Zastupao sam gledište daleko prije nego što se katastrofa sručila na Bosnu i Hercegovinu, da vladajući pravno-politički diskurs nije uopšte u stanju da differentiu specificu i subjektivitet Bosne, njen idiom i paradigmu, odnosno bosanski duh, odredi i formuliše u liku suvereniteta, a da je to pošlo za rukom diskursu koji više pripada poetološkom, metaforičkom ili diskursu objave, na primjeru glasovite ZAVNOBIH-ovske rečenice – „Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska.” Jer: diskurs koji isključivanje (negaciju) i potvrđivanje (afirmaciju) jednog te istog, stavlja ne samo u jednakovrijednu ravan, nego i legitimra njihovu međusobnu protivpodložnost kao normu i preskripciju, čini sasvim razumljivim prigovor vladajućeg pravnog diskursa, koji je diskurs isključivanja, da mu on uopte i ne pripada. Sa stanovišta stroge izvjesnosi onoga što jeste i isključivanja onoga što nije, prije bi se moglo govoriti o tautologiji, sofizmu ili poetskoj konstrukciji, nego o kodificiranom pravnom diskursu suvereniteta i zakona. I upravo tu i počinju nevolje kako njegovog statusa kao osobenog i samosvojnog diskursa, tako isto i njegove recepcije i upotrebe.
U duhu vladajućeg pravno-političkog diskursa, on se, naime, „čita” kao skup potvrdnih i afirmativnih elemenata; negacije se, koja je u nejmu i neposrdno prisutna, isljučuje i prenebregava. Time recepcija, njegovo iskliznuće iz vladajućeg pravno-političkog diskursa nastoji da koriguje: ono što nije isključio sam tekst, ona se stara da bude odstranjeno. Hod recepcije, po nalogu vladajućeg pravno-političkog diskursa, linijom neprotivrječnih afirmativnih elemenata, kao jedino pozitivno datih, spašava njenu transparentnost od maglovitih tautoloških, sofističkih ili poetskih konotacija, redukcijom njegovog leksičkog, sintaksičkog i semantičkog potencijala. Tako se rečenica – „Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska”, svodi i preobraća u rečenicu – „Bosna i Hercegovina je i srpska i muslimanska i hrvatska.” Posljedice ove redukcije i brisanja negacije kao pozitivno date u recepciji ove ZAVNOBIH-ovske rečenice, koju, po svemu sudeći, i nije formulisao pravnik, su višestruke. One se ogledaju, s jedne strane, u tome što se isključivanjem negacije dovodi u pitanje njena osobenost, kao otrgnutog pravnog diskursa i, s druge, što se time ukida temeljna protivrkečnost na kojoj Bosna i Hercegovina zasniva i artikuliše svoju suverenost. Znači li to da se radi o zloupotrebi, krivom čitanju, ili, pak, o tome da vladajući pravno-politički diskurs i nije u stanju da, svojim načelom isljučivanja, formuliše ne samo suverenitet Bosne i Hercegovine, nego ni sam pojam suvereniteta, koji ne bi bio neprijateljski raspoložen rema heterogenom? Nesumnjivo je da su sve tri ove mogućnosti na djelu, ali ova posljednja, koja dopušta da se i prve dvije pojave, tim prije, što „traženje potpune suverenosti izrasta iz energije samopotvrđivanja koja je nekomunikativna, čije su konsekvence bezobzirno osvjedočene u doba apsolutizma, kada je određen pojam suverenosti” (Jaspers). Glasovita rečenica Luja XIV – L'etat s'est moi – reproducira, u duhu apsolutizma, hijerarhijskim model suverenosti: suveren-država-narod-podanik, analogan teološkom modelu vjerske žrtve, kao izvoru simboličkog poretka: Tvorac (stvorenje) – stvorenje (trpljenje) i Dug stvorenja prema svom Stvoritelju. Nije li „energija samopotvrđivanja koja je nekomunikativna”, prožela i vladajući pravni diskurs apsolutizma, homogenizacije i islključivanja?
U aktuelnim prilikama oštrih pravno-političkih rasprava oko suvereniteta Bosne i Hercegovine, ZAVNOBIH-ovska rečenica, pročitana vladajućim pravno-političkim diskursom, priziva se, štaviše, za krunski argument da to suvereniteta uopšte i nema. Jer, ako je Bosna i Hercegovina i srpska i hrvatska i muslimanska – tako je ZAVNOBIH-ovska rečenica pročitana i interpretirana i u bosanskohercegovačkom Parlamentu (Aleksa Buha) – odna skup heterogenih elemenata, povezanih rastavnom kopulo, i, koja više razdvaja, nego što spaja, nije u stanju da homogenizira njenu cjelovitost kao suveren oblik. Drugim riječima: s obzirom da je Bosna i Hercegovina i srpska i hrvatska i muslimanska, njen suverenitet, koji mogu da konstituiraju samo homogeni elementi, nije uspio da asimilira, potčini ili odstrani heterogene sastojke, ovdje identificirane sa nacionalnim elementima kao nosiocima suvereniteta. Ali – šta sa onim drugim, odnosno prvim dijelom rečenice: „Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska…”? Ona se, da bi se učvrstio vladajući pravni diskurs homogenizacije, ignorira i isljučuje. Njenim brisanjem i isključivanjem odnos homogenih i heterogenih elemenata, koji je u ZAVNOBIH-ovskoj rečenici u poziciji ekvivalencije i reverzibilnosti, ukida se u korist nadređivanja homogenog elementa, kao odlučujućeg kriterija suverenog oblika. Neidentičnost između homogenosti i suverenosti, uzdiže heterogene elemente na rang suverenih, što suverenitet cjeline definitivno rastače i ukida. Suverenitet Bosne i Hercegovine, dakle, ne postoji; suvereni su samo njeni homogenizirani heterogeni elementi, koji iz sebe isključuju svaku primjesu heterogenosti. A – to je dostatan razlog da se Bosna i Hercegovina, kao suveren oblik, ukoliko je to neposredni interes njenih homogeniziranih heterogenih elemenata, skine sa historijske scene i nestane kao da nikada nije ni postojala.
Dakako, ovo stanovište se može osporavati ili, pak, braniti historijskom, socio-kulturološkom ili pravno-političkom argumentacijom, makar ona bila i argumentacija vladajućeg pravnog diskursa suvereniteta i zakona. No, ono što je u formiranju ovog stanovišta do kraja arbitrirano, pozivanje je na diskurs ZAVNOBIH-ovske rečenice, koj se zatim prevodi na polje argumentacije koju on niti sadrži, niti je zastupa; naprotiv, on je radikalno dekonstruira i dovodi u pitanje. Njegovo iščitavanje kodom vladajućeg pravnog diskursa, koje briše njegovu prisnu vezu sa poetološkim diskursom, agresija je na njegovu samosvjesnost i osobenost, a, onda, i njegova zloupotreba. Pojam suvereniteta kako ga postavlja diskurs ZAVNOBIH-ovske rečenice, proširenjem njegovog predmetnog područja i na one elemente koje vladajući pravni diskurs isljučuje, izmiče svojoj apsolutizaciji i potpunoj homogenizaciji; on stavlja, zahvaljujući upravo svom diskursu, u sasvim drugu poziciju odnos heterogenih i homogenih elemenata, koji ga i konstituiraju. Stoga, pitanje diskursa ZAVNOBIH-ovske rečenice, kao samosvjesne jezičke igre, ne smjera samo prema aktuelnim razmiricama oko suvereniteta Bosne i Hercegovine; ono, u isti mah, problematizira mogućnosti vladajučeg pravnog i političkog diskursa uopšte, pogotovo kada je riječ o njegovim pretenzijama da odredi pojam suvereniteta.
Diskurs ZAVNOBIH-ovske rečenice je, prije svega, subverziran u odnosu na vladajući pravni diskurs. On dekonstruira njegovu polaznu osnovu – kod, utemenjen na logicitetu alternativnog izbora elemenata – „ili-ili”, koji ga homogenizira kao diskurs. Jednosmjerni logicitet selekcije i kombinacije na principu – „ili-ili”, isključuje heterogeni elemenat koji mu se suprotstavlja, kao kvar u polju njegove homogenizacije.
Homogenizacije diskursa ZAVNOBIH-ovske rečenice događa se, međutim, na sasvim drugoj osnovi. On, razgradnjom logiciteta figure „ili-ili”, na njeno mjesto postavlja figuru „ni-i”, koja ga takođe homogenizira, ali ne na nivou sinteze, što je u znaku pomirenja i prevladanja suprotnosti -afirmacije i negacije, teze i antiteze, identiteta jednom riječju, nego, naprotiv, homogenizacije koja pokazuje i objavljuje protivrječje i čini evidentnim suprotnosti, a ne ukida ih, niti, pak, dopušta da se one izgube u svojim vlastitim antagonizmima. Protivrječnost, odnos suprotstavljenih dijelova – afirmacije i negacije, smisla i nesmisla (ne-smisao kao drugo smisla, nije ovdje što i besmisao, budući da i smisao jednako kao i ne-smisao mogu da budu besmisleni) ona ne isključuje, niti prikriva; nasuprot tome, ona im daje isti status i ulogu u postavljenju i određenju onoga što Bosna i Hercegovina odista jeste. Time, afirmacija i negacija, koje se međusobno ne poništavaju, niti prevazilaze u jednoj višoj sintezi, koegzistiraju u reverzibilnom odnosu, omogućujući jedna drugoj da aktivno učestvuju u postavljanju i određenju pojma suvereniteta Bosne i Hercegovine, koji je i u onome što ona jeste i onome što ona nije, a ne u jednom od njih, ili pak, njihovom jedinstvu, koje naadmašuje ili potire i jedno i drugo. Negacijom i afirmacijom i njihovim reverzibilnim odnosom, stavlja se u sasvim drugu poziciju odnos homogenih i heterogenih elemenata, koji konstituira nedjeljiv suverenitet i ukida apsolutnu vlast homogenosti nad suverenitetom uključivanjem heterogenih elemenata, kojim logicitet figure „ni-i” ne dopušta da se otrgnu i prepuste svojoj partikularnoj izolaciji i separaciji. Jer, kako se, na primjer, može dijeliti suverenitet Bosne i Hercegovine, između njenih heterogenih dijelova, čak i ako bi oni bili i jedini njegovi nosioci, kada ona nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska? A, opet, ona nije anacionalna, nego je i srpska i muslimanska i hrvatska. Prigovor vladajućeg pravno-političkog diskursa – kako ono što jeste može biti i ono što nije, ili, kako ono što nije i ono što jeste, a odnose se na istu stvar, mogu biti zajedno, a da se jedno drugom ne suprotstavljaju i međusobno isključuju – prigovor je logiciteta ukotvljenog na figuri „ili-ili”, koji nije u stanju da unutar pojma suvereniteta uvede heterogeni element.
Suverenitet Bosne i Hercegovine u diskursu ZAVNOBIH-ovske rečenice je, prema tome, u onome što je potvrđuje i, istovremeno, negira, u onome što ona, zapravo, jeste i, u isti mah, nije – jedno nije i jedno jeste kao preskripcija i norma. Negacija – „Bosna i Hercegovine nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska,” čini je nedjeljivom. Njeni heterogeni elementi, kao nosioci suvereniteta, ne mogu je podijeliti, jer im ona zacijelo i ne pripada; njen suverenitet je suverenitet višeg ranga, koji pripada i suverenitetu „poretka čovječanstva” (Jaspers). Afirmacija – „Bosna i Hercegovina je i srpska i muslimanska i hrvatska,” takođe utkana u njen suverenitet, omogućuje, u reverzbilnom odnosu sa negacijom, da heterogeni dijelovi izbiju i, kao takvi, konstituiraju njenu homogenost, koja je homogenost ne unifikacije, asimilacije ili potčinjavanja, nego mnogstrukosti i različitosti. Riječ je o dvostrukoj afirmaciji: potvrđivanja i poricanja, onoga što jeste i onoga što nije, homogenog i heterogenog, identičnog i neidentičnog. Time se, ovom dvostrukošću, subjektivitet Bosne i Hercegovine, sa stanovišta njegovih heterogenih elemenata, konstituira i objavljuje kao transnacionalan, što energiju njihovog samoptvrđivanja upućuje na polje komunikacije, a ne zatvaranja i izolacije. Homogenizacija koju grade heterogeni elementi, njeno je poricanje kao potčinjavanja i asimilacije drugog i različitog i njeno potvrđivanje kao subjektiviteta cjeline, koji izrasta iz mnogostrukog, neidenitčnog, heterogenog.
Riječju: apsolutni iskaz suvereniteta, izrečen pravilom figure „ili-ili”, kod je njegove imperativne homogenizacije, bez drugog i različitog. Heterogeni elemenat, kao subverzivan u polju homogeizacije, u diskursu se isključuje, dok se u poretku djelovanja potčinjava. ZAVNOBIH-ovska rečenica, međutim, u svom diskursu, pri čemu bliskost njegovog poretka poretku metafore, istina ne bez supstitucije, ne dovodi uopšte u pitanje njegovu preskriptivnu jasnoću i preciznost, logicitetom figure „ni-i”, uvodi heterogeni elemenat i time u onom što iskazuje – pojam suvereniteta Bosne i Hercegovine – postavlja sasvim drugi odnos heterogenih i homogenih momenata. Ona, zapravo, i počinje s drugim, onim što nije, ne-smislom, negacijom, što tek onda i omogućuje da se pojavi i na njega osloni i prvo, ono što jeste, smisao, pozitivno i da njihov reverzabilan odnos slovi i kao iskaz subjektiviteta Bosne i Hercegovine.
Sadudin Musabegović, ‘Iskustvo mnogostrukog, rasredištenog, poliperspektivnog’, u Dijalog o bosanskom duhu, Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1996.