Odavno se zna da sve ratove prate laži; o nekima jedino laži ostanu kao istine. Međutim, o Bosanskom ratu mora se saznati i govoriti istina ne zbog morala kao odrednice individualnog i kolektivnog djelovanja, nego zbog same egzistencije savremenog sveta i budućnosti u kojoj je humanističkoj civilizaciji kao utopiji – alternativna apokalipsa. Kada govorimo o Bosanskom ratu, reč je o opasnoj obmani i manipulaciji koja posledično daleko prevazilazi muslimansko, srpski i hrvatsko pitanje, dakle, naroda koji su goneći se međusobno lili krv i jedno drugom palili kuće i bogomolje, nesvesni da će zbog njihove krvi drugi narodi iz istih razloga liti krv i njihovom varom paliti kuće i bogomolje, nesvesni da če zbog njihove krvi drugi narodi iz istih razloga liti krv i njihovom vattrom paliti kuće i bogomolje.
Mom naknadnom saznanju, tačnije razmerama tog saznanja, prethodi moje obično ljudsko čuđenje: kako i zašto se moglo dogoditi da se o jednom događaju svetskog značaja – kakv je bio Bosanski rat, u informatičkoj civilizaciji u kojoj više ne postoje ni posteljne, bračne, ljubavničke tajne, petnaest godina zvanično, religiozno, demokratski laže. Na čitavoj planeti trajala je propagandna grmljavina o ratu nekakvog svetla i nekakve tame, izdašno se koristila američka floskula o odbrim i zlim momcima, države i međunarodni forumi su se saglasili da su muslimani pravednici i žrtve, da je Bosanski rat izazvala srpska agresija i da su Srbi ratni zločinci, pa se u Hagu Srbima sudi i za genocid. A prislužni Slovenac Jelko Kacijan ovih dana predložio je Evropskom parlamentu da usvoji deklaraciju i danu sećanja na genocid u Srebrenici kojim se srpski narod trajno nacifikuje morbidnom slavom da je poslednji evropski narod u čije je ime izvršen genocid. Pred nama savremenicima zbila se epohalna inverzija jednog istorijskog događaja: laž o srebreničkom genocidu postala je sakralna i globalna istine. U toj laži participiran je osim korumpirane novinarske profesije karijerizam i kukavičluk banjalučkih Srba političara i beogradske posluge inostranih kancelarija. Laž o Bosanskom ratu, džihadska i špijunska laž sa značenjem i posledicama koje ima, mogla se zbiti samo u civilizaciji i konstelaciji sveta čija je kognitivna osnova laž i obmana. Da ova tvrdnja nije puko moralizatorstvo, dokazuje i slom finansijskog, neoliberalnog globalističkog kapitalizma, uslovljen nezajažljivom ljudskom potrebom za profitom, konkretno: manipulacijom fiktivnim novcem. Dakle, lažnim novcem, onim koji proizvodi kompjuter. Ta civlizacija lažnog novca u poslednjoj instanci proizvešće i slom poretka u kome je rođena, a s tim poretkom sasvim lako se poništavaju i i istine o narodima i ratovima koji se vode, pogotove ako je reč o Balkanu.
Vratimo se konkretnije Bosanskom ratu čija ratna šteta nije u novcu nego u mržnji zasnovanoj na laži, mržnji među ljudima i narodima koju će pokolenja da pamte i snuju osvete. Na ljudsku, našu nesreću, Bošnjaci, muslimani, Hrvati i njihovi strani štićenici – velike sile, imaju kratkoročan interes da istine o Bosanskom ratu ne nadvladaju laž. Ali mi Srbi moramo da shvatimo: od istine o razbijanju Jugolsavije, ratovima koji su vođeni na njenom tlu, posebno od istine o Bosanskom ratu, neposredno je uslovljena budućnost srpskog naroda i njegov ljudski lik u svetu.
Da moje tvrdnje ne poprime uobičajeno srbofobsko tumačenje, citiraću vam nekoliko uvodnih misli već pomenutog Džona Šindlera iz njegove knjige koju će, do leta, objaviti „Službeni glasnik“. Reč je, dakle, o globalnom džihadu, a ne o odbrani Izetbegovićeve nekakve „cjelovite Bosne i Hercegovine“; o Bosanskom ratu koji je u iskrivotovorenom tumačenju, kako piše Šindler, „dugo bio glavna tema spoljne politike Evrope i Amerike: Bosanska vlada prikazana je kao multikulturalna, izložena agresiji radikalnih nacionalista – Hrvata, a naročito Srba koji namjeravaju da unište muslimane i njihovo pravedno društvo u Bosni. Metodi koji su koristili hrišćani protiv muslimana u Bosni prikazani su kao krajnje varvarski, bez presedana u tom regionu. Zločini koje su počinili muslimani, retko su saopštavani.“… Konstatujući da Srbi nisu učinili skoro ništa da opovrgnu laži o ratu u Bosni, Džon Šindler postavlja pitanje: da li su Srbi isključivo krivi za Bosanski rat i zločine počinjene u njemu i tvrdi: „Mediji, vlade i nevladine organizacije učinili su sve da istina o Bosanskom ratu ostane u tami, odnosno u lažnom prikazu. Verski karakter rata je skrivan, a islamska priroda vlasti u Sarajevu bila je tema koja se apsolutna nije spominjala. Nije se htelo da uoči da vladajućom muslimanskom strankom, koja se predstavljala multikulturalnom i demokratskom, upravljaju radikalni islamisti boreći se za svoj ideal – revolucionarni Iran… Prisustvo hiljada svetih ratnika među bosanskim muslimanima dovedenim na zahtev Sarajeva iz svih delova islamskog sveta da prenesu džihad u Evropu, jedva da je pominjano. Iako se Islamska internacionala i njeni mudžahedini iz Al Kaide i sličnih organizacija gotovo nisu ni trudili da prikriju svoje prisustvo, Zapad tome nije pridavao značaj…“ I dalje piše Šindler: „Činjenica koja je potpuno zanemarena jeste da je devedesetih godina Bosna imala identičnu ulogu u globalnom džihadu kao Avganistan osamdesetih, posluživši kao pogodno područje za rat protiv nevernika, a istovremeno obezbeđujući utočište i poligon za obuku budućih generacija ratnika. Zenica i Travnik pokazali su se isto tolikio pogodnim za svete ratnike Osame bin Ladena kao Džalalabad i Kost nekoliko godina ranije. Bosna je mahnula rukom mudžahedinima širom sveta: dođite, vidite, ubijajte, širite se… Nije slučajno što se ispostavilo da je od sredine devedesetih uznemirujući broj najtraženijh terorista stekao prvo iskustvo u Bosni…“
A drugi čovjek Al Kaide, dr Ajman al Zavahiri ratu u Bosni pridaje ovakav značaj: „Što se tiče bitaka koje se vode u rasprostranjenim regijama islamskog sveta kao što su Čečenija, Avganistan, Kašmir i Bosna, to je samo prethodnica i temlj za glavnu bitku koja je započeta u srcu islamskog sveta…“
Pored zapadnjačke laži o Bosni, Džon Šindler napominje da postoji i „zapadnjačka amnezija“. On ističe da je „ogromna želja specijalista za Balkan da u studijama o terorizmu neprijatnim istinama ne unize i dovedu u pitanje cilj bosanskih muslimana.“
A pisac ovih redova, profesor istorije i strategije na Američkoj vojnoj pomorskoj akademiji i bivši obavještajac Nacionalne bezbednosne agencije, po sopstvenom priznanju bio je jedan od mnogih koji su „progutali muslimansku propagandu bez varenja“, ali je ličnim iskustvom u Bosni, razočaran onim što je video i čuo od „naših najboljih stručnjaka“, uvideo da je politika SAD na Balkanu „kratkovida i krajnje destruktivna“. Zato je i odlučio da ispriča „pravi priču“ o Bosanskom ratu.
Treba li da se nadamo da će i domaći Srbi, prijatelji bošnjačkih mudžahedina i ljubitelji monoetničkog Sarajeva postupiti kao Džon Šindler kada pročitaju Koljevićevu i njegove knjigu. Ne verujem Oni će do smrti prezirati istinu.
Ali Srbi, prokaženi Srbi, uz pomoć razumnih i saveznih ljudi iz sveta, dužni su da se bore za istorijsku istinu o Bosanskom ratu i pred licem sveta i potomcima dokažu da su u Bosni boreći se za svoju slobodu opet branili hrišćansku Evropu od džihadskog islama. A Evropa ih je za tu odbranu kaznila bombardovanjem NATO avijacijom.
Sudbina srpskog naroda u Evropi sve više liči na sudbinu starozavetnog Jova.
Dobrica Ćosić, ‘Demokratske laži o Bosanskom ratu’, Politika (Oslobođenje, 18. 2. 2009.)