Svaki narod ima svoje priče, a osim njihove sadržine zanimaće znanost ponajviše ta okolnost, kako se isti, slični ili srodni motivi u razno vrijeme i na raznim mjestima pomiljaju, koji su često tako odijeljeni jedan od drugoga, da nam je nedokučivo shvatiti, kako je mogao isti motiv nastati tu i tamo. Možda je susljednosti tradicije u mnogim takvim slučajevima naglo prekinuta, pa nam je time nestala veza, koja ih megjusobno veže, a možda je bivalo, da se isti motiv pojavio na dva mjesta spontano, a da nije bilo izmegju njih nikakove sveze.
Takovi motivi predstavljaju nam folklorističke zagonetke, koje, ako ih ne možemo od prve odgonetnuti, valja pomno pribilježiti: daljnja će im istraživanja iznijeti analogije, a vrijeme možda i tumač.
Priča, koje nam valja vrstati u ovu grupu, ima i u Bosni. Sjetićemo se samo priče, koja se veže uz grad Zvornik i njegovu nekdanju bajnu kraljicu Jerinu i koja obragjuje i materijalno i formalno iste motive, što ih obragjuje prastari ciklus priča o Semiramidi, a priča što ćemo je niže po narodnoj predaji iznijeti, imade isti, formalno tek različni motiv, kao u priči o Ellissa-Diodini, koja na bijegu pred svojim bratom Pigmalijem osniva u Africi grad na zemljištu, što ga je dobavila varkom. Urogjenici joj daju toliko zemlje, koliko može kožom volovskom pokriti, a ona razreza tu kožu u dugi kajiš pa opasas njime toliko zemlje, da je na njem mogla osnovati naselje.
Niže hladnog izvora rijeke Rame, na podnožju gole Plješivice i Kozluk-gore, stere se ubava kotlinasta dolina, okružena ograncima Raduše i Ljubuše-planine, a sa južne strane pukla župna prodolina Ramska, sežući vijugastim pravcem sve do Ramina ušća u Neretvu, nadomak Jablanice. U toj kotlinastoj dolini leži ubavo seoce Kopčići (narod kaže Kovčići), gdje su odžaci današnjih bega Kopčića. Selo Kopčići leži na zapadu dva sata od varošice Prozora, a razdvaja ga gornji tok Rame na dva dijela, t. j. Gornji i Donji Odžaci. Ono danas broji do 30 kuća samih muslimana, koji vuku lozu od bega Kopčića. Teško je ustanoviti, da li Kopčići vuku ime po imenu mjesnom kao onaj Dugalipaša po selu Dugama nedaleko Kopčića ili se selo po njima tako prozvalo. Narod priča, da se neki beg Kopčić doselio u Bosnu i savio porodično gnijezdo u najromantičnijem kutu Ramske kotline za vrijeme turskih navala na Ugarsku (1525.-1542.). Potomcu mu vele, da je tada bio vojskovogja, istakavši se vanrednim junaštvom na bojnom polju, što je uhvatio kneza Rakocija i živa ga doveo sultan Sulejmanu II. Za njegovu hrabrost i junaštvo ponudi mu sultan, nek po volji bira im odlikovanje, koje mu je namilije, te mu je unaprijed obećao, da će njegovu želju ispuniti.
Beg Kopčić brzo se smisli te zamoli sultana, da mu u ponosnoj Bosni dade toliko zemlje, koliko na svom misirskom atu može objahati za jedan dan. Car otprve pristane te mu to potvrdi turali fermanom. Noseći u rukama carski ferman obijao je beg Kopčić brda i doline Herceg-Bosnom, ne bi li mu se koji predio svidio, pa kada je došao u selo Lug na lijevoj obali Rame, gdje je današnje mjesto Skok, pritegao je dvostruke kolane vilenom atu, jer je s toga mjesta umeračio pojuriti brzim skokom ispod planine Vrana put Duvna, da objaše plodno duvanjsko polje. S tom pričom tumači narod onu poznatu poslovicu: „Obigraje kao Kopčić Duvno“, kojom označuje čovjeka, koji tumara tamo i amo, ali se nekom naročitom namjerom. Polovina današnjeg kotaraduvanjskog zaista bijaše u posjedu Kopčića, kako se ono i veli: Od Ljubuše do vode Grguše Kopčića je Duvna polovina. Još i danas neke porodice Kopčića (Muradbegović, Beganović i Kadrić) posjeduju dobar imetak u polju duvanjskom, dočim se kod ostalih našljedstvom posve rastočio i dopao tugjih ruku.
Beg Kopčić trebao je isti dan svog dalekog puta prispjeti na isto mjesto, odakle je krenuo, samo s protivne strane, ali mu se taj nišan izjalovio, kad je dospio s umorenim konjem u selo Rumboke u Gornjoj Rami. Tu u selu zapitao je za savjet neku stogodišnju babu za lijek, da mu se okrijepi naporom satrveni konj. Baba ga – kako pričaju, iz zle namjere – navrati, da konja mrve napoji i žitom nahrani. Kopčić po nesreći posluša babin savjet. Konja napoji i nahrani. Iza toga mu konj odmah oboli i za nekoliko časaka otegnu sva četiri kopita. Čim je Kopčić vidio, da s konjem ne može dalje, hitio se iz ruke kamenom, da što više zemlje zaokruži. Gdje je kamen pao, tamo je zakopao svog ata i naredio, da po smrti i njega tu sahrane. Potomci mu tu podigoše turbe, koje i danas još stoji.
Za onaj ferman, što ga spominje predaja, pričaju, da se nalazi u Mustajbega Muradbegovića. Kad sam pokucao na vrata Mustajbega, odgovori mi, kako je taj ferman njihovo najveće blago i velika svetinja i toga radi ne može se odlučiti iznijeti ga preko kućnog praga, jer drži, ako se taj ferman iza grede, gdje vječito čami, samo pokrene, da će se iz kuće dići i bereket (blagoslov) božiji.
Kako se vidi, naš se bosanski motiv razlikuje od staroga, pribilježenog u Timeja i Vergila, samo u tome, da Dido opasuje zemlju, što ju smatra svojinom kajišem, a Kopčić je objahuje konjem: u jednom i drugom slučaju ali ima priča istu cilj, da mitskom argumentacijom tumači uzurpaciju tla, koja se ne osniva na temeljnijim pravnim naslovima.
Po narodnoj predaji priopćio Alija Ćatić, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1906.