Tanja Mravak (1974), Sinj. Kratkim je pričama osvojila prvu nagradu na natječaju Ekran price 2005. drugu nagradu na Pričiginu 2010. i iste godine nagradu Prozak, časopisa Zarez i izdavačke kuće Algoritam.
Priče su joj uvrštene u knjigu “Najbolje hrvatske price” 2005. u izboru Jagne Pogačnik i 2006. u izboru Miljenka Jergovića. Priče je objavljivala u časopisima Morsko prase, Zarez, Tema i The Split Mind.
Zbirka priča Moramo razgovarati objavljena je 2010. nakon što je pobijedila na natječaju Prozak, a 2011. nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo u 2010. i nagradu Slavić za najbolju debitantsku knjigu.
Zaposlena je u Centru za autizam u Splitu.
Moramo razgovarati, knjiga je antologijskih priča. Svaka od njih petnaest sama može stajati u svakoj, i najsvedenijoj, zbirci najboljih hrvatskih kratkih priča. Ali meni je, ipak, najdraža posljednja, pod naslovom “Dok je trajao Roland Garros”. Osim potresne i moćne fabule, ona sadrži nešto što je stvar nekoga višega književnog majstorstva, kakvo ćete naći u Borgesa i u općenito najvećih pisaca kratkih priča: sve se dogodi u jednoj, posljednjoj rečenici. U njoj je sabran sav emocionalni udar, njome se kaže o čemu je priča do tog mjesta, zapravo, govorila. Ona, ta rečenica, čitatelja sastavi sa zemljom, pa sve što se u literaturi dogodilo, njemu se dogodilo.
Petnaest priča, na sto dvadeset stranica, ujednačenih dužina, kao da su (a, na žalost, nisu) pisane za kakve dobre, starinske dnevne novine. Jednostavne – kakve kratke priče i trebaju biti – nastale sve u čvrstom realističnom prosedeu, bez ikakvih specijalnih efekata, izvanjskog oneobičavanja i očuđenja, lišene čak i na razini događajnosti bilo čega što će na bilo koji način biti ekstremno, nestvarno, pretjerano, priče Tanje Mravak – odmah ću to reći, pa da smo načisto i da možete prestati ovo da čitate – autentično su remek djelce. Samo pravi pisci, i veliki pisci, mogu od ničega, a onda još i s minimumom korištenih izvedbenih sredstava, i na prostoru od nekoliko stranica, pisati takve priče.