Zapisi o pjesništvu Maka Dizdara
U relativno kratkom stvaralačkom vijeku i ne odveć obilnom javnom manifestiranju pjesnik Mak Dizdar prošao je nekoliko različitih stadija i izazova, te svaku etapu zaokružio zbirkom određene stilske i tematske cjelovitosti. Sasvim mlad, javio se 1936. knjižicom Vidovopoljska noć, pjesmama izrazite socijalne tendencije i kritičke izričitosti (zbog čega je cenzura uklonila nekoliko tekstova). Nakon dugačke šutnje 1954. objavljuje plaketu s malom poemom Plivačica, senzualno vitalistički nadahnutom i blago nadrealno pomaknutom, da bi se s Okrutnostima kruga (1960), okrenuo strože refleksivnim i uže pojmovnim registrima, a zbirkom Koljena za Madonu (1963) nadogradio erotsko-ekspresivnu dominantu vlastitih lirskih preokupacija.
Ozbiljan rast kreativnih potencijala okrunjen je 1966. godine pojavom zbirke Kameni spavač, koja je ne samo u kritičkoj recepciji daleko nadmašila odjek svih Dizdarovih prethodnih oknjiženja, nego je stekla i opravdano široku popularnost, postala datumom i međašem u okvirima bošnjačke književnosti (ali također vrlo dobro primljena i u hrvatskoj sredini i u gotovo svim južnoslavenskim prostorima). Na stanovit način, temelj i podlogu za tu zbirku sačinio je autor pripremanjem dvaju antologijskih zbornika tekstova srednjevjekovne bosanske pismenosti (Stari bosanski epitafi, 1961, i Stari bosanski tekstovi, 1969), to jest poetski usmjerenim čitanjem inače funkcionalno usmjerenih zapisa i gotovo anonimne literarne tradicije, dijelom vjerske, odnosno primijenjeno metafizičke orijentacije (funeralnog karaktera).
Bio bi grijeh pripisati uspjeh Kamenog spavača pretežnome utjecaju navedenoga baštinskoga faktora i arhaične inkantacije, a bilo bi pogrešno zanemariti i vrijednosti Dizdarove stvaralačke aktive iskazane u prethodećim njegovim literarnim ostvarenjima, u zbirkama koje možda ostadoše bez veće kritičke „fortune“, no svakako svjedoče sustavnost organskog akumuliranja raznih razina i koherenciju izražajnih potencijala. Kako bilo, sretan je slučaj omogućio spoj razvijenih individualnih sklonosti i kaptiranoga kolektivnoga duha, slućenoga i shvaćenoga u naizgled usputnim emanacijama arhivske građe i, posebno, eliptičnih i hermetičnih zapisa sa stećaka.
Dizdarovo se pjesništvo razvilo pod dojmom zavičajne šimićevske (ekspresionističke) reduktivnosti i humanističke neravnodušnosti, a od početka je obasjano i svjetlošću tinovske erotske sublimacije. Nema dvojbe da je u stanovitoj fazi on pretrpio i utjecaj Davičeve ekstatičnosti, odnosno, komplementarno, Popine gnomske simetrije i paradoksalnosti. Za ambiciozni projekt Kamenoga spavača stanovitu paralelu možemo naći ponajprije u Krležinoj emfatičnoj evokaciji i zadivljujućoj rekonstrukciji medijevalnoga univerzuma i lokalnoga ambijenta (dakako, u Baladama Petrice Kerempuha). Ali Dizdar je svoje uporište našao takoreći u vlastitome dvorištu, svoje doživljajno ishodište imao je već u rodnome Stocu susjednoj nekropoli stećaka – Radimlji.
Kad već nije mogao iz smrti probuditi svoje Kosare i Gorčine, svoje Mravce i Nespine, svoje Ostoje i Vučihne, stao je osluškivati što mu poručuju riječi i slova njihovih tragova, škrtih i često kriptičnih zapisa iz njihova vremena, svakako razdoblja nemira i nespokoja, ratova i pohara, bjegova i stradanja. Odlučio je prozboriti u njihovo ime, akumulirati energiju utisnutu u uglavnom gorka svjedočanstva, ispisana još često nespretnom rukom manje vješta „kovača“. Ako se pod inicijalima bbbb i ne krije baš Bolašin Bogačić, stećak obilježen tom abrevijaturom svakako želi prenijeti neko nezamjenjivo iskustvo, upozoriti kako je netko tu svijetom prolazio i makar na taj način podsjetio i nas na prolaznost i propadljivost svega tvarnoga. Upisivanje znakova i riječi na kamen težak je i zahtjevan postupak, podrazumijeva izbirljivost i svedenost na bitno, sili na nužnost i neophodnost izričaja. U kamenim zapisima, epitafima sa stećaka sačuvana je srž i jezgro minulih egzistencija, oni transcendiraju duh i dah prošlosti, a na najsažetiji i najučinkovitiji način.
Smijemo kazati da su nadgrobni natpisi i dotad zatureni zapisi poslužili Maku Dizdaru ponajviše kao auftakt, kao zamah i poticaj za meditaciju o sudbinskim tokovima i neizbježnim nevoljama. Sasvim sigurno je pak da ga je njihova inkantacija navela i čak prisilila da u stihovima bude bridak i opor, oštar i rezak, da sačuva sintaktičku (z)dvojnost i zagonetnost, da u najdoslovnijem smislu riječi održi visoki zahtjev lapidarnosti (kamenitosti, dakle, svedenosti, stisnutosti, sažetosti). Dakako, pjesnik nije ostao samo na utjecaju klesanih i čvrsto fiksiranih formulacija, jednako je tako kreativno reagirao i na zvučno bogatstvo i slojevito iskustvo usmenoga pučkoga izraza, tužbalica i brojalica, pitalica i bugarštica, koje su mu mogle također ponuditi široke registre organičke ritmizacije i poslovične, gnomske artikulacije.
Evidentno je, dakle, da poetika Kamenoga spavača počiva na svojevrsnoj dijakroniji, na konfrontaciji duboke prošlosti i neprolazne egzistencijalne muke, koja se manifestira kao sadašnjost. No duhovna podloga Dizdarova pjeva svakako je i manihejska, to jest obilježena sukobima Dobra i Zla, Svjetlosti i Mraka, Života i Smrti, s neizbježnim naglaskom pesimističkoga predznaka. Čak nezavisno od interpretacije srednjovjekovnoga bosanskog krstjanstva ili bogumilstva, poetski napon mnogih stihova i čitavih ciklusa uspostavlja plodni sraz, baca izazovnu iskru kratkoga spoja između fatalizma i vitalizma.
U razdoblju prevlasti literarne avangarde u našim susjednim kulturama Mak Dizdar se odlučio na nemali korak unatrag, za svjesni anakronizam, no s posljedicom osvježavajućih prodora i osvojenih novih slojeva. Od modernizma mu je ostala možda jedino samosvijest o karakteru pisma, o naravi slova, o tvarnosti pjesme, prema kojoj se znao i pomalo podsmješljivo i ležerno ludički odrediti. Stekao je stoga neobično veliku popularnost, uspostavio komunikaciju na mnogim razinama, stvorio djelo gotovo kanonskoga karaktera u svojoj sredini. Stogodišnjica njegova rođenja prilika je da ga se s pažnjom prisjetimo i, pogotovo, još jednom iznova i u cjelini pročitamo.
(Tekst je izvorno objavljen u specijalnom broju Preoporodovog Journala
posvećenog stotoj godišnjici rođenje Maka Dizdara; Fotografija preuzeta sa nacional.hr)