Autor: Gorčin

Ranko Čolaković rođen je 1951. godine u selu Medojevići kod Sokoca, ali najbolje godine provodi u Sarajevu, koje napušta ratne 1992. Prije napuštanja grada tu, na Filozofskom fakultetu, diplomirao je opštu književnost i bibliotekarstvo. Nakon što mu je Duško Trifunović davne 1971. objavio prvu pjesmu, imao je pet zapaženih i nagrađivanih zbirki pjesama za odrasle i jednu za djecu, ali nakon rata pravi otklon prema svemu. Živi u mnogim gradovima i mjestima, da bi se na kraju skrasio u selu Krušedol u Sremu. 1974. godine na Slovu Gorčina osvojio je nagradu “Mak Dizdar” za najbolju zbirku poezije u rukopisu. ДОБРА…

Piše: Gorčin Dizdar U svojevrsnoj preambuli nedavno objavljenog publicističkog teksta Dubravka Lovrenovića “Historeska – Kodrićeska”, autor nam najprije sugeriše način na koji on treba biti čitan i shvaćen: “Ovaj tekst ne pišem kao odgovor Sanjinu Kodriću jer bi to s moje strane bilo neozbiljno, budući da spram sebe, sportskim rječnikom kazano, nemam dostojnog protivnika. Tekst je kao „historeska-kodrićeska“ odgovor kodrićima, čiji je on samo glasnogovornik, što najbolje pokazuje sadržaj njegovog teksta. A sadržaj je takav da jasno upućuje na izmanpuliranog „subjekta“ (što, pretpostavljam, i nije bilo teško) pretvorenog u „objekt“. “ Iz preambule se daju iščitati (barem) tri tvrdnje: Tekst…

Piše: Sanjin Kodrić Kako su to stećci prestali biti “bosanski srednjovjekovni nadgrobni spomenici”, i to među nama samima, a postali tek neki tamo “srednjovjekovni nadgrobni spomenici”?! Šta se to dogodilo pa smo nekako izbrisali ono “bosanski”, a odnekud se javila neka u osnovi bezlična “zajednička baština”?! Je li stećak uopće više bosanski i smijemo li ga više tako zvati?! I šta to onda sve ovo zajedno znači, i šta činiti sad? Komitet UNESCO-a na zasjedanju u Istanbulu 15. jula 2016. godine donio je odluku o upisu stećaka na Listu svjetske baštine, gdje su stećci uvršteni kao zajedničko naslijeđe Bosne i…

U mom životu, koji traje evo osamdeset i osam godina, doživio sam svakojake stvari, a među njima i doista teške i bolne trenutke, mnoge gubitke iz najbliže okoline, a jedna od onih najtežih godina moga života, nakon one kada je započeo pakao 1941. godine, koju smatram izrazito tragičnom i to ne samo za sebe lično nego za sav naš narod, je 1976. Naši biseri To je godina kada su u roku od nekoliko mjeseci umrla dva moja veoma dobra i draga prijatelja i dva veoma značajna čovjeka naše nauke i kulture, zapravo dvojica koja su spadala u sam vrh stvaralaca…

Zapis: Uz pola vijeka prvog objavljivanja Kamenog spavača Maka Dizdara Vreli hercegovački kamen u Makovim stihovima oživio je, prodisao, otvorio pore na svojoj koži „bjeljoj od srebra“, da usrkne malo sunčeve svjetlosti koja će doprijeti do srčanih komora u njegovoj dubini Poslije višegodišnjeg povlačenja po prašnjavim fiokama, sada zaista nije bitno kojeg sarajevskog izdavača, prije tačno pola vijeka (1966), uz – gle čuda! – tridesetogodišnjicu pojavljivanja njegove prve pjesničke knjige Vidovopoljska noć (1936), objavljena je zbirka pjesama Kameni spavač Maka Dizdara, koja će u tadašnju savremenu poeziju jugoslovenskih prostora unijeti sasvim drugačije opjesmotvoren motiv mramorja, ili bar na nov način…

Pogledajte prilog FACE TV-a o Makovoj hiži emitovan 25. juna 2016. godine.

This essay was originally published in the journal “Descant” and was later reprinted in the collection “Best Canadian Essays 2103”. The mountains of central Bosnia are covered in a carpet of lush green meadows, pierced sporadically by amorphous fragments of protruding, barren rocks. Upon closer observation the rocks reveal their intriguing shapes, imposing a quiet presence upon the sensually overwhelming vegetation. A very few finally appear moulded by a consciousness: the stećak, the graves of the ancestors. The engravings on their surfaces are fading: letters metamorphosed into the lightest shades of disconnected lines, symbols disfigured to inexplicable fragments of dumb…

Pogledajte publikaciju izdatu povodom održavanja književni susreta “Preko rijeka”: http://issuu.com/gorcindizdar/docs/preko_rijeka?e=7117463/31404852

U subotu, 14.11.2015., u prelijepom ambijentu sarajevskog Ateljea Figure održan je zavšni događaj projekta LINE – literatura za interkulturalnu edukaciju, promocija književnih susreta “Preko rijeka”. Ovom prilikom predstavljena je publikacija “Preko rijeka”, a svim učesnicima susreta dodijeljene su diplome. Publikacija “Preko rijeka” sadrži izbor poezije i proze autora koji su izučavani u sklopu projekta – Almina Kaplana, Selvedina Avdića, Tanje Mravak, Nebojše Lujanovića, Radmile Lazić i Dragane Mladenović -, kao i najbolje eseje učenika koji su o njima pisali. Autori objavljenih eseja su Robert Zuljani iz Prve riječke hrvatske gimnazije, Emilija Milojević iz Užičke gimnazije, Rajna Remović iz beogradske Gimnazije…

U subotu, 14.11.2015. godine u 19:00 sati u Ateljeu Figure će biti održana promocija književnih susreta “Preko rijeka”. Ovom prilikom, bit će predstavljana publikacija koja sadrži izbor iz djela autora, kao i najbolje eseje srednjoškolaca koji su učestvovali u projektu. Autori Tanja Mravak (Hrvatska), Dragana Mladenović (Srbija) i Almin Kaplan (BiH) će čitati svoja djela i voditi razgovore sa srednjoškolcima iz šest gradova (Rijeka, Zagreb, Sarajevo, Stolac, Užice, Beograd) koji su pisali o njima. Prvi književni susreti “Preko rijeka” održani su od 10. do 13. septembra 2015. godine u Stocu. Šezdesetak srednjoškolaca tokom tri dana su imali priliku da slušaju,…

Gori Bosna, posna i bosa i prkosna od sna. U Dizdarevoj pesmi pjesnički govor je nabujao i prelio se preko rubova folklornog oblika, ili bi bolje bilo reći da ga je višestruko nadrastao, ali ga nije sasvim zaboravio, jer treba dodati da je, u pitalicama, odgovor često brz, takoreći munjevit – “dim u dim”, kako bi rekli u Crnoj Gori – potvrđuje govornikovu dosjetljivost, punu doraslost životu, sposobnost da munjevito reaguje na izazove svijeta, na šta nas podsjeća i Dizdareva sintagma “odgovor hitan” Prestao sam pisati eseje o poeziji, jer više nemam vremena. Mislim, nemam vremena da ga gubim na…

Ponovo se, proteklih dana, po pojedinim bosanskohercegovačkim ili, preciznije, bošnjačkim medijima provlačilo ime “našeg velikana” Mehmedalije Maka Dizdara. Ne radi se – naravno! – o kakvom novom otkriću vezanom za njegovo djelo ili život, ili pak nekom originalnom tumačenju njegove poezije, već o dobrom starom, a uvijek aktuelnom prepucavanju oko pitanja njegove nacionalne pripadnosti. Čitavu priču započela je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, izjavivši prilikom ceremonije dodjele nagrade Isa-beg Ishaković – kakvog li iznenađenja! – da je Mak Dizdar jedan od onih Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji su dali najveći doprinos hrvatskoj nacionalnoj kulturi. Reagujući na ovaj, kako ga…