Rušenje Sarajeva, počev od 1992. godine, izazvalo je duboke promjene u slikarstvu Affana Ramića. Ali, u isto vrijeme, ta nova situacija je otkrila kod umjetnika izvore stvaralačke mašte koja rezimira i kruniše sve njegove dosadašnje pokušaje da se približi materiji i da iz nje izvuče plastičnu ljepotu. Grad-martir, sveden na golu materijalnost oblika bez upotreben vrijednosti, otvorio je utrobu predmetnog svijeta. Pred tom dramom materije i narastajućim haosom, Ramić uspostavlja imaginarne veze između vanjskog svijeta i njegovog ugroženog jezgra: zato Ramićeve slike imaju za cilj da simbolički rekonstruišu realnost svijeta u dezintegraciji.
Estetsko jedinstvo oblika suprotstavlja se dekompoziciji amorfne mase: oblik je sublimirani vid pojavnog svijeta, univerzalizovani znak neizdiferenciranog mnoštva. Ostajući vjeran predmetnom svijetu, Ramić je svojim najnovijim ostvarenjima potvrdio temeljnu pretpostavku likovne umjetnosti, tj. da se estetska koherentnost svijeta može očuvati jedino uz pomoć umjetničkog oblika koji čuva smisao i estetsku vrijednost čak i kad iščezne svijet u kome je taj oblik nastao i imao svoje značenje. U tom smislu i Ramićev umjetničku angažman usmjeren je ka veličanju neuništivih svojstava stvarnosti koji čovjek naizmjenično gradi i ruši. U svim epohama istorije umjetnici su branili vrijednosti protiv varvarstva; njihova je misija da spase dušu stvari, da očuvaju suštinu svijeta u sveopštoj prolaznosti; umjetničko djelo je jedno od rijetkih svjedočanstava iz prošlosti koje se uzdiže nad sudbinom vremena i nestabilnošću socijalnih tvorevina.
Ramić je čitavog života bio fasciniran bujnošću materije i snagom njene skrivene energije; materija je za njega izvor sila koje samo čekaju majstorski potez kista da ispolje svoj unutrašnji bljesak i da se pretvore u umjetničke ljepote. Danas su ratna razaranja, između ostalog, i napad na meteriju, na njenu suštinu, na one životovorne izvore iz kojih se rađa umjetničko djelo. Zato su najnoviji ciklusi Raimćevih slika istovremeno i svjedočanstvo o jednom vremenu i umjetnički projekat za odbranu materije, za očuvanje njene fizičke supstance; naime, bez njenog zagonetnog volumena i ukroćene energije u dubini njenog mraka nema ni duhovnog uzleta koji je pretvara u umjetnički oblik.
Sastavni elementi Ramićevog slikarstva i njihova kompozitna masa, u najnovijoj fazi njegovog stvaranja, svjedoče o rađanju energije koje dekomponuje materiju. Sve počinje da se kreće i nastavlja da živi snagom vlastitog preobražaja. Ni motivi, ni tematika nisu promjenili prvobitni registar, ali je kompozicija dobila novu pokretačku snagu, a svjetlosni efekti umnožili simenzije asocijativnog pejzaža. Jer, Ramić je, u osnovi, ostao vjeran načelima lirske i asocijativne apstrakcije koja karakteriše njegove imaginarne pejzaže.
Sa površine predmeta slikarev poled prodire u dubinu materije; predstava figure podređena je analizi strukutre; ispod reljefa stvari otkrivamo prostore njihovog unutrašnjeg života. Ovo pomjeranje od realnog do snovidnog praćeno je eksplozijom jezgra slike i erupcijom oblika koji izazivaju nove tenzije i stvaraju nove izvore energije.
Statična struktura slike, iz prethodnih faza, pretvara se u vrtlog oblika u nastajanju- Superponirani elementi, sa preciznom gradacijom boja i svjetlosti, razbijaju se izvan geometrijski koncipiranog prostora, tragajući za novim centrima ravnoteže i drukčijim putanjama rotacije. Nestabilan položaj masa u prostoru izražava duboke promjene u srcu same materije; kad je supstanca ugrožena, klasična određenja materije (dimenzije, volumen, težina) gube svoj uobičajeni smisao i postaju dio apoklaiptične ciklike i naizmjeničnog rušenja i obnavljanja.
U toj eksploziji materije Ramić je otkrio njenu dinamiku i njenu ekspanzivnu moć: poetske osnove materije dobijaju nove vrijednosti, koje tek nastaju i u kojima prepoznajemo potrese u svijetu bez ravnoteže i koherencije. Poetski aspekti materije poprimili su karakter sveopšte dinamike svijeta koga pokreću sile rušenja i kataklizmičnih sudara. Na taj način materija je ne samo oslonac svijeta, nego i svjedok njegovog rastakanja.
Zahvaljujući tom izmijenjenom pogledu na stvari, Ramić je njihovu poetsku osnovu zamijenio dinamičkom predstavom materije u preobražaju. Svjetlost i boje ne izražavaju više gradaciju unutrašnjih doživljaja i njihovu vizuelnu objektivaciju; svjetlost se pretvara u bljesak eksplozije, a boja je izraz nastanka energije iz dubine materije.
Ako je slika rezultat kristalizacije različitih imaginarnih tokova, Ramićeve najnovije kompozicije su dokaz da su u umjetnosti nerazdvojivi umjetnost i elan, dovršen čin i proces nastajanja oblika. Poremećaj kome je izložena materija kod slikara je izazvao korjenit prevrat i ne zaustavlja se samo na nivou predstavljanja svijeta. Ramićeve slike postavljaju prećutno pitanje o definisanju tog svijeta i granicama njegove stabilnosti. Jer, umjetnost nije samo zbir datosti postojećeg svijeta, nego i ukupnost njegovih virtuelnih preobražaja.
Realnost je u slikarstvu nestabilna i neuhvatljiva sve dok u jednistvu pokreta i mase, privida i suštine ne dobije snagu autentičnog likovnog govora.
Preobražaj materije i promjena njenih značenjskih vrijednosti – od lirskih do dramatičnih – izazvani su potresima u svijetu realnosti koje umjetnik bilježi kao duša tog svijeta i njegov najosjetljiviji seizmograf. Ramićeva likovna vizija slijedi potresnu dramu svijeta s kojom smo svakodnevno suočeni. Elemente tog govora, u izmijenjenom semantičkom ključu, Ramić pronalazi u fragmentima ugljenisanih predmeta, polomljenih stvari i oblika nastalih rušenjem urbanih cjelina ili detalja enterijera. Ramić ne pravi klasične instalacije, nego samo naknadno interveniše u obradi mase i rasporedu odbačenih predmeta. Od tih materijala Ramić stvara okvir u kome materija mijenja svoja agregatna stanja i svoja fizička svojstva, ali u kome se intenzivira doživljaj naše egzistencijalne teze. Jer, rušenje materijalne osnove svijeta i njegovog predmetnog poretka prvi je znak ugroženosti samog čovjeka.
Nikola Kovač, Affan Ramić – Monografija, OKO, Sarajevo
[PSGallery=hej75cyfv]