Secesija i ‘bosanski slog’ – bosanski stil u arhitekturi

Jedan talas pokrenut maticom intenzivne gradnje i pojavom kritičke arhitektonske misli u Bosni i Hercegovini s kraja XIX i početkom XX stoljeća, predstavlja pokret među arhitektima i inženjerima da se stvori bosanski stil. To je bio, zapravo, posljednji značajni pokret koji se javlja u godinama pred Prvi svjetski rat i koji, zbog toga, nije imao svoje vrijeme razvoja, da bi imao svoje uobičajene faze. Obim, kvalitet i autentičnost ove pojave doima se kao skup vrijednosti-misli, prakse i rezultata. I umjetničke pojave, pokreti i stilovi kao oblici nove ljudske svijesti istraživačkih napora struktuirani su parametrima života – i takve pojave se rađaju, razvijaju, dostižu svoju zrelost, dekadenciju i nestanak. Snaga i dužina takvih stvaralačkih dometa određuje historijski hod ljudskog društva. Nisu rijetki primjeri prekinutih tokova nekim spoljnim uzrokom. Takav udes, u malom, imao je izgleda i pokret za stvaranje bosanskog stila jer broj i karakter ostvarenja kao i stilska dograđenost nisu prevazišli prvu fazu takvog razvoja. S druge strane, treba opet imati na umu da je ideja i namjera privukla najznačajnije arhitekte tog vremena u Bosni i Hercegovini, a među njima je bilo i takvih koji su svoju praksu zasnivali i na teoretskim spoznajama.

Traganje za bosanskim stilom povećava složenost arhitektonske situacije u Bosni i Hercegovini krajem prve decenije XX stoljeća. Treba, naime, imati na umu da u isto vrijeme postoji još jaka struja poznohistorijskih oblika koju zastupa arhitekt Karl Pařik u kojoj ima još vrijednih ostvarenja. U isto vrijeme nastaju djela u stilu floralne secesije kao što su Knežićeve srpske škole u Mostaru. Tönniesovo Gradsko kupatilo, također, u Mostaru, Salomova palača, Filijala Austro-ugarske banke u Sarajevu i mnoge druge zgrade. Secesija ovog tipa predstavlja, naročito po broju reprezentativnih ostvaranja, vodeću pojavu toga vremena. Treći smjer predstavljaju geometrijske tendencije koje se razvijaju najprije kao vid secesije, a koje postepeno prerastaju u nove moderne tendencije zasnovane na funkcionalizmu. Ove tendencije se, zapravo, izdvajaju iz secesije i okreću protiv nje kao nova kritička svijest koja ima oslonce i u drugačijoj sociološkoj i ekonomskoj osnovi. Najzad, tada se javlja kod istih arhitekata koji stvaraju u isto vrijeme i u duhu historijskih stilova, u duhu secesije i u smjeru novih modernih tendencija, potreba da preispitaju svoje djelovanje. To se dešava poslije trideset godina nastojanja austrougarske vlasti da u Bosni i Hercegovini nametne i izgradi arhitekturu evropskih stilova i da tako pokaže smisao svoje misije u okupiranoj zemlji. Ambicije vlasti, združene s interesom za profit, omgućile su u relativno kratkom vremenu vrlo intenzivnu gradnju tokom koje su nastale čitave nove urbane cjeline u Sarajevu, a i u drugim mjestima, srazmjerno njihovoj veličini. U svojoj namjeri da pokaže sve prednosti evropske arhitekture Austro-Ugarska je u početku ponudila historijske stilove u kojima su bili izgrađeni i najreprezentativniji objekti druge polovine XIX stoljeća u Beču. Međutim, suočavajući se sa višenacionalnom strukturom stanovništva u Bosni i Hercegovini, uvidjela je da je potrebno imati političkog sluha pri izboru nekog od historijskih stilova. Već na početku autrougarske vlasti bilo je najdelikatnije pitanje stila za gradnje u sredinama gdje preovlađuje muslimansko stanovništvo, kao i za gradnje za neku od potreba muslimanskog stanovništva. Kao što je naprijed već rečeno i to je riješeno pozivanjem stila, kao uzora, iz arhitekture islamskih zemalja. Dimenzijama pojedinih objekata, raskošnom obradom, nije se moglo prikriti strano porijeklo neomaurskog stila. Vremenom se pokazalo da i ovaj stil ne odgovara, koliko i drugi, jer nije nastao u razvoju arhitektonske misli i prakse oslonjene na autohtono arhitektonsko naslijeđe.

Sumnje su postale sve prisutnije tokom prve decenije XX stoljeća, dok je secesija, kao nova umjetnost, osvajala prostor. O tome kako i kada su se javile dileme, sumnje i kritike govori Josip Vancaš u jednom svom predavanju kojeg je održao u Zagrebu, a zatim i objavio 1929. godine. Na tom mjestu on kaže kako mu je jedan holandski ministar građevina oko 1900. godine, prilikom posjete Sarajevu, rekao da se u Bosni suviše gradi tuđinskim građevnim slogovima, a premalo se cijeni, uvažava i upotrebljava narodni bosanski čin građenja… Ako vi arhitekti budete dalje zanemarivali domaću narodnu umjetnost, a više cijenili tuđe slogove neće više biti interesantno putovati svijetom jer će jedan grad biti sličan drugom.[i] Osim ovog mišljenja i kritike koja, s obzirom na vrijeme kada je izrečena, odnosi se na gradnje u historijskim stilovima, Vancaš navodi i mišljenje njemačkog arhitekte Gurlitta koji je doveo slušaoce drezdenske Visoke tehničke škole u Sarajevo i tom prilikom mu je rekao da… arhitektura mora da duševno raste odozdo prema gore, a ne izvana prema unutra, dakle arhitektura mora da se razvija iz narodne duše, iz narodnog osjećaja za gradnju, a ne iz tuđih običaja iz dalekih krajeva.[ii]

Vancaš je prihvatio kritiku, a kako je bio vrlo utjecajan i kako je imao veliku aktivnost, to je njegovo mišljenje imalo utjecaja i na druge. Vancaš je kasnije i sam priznao zabludu u kojoj su, kako kaže, bili svi: griješila je Zemaljska vlada, griješile su oblasti, a griješio sam i ja.[iii] Od drugih arhitekata koji su opazili zabludu, Vancaš spominje još Josipa Pospišila, Karla Pařika, Rudolfa Tönniesa, Franza Blažeka, dr. Hansa Bergera, Carla Suzana i Karla von Hudeca. Prema onom što pokazuju sačuvani crteži i realizovani objekti, svi navedeni arhitekti nisu uzeli učešća u traženju novog stila jer od Pařika, Blažeka i Hudeca nije se sačuvala ni jedna skica koja bi pokazivala njihovo zanimanje za stvaranje bosanskog stila. S druge strane, Vancaš ne spominje arhitektu Eduarada Madurovitza od kojeg se sačuvao projekt pošte, uz željezničku stanicu u Sarajevu – napravljen i objavljen pred kraj rata.[iv]

U prvo vrijeme traganja za bosanskim stilom (slogom) arhitekti su proučavali stare kuće, pravili su skice, studije i radili su na snimanji karakterističnih objekata i cjelina. To je bio samoincijativni rad ali je Vancaš dvije godine kasnije, kao saborski poslanik, podnio u Bosanskom saboru 1911. godine rezoluciju u kojoj su ovi arhitekti izrazili svoje gledanje na arhitektonsko nasljeđe u Bosni i Hercegovini i prijedloge za čuvanje i korištenje arhitektonskih znamenitosti. To je bio svojevrstan manifest i datum u historiji zaštite arhitektonske baštine jer je rezolucijom Zemaljska vlada pozvana da preduzme odgovarajuće mjere radi popisa svih starijih i javnih i privatnih građevina i građevinskih spomenika, da se građevinski spomenici stave pod zaštitu države, da se te građevine crtački i fotografski snime te da se pripremi zakonska osnova – kojom bi novogradnje u bosanskom slogu uživale pogodnosti i poreske olakšice.[v] Sama rezolucija nije dala neke određene rezultate iako ju je Zemaljska vlada prihvatila. Sve što je učinjeno sa zvanične strane nakon ove rezolucije je snimanje nekih starih objekata u Hercegovini koja je obavio Josip Pospišil. Zbog toga ovu akciju arhitekata, kao i kasnije rezultate, u nastojanju da se stvori bosanski slog, ne treba vezati za termin „bošnjaštva“ koji je bio značajno obilježje Kalláyeve politike u Bosni i Hercegovini i koji je poslije njegove smrti 1903. godine izgubio na značaju. Rezolucija nije ozbiljnije tretirana sa zvaničnog mjesta, nije ostavila traga u zakonskoj regulativi, a zvanična vlast se uskoro suočila sa mnogo važnijim pitanjima njenog opstanka. Znatno kasnije, 1917. godine, organizovana je izložba umjetnika iz Bosne i Hercegovine, koja je imala za cilj da pokaže kako Vlada i u ratnim godinama čini napore da unaprijedi umjetnost. Tom prilikom su predstavljena djela bosanskohercegovačkih umjetnika i stranih koji su tada djelovali u Bosni i Hercegovini. Na izložbi su trebali biti zastupljeni i arhitekti, a u odboru izložbe su bili arhitekti Rudolf Tönnies i dr. Hans Berger. Međutim, od te namjere se odustalo zbog nedostatka vremena, pa je odlučeno da se sljedeće godine pripremi jedna posebna izložba arhitekture ili da arhitektura bude predstavljena u sklopu slikarstva i posvećena bosanskoj kući.[vi] Ni ova izložba nije održana, što, također, ide u prilog tezi da zvanična vlast nije više insistirala na „bošnjaštvu“ i da ovu inicijativu arhitekata za stvaranjem bosanskog stila ne treba vezati za taj termin i političke ciljeve vlasti.

Vancaš tvrdi da je on prvi počeo projektovati u bosanskom slogu, ali ne kaže kada je to tačno počeo i koji je to prvi projekt ili objekat koji je uradio u tom stilu? Vancaš, međutim, nije znao da je nekoliko godina prije njega bečki arhitekt Ernst Lichtblau proučavao staru stambenu arhitekturu po Bosni i Hercegovini nastojeći da iz tih autohtonih oblika stvori modernu formu. Ernst Lichtblau je bio Wagnerov učenik, pa je njegov rad u Bosni jedan primjer doticaja Wagnerove škole s arhitekturom u Bosni i Hercegovini. Studenti završnih godina bečke Akademije i Visoke tehničke škole polazili su na studijska putovanja pri kraju studija u neku od evropskih država sa bogatom arhitektonskom tradicijom. Studijska putovanja su bila često nagrada za postignute rezultate za vrijeme studija. Najčešće se išlo u Italiju i Grčku. Lichtblau je odabrao Bosnu o čijoj arhitekturi se već nešto znalo i u centrima Monarhije nakon velikih izložbi u Budimpešti, Beču i Parizu. Do tada je bilo objavljeno i nekoliko publikacija s prikazom zatečene i monumentalne i stambene arhitekture.[vii]

Lichtblau je putovao po Bosni 1904. godine i, sudeći po njegovim crtežima koje je objavio 1907. godine u časopisu „Der Architekt“ više se zadržavao u manjim mjestima gdje je nailazio na bolje sačuvane stambene gradnje. Nije poznato da li je svoje crteže – studije izlagao po povratku u Beč kao što su to činili studenti koji su imali nagradno putovanje. Na nekim crtežima prepoznaju se motivi iz Jajca. Jedna grupa crteža prikazuje Lichtblauovu prvu fazu rada. Na njima su predstavljene skupine starih kuća pod Jajačkom tvrđavom – neki kao bilješke i impresije, neki kao razvijeniji crteži izvedeni finom secesijskom linijom i vrlo osjetljivom skalom tonskih vrijednosti. Njega su impresionirale kaskadne i kubističke forme krovova, jednostavni ali snažni oblici kuća izmodelovani svjetlom i finim valerima iz skale crne, bijele i smeđe boje. Ovi crteži pokazuju izvanredne, čisto likovne, crtačke sposobnosti Lichtblaua, koje su karakteristične za sve studente Wagnerove škole, a zahvaljujući secesijskoj interpretaciji sadržaja, u njima je stara arhitektura Bosne ispoljila svoje skrivene i suptilne likovne vrijednosti dosežući i nivo na kojem su se pokazale i dodirne tačke s modernom arhitekturom. Tu komponentu, kao svoju tezu, razvija Lichtblau na drugoj grupi crteža na kojima, procesom izdvajanja i oplemenjivanja uočavajući tipične oblike i tipove kuća, nastoji da stvori kuće ili zgrade za savremene potrebe, savremenih oblika i konstrukcije. Neki crteži pokazuju nastojanje da se stvori tipska kuća koja bi imala oblik izveden iz stare stambene arhitekture, neki opet predstavljaju primjer reprezentativne kuće – vile za Bosnu – naravno opet projektovane i oblikovane po istom principu.

Projekt za kuću u Bosni nastao je već 1904. godine pa se taj datum može uzeti kao početak razvoja ili traženja bosanskog sloga. Jer u tom Lichtblauovom projektu već postoje sve značajnije komponente stare bosanske arhitekture – kao što je povišena pozicija kuće, terasaste pristupne zone, brižljivo je obrađena okolina u kojoj je vrlo značajno zelenilo, kuća je ograđena visokim zidom oko užeg dvorišta. Sama kuća – vila – pokazuje da arhitekt uvažava jednospratnu elevaciju starih kuća; kuća ima na uglu rešetkaste – sa demirima – prozore, visoki piramidalni krov, bijele zidove, veličinu i proporciju, elemente i cjelinu izvedene iz starih kuća i ugrađene u nove standarde. Crteži kuća i vile izvedene su u stilu secesije čistih oblika, perfekcijom i osjetljivošću svojstvenom za visoki stil i za Wagnerovu školu.

Iz: Ibrahim Krzović, Arhitektura Secesije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004.