Bosansko je kraljevstvo također dopiralo do mora. Zahvaćalo je u stanovitom razdoblju dio obale između Splita i Dubrovnika. Herceg Stjepan je dao ime novom gradu u Boki Kotorskoj: Hercegnovom. U tom neobičnom zaljevu – koji je, kao i mnogi drugi zaljevi, ponekad želio biti morem – ponikli su vrsni pomorci, učitelji kapetanima ruske flote. Bokelji bijahu vični moru. Žitelji iz unutrašnjosti Crne Gore navikli su na planine. Gledali su na more s visina prilazeći mu ili odstupajući od njega. Njihov najveći pjesnik, vladar i vladika Njegoš, spjevao je Gorski vijenac – u kojem gorštačko viđenje prevladava nad primorskim. Okruženi dušmanima gotovo sa svih strana, Crnogorci su živjeli u zaleđu – njihovi su običaji nalikovali na otočke. Na kraju su prišli obalama Mediterana i čvrsto ih se drže.
I dio muslimanskih Slavena, Bosanaca i Hercegovaca koji su primili islam u vrijeme Otomanskog carstva, ostao je poput otoka na Balkanu. Tu je metaforu prvi rabio Meša (Mehmed) Selimović, u romanu Derviš i smrt, čija poglavlja započinju navodima iz kuranskih sura. Mnoge riječi arapskog i turskog porijekla sačuvane su u jezicima Južnih Slavena, napose Bosanaca ili Bošnjaka koji su često bili izloženi nesnošljivosti svoje slavenske braće. Pojave koje neke od tih riječi označavaju prisutne su na raznim stranama – smatrao sam stoga da ih je potrebno navoditi ne samo na simpozijima, nego i u knjizi o Mediteranu.
(…)
Od Šižgorićeva doba do naših dana mnogo toga se promijenilo na Balkanu i oko njega. Plemena su postajala narodi, narodi nacije, nacije nacionalne države. Diobe nisu pritom išžezle, ni one stare o kojima govori kanonikov povijesni spis ni nove, koje je nametnula sama povijest. Osim vjerskih, nacionalnih ili državnih, zadržale su se u svijestima i odnosima razne arhaične osobine, mjesne i pokrajinske više nego narodne i nacionalne. I danas je teško objasniti onome tko dođe izvana i izdaleka – ta mi je nezahvalna uloga često pripadala na simpozijima i drugdje, pa možda na neki način i ovdje – kakve su sve razlike bile ili ostale među Crvenim i Bijelim Hrvatima, Crnogorcima „bjelašima“ i „zelenašima“, Srbima „prečanima“ i Srbijancima, Bosancima i Bošnjacima, Vlasima i Karavlasima, Slovencima iz Kranja i takozvanim „Kranjcima“, Sandžaklijama i Gorancima, Gegama i Toskama, kosovskim i makedonskim Albancima, turskim osvajačima i domaćim „turkuljama“, davnašnjim i skorašnjim Dubrovčanima, starim Dalmatama i novim Dalmatincima, današnjim Riječanima i jučerašnjim Fiumanima, Konavljanima i Kotoranima, Bokeljima katoličkima i pravoslavnima. Što zna svijet i što bi mu trebalo reći o Bodulima, Škutorima, Makaranima, o „fetivim“ Splićanima i onima koji im prilaze iz zaleđa, o Morlacima ili Dukljanima, Harahvatima i Sorabima koji su, navodno, bili susjedi već u Iranu, o čeljadi iz Bekije, Ciste Prove i Imotske Krajine, Širokoga Brijega i Zagvozda, o onima s Klisa, iz Livna i od Duvna (drevni je Delminium podario ime cijeloj Dalmaciji), o Sinjanima i sinjskim alkarima, Senjanima i senjskim uskocima, Neretljanima i neretljanskim gusarima, o dubrovačkim gosparima i poljičkim republikancima, pelješkim ili bokeljskim kapetanima, makedonskim pečelbarima, guslarima i serdarima iz Crne Gore i južne Srbije, o hajducima i njihovim jatacima, o patricijima i pučanima, o svakojakim otočanima i poluotočanima, ponajprije Hvaranima i Bračanima (Brocánima), pa Korčulanima, Pažanima, Rabljanima, Crešanima, Višanima i redom svim ostalima, o Istranima hrvatskima i slovenskima kao i onim talijanskima koji su se s mukom okupili u manjinu, o Jugoslovenima koji više nisu ni manjina, o bivšim tolomašima i antitolomašima u Dalmaciji, o „našijenicima“ i „njizima“, starosjediocima i došljacima, šetebandijerama među jednima i drugima, o onima koji još sliče nekim predslavenskim žiteljima – npr. Japodima, Noričanima, ili Tribalima koje spominje učeni kanonik – i o onima koji su im prestali sličiti, o našim Romima ili Ciganima koji nas sve više napuštaju i napokon o Židovima ili Jeverejima, kojih je ostalo premalo živih. Kako objasniti što znači svako od imena i nadimaka koji su navedeni, što je manje ili više pogrdno u ovome ili u onome, kako ih je teško prevesti na bliske a kamoli na daleke jezike?! Tražio sam od prevoditelja, ne samo onih s obala Mediterana, da ove opaske ispuste – premda sâm nisam odolio kušnji da ih, eto, zapišem.
Predrag Matvejević, Mediteranski brevijar, V.B.Z., Zagreb, 2007., str. 208-210.