svoj prilici iz Pokreta jer je štampa one širiine, kao i kod Pokreta.
Vojislav Bogičević, Sarajevski atentat – Stenografske bilješke sa suđenja, Državna arhiva NR BiH, Sarajevo, 1954.