Kulturne paradigme, identiteti. Za prepoznavanje i pravo razumijevanje kulturnoga identiteta Bosne i Hercegovine uvijek je bilo od prvorazredne važnosti uočavanje kompozitne integralnosti kao bitne osobine; one istovremenosti jedne zajedničke i triju (nota bene: četiriju, ako se ne zaborave Sefardi) posebnih tradicija. Dijakronski gledano, u razdoblju moderne političke povijesti (tj. dvjestotinjak godina unatrag) vidi se trajna tendencija premještanja akcenta sa kompozitnosti na integralnost, tendencija koja je bitno vezana uz proces sekularizacije i prevladavanja izrazite i apsolutne određenosti kulture pripadnošću pojedinim konfesionalno-civilizacijskim kontekstima. Često je to u obje Jugoslavije išlo u znaku nasilnoga i politički motiviranoga zapostavljanja i gušenja pojedinih komponenata, ali sve to nije ozbiljnije narušilo virtualnost ovoga zanimljivog odnosa. Tako je i bilo moguće da u kasnim osamdesetim (za još živućega ali već razlabavljenoga socijalizma) Sarajevo i Bosna i Hercegovina budu scena neobično bogatoga simultaniteta kulturnih (i subkulturnih) pojava najrazličitijih provenijencija, u kojemu je bio sve slobodniji prostor i zanovu afirmaciju i valorizaciju etnokonfesionalno markiranih tradicija, a da se pri tomu bez ikakvih smetnju ta vibrantna stvarnost osjeća kao integralni kulturni ambijent. U sretnim i normalnim sredinama upravo to se uzima kao znak vrijednosti, kao trend koji valja njegovati i podržavati.
Od svega toga sada smo strašno daleko. Rat i ideologija etnosa i razgraničenja i tu su napravili red, po logici svoje tragične iluzije da je moguće i da je dobro uspostaviti se za sebe, kao čista kultura, uz neizbježan zahtjev vraćanja korijenima. Ne treba posebno isticati kako je to moguće provoditi samo nasilno, uz sveopću falsifikaciju povijesti, činjenica i pojava, prošlih i sadašnjih, te uza sve vrste radikalizacija i fanatizacija. Paradoks: pri tomu ljudi ne uviđaju kako je to najopasnije po njih same, po njihovu čistu kulturu i njihov voljeni narod. Naprosto zato što taj proces ne vodi nikamo do u autogetoizaciju, a ona u zakržljanje i umiranje.
Fini bosanski poliperspektivizam raspao se je danas (uz rijetka i izuzetne primjere otpora) u grubu i čistu vladavinu triju kulturnih paradigmi: bošnjačkomuslimanske, hrvatske, srpske. Svaka (misli da) mora imati: čistu svoju zasebnu povijest, čistu svoju zasebnu književnosti, čisti svoj zasebni jezik… Kako god se dalje odvijalo to nasilno brisanje interferencija (koje su glavnom oznakom i vrijednošću tradiranoga bosanskoga identiteta), sigurno je jedno: ono može funkcionisati samo na načelu nivelacije i snižavanja, na mediokritetstvu, pa u tome, sasvim zakonito, prvo stradaju najveće, autentične vrijednosti, i najvrjednije, najdarovitije individualnosti. U sistemu čistih vrijednosti za njih ne može biti mjesta.
Zločin i narod. Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče – nema stope bosanske zemlje na koju se ne može primijeniti strašna biblijska rečenica. Svaku večer CNN-ove kamere predočuju nam užasnu stvarnost bosanskih masovnih počivališta, koja kao da je izašla iz nježno-stravičnoga stiha stare lirske kletve: …zemljica mu kosti izbacila…
U političkomu i faktičko-događajnomu smislu zločin ima nekoliko nepreinačivih činjenica. Isprva postojao je jednostavan odnos: osvajač i žrtva. Osvajač je imao lik Srpstva i bio je nezamislivo okrutan i kanibalski krvoločan. Ubijao je i rušio nemilice, masovno, bez zazora ikoje vrste, i pri tomu, valja to podvući, napadno ispoljavao višak užitka, višak mašte u nanošenju patnje žrtvi. Žrtva su bili u daleko daleko najvećemu broju Muslimani, a uz njih Hrvati, svugdje tamo gdje su bili zajedno. To spada u ono razdoblje rata u kojemu je, do prve polovice 1993. godine, pobijenoi protjerano daleko najviše ljudi i u kojemu su napravljena najveća i najstrašnija fizička razaranja.
Od proljeća 1993. u međusobni rat daju se uvući Hrvati i Muslimani. Srbi su mogli odahnuti: odnos se promijenio bitno, postao je složen, zapravo zamućen, najedanput je Bosna postala tamo neka divlja zemlja u kojoj zbog neprevladanih atavizama kolju svi sve u građanskom ratu. Važno za našu temu jest to kako se u sredstvima ništa ne mijenja. Broj Muslimana koje su Herceg-Bosna i njezini vrli bojovnici pobili, ulogorili ili protjerali, broj gradova, bogomolja i svetinja koje su im porušili manji je mnogo od onoga što su uradili Srbi, ali pri tomu su se koristila ista sredstva i iste metode, demonstriran isti višak užitka u zlu, a proizvođen je isti oblik i intenzitet patnje u žrtve. Muslimani su u dnu ove tužne kvantifikacije (a manifestirali su i najviši stupanj građanske i oravne svijesti, goneći krivično i sudeći zločince iz svojih redova), ali tamo gdje jesu ostavili krvave i vandalske tragove, urađeno je to s istim pečatom nepotrebnoga zla.
Politički i psihološki, dakle, ne može i ne smije biti govora i nekakvom izjednačavanju, nego je ljestvica jasna: na prvome mjestu ove užasne bilance je ono što se naziva Srbima, potom one što se naziva Hrvatima, a ono što se naziva Muslimanima je na posljednjemu. Iako taj aspekt ima svoju težinu i ne može biti tek tako zanemaren, zločin je zločin, i jednoč učinjen, ne može više nikad biti kao da nije, ne može se izbrisati. Ko ubije nekoga koji ubio nije, ili koji na Zemlji nered činio nije, kao da je ljude poubijao sve! (Kur'an) – u moralnome smislu nije presudan broj, već prolivena krv i nevina patnja. Time dolazimo na glavnu stvar: po budućnost nema fatalnijega krivog koraka koja danas mogu napraviti bosanski nacionalni kolektivi (odnosno one političke strukture i ljudi koji ih vode) od onoga da zločin utvrde kao kolektivno-nacionalni. Upravo to oni rade i kada svoj narod proglašavaju nevinim, nesposobnim za zločin, i kada drugi demoniziraju. Tako će zauvijek svi, i potomci potomaka, ostati zarobljeni u ukletomu krugu krvi i mržnje. Pitanje je znaju li oni, koji danas odlučuju u ime naroda – koji je način da se taj pogrešni korak izbjegne, a ako i znaju, imaju li pameti i kuraže za odgovarajuće držanje? Jedini način da se obrani od grosso modo pripisivanja zločina naradou (barem bi Hrvati morali znati kako i koliko dugo takva krivda boli i peče!) – jest da se zločin i zločinac konkretiziraju i individualiziraju. Ali to zahtijeva i istodobno priznanje političke vrste – da se je, naime, griješilo dajući zločincima nacionalni alibi. Normalnomu umu je jasno da su svi koji rade obratno od toga – u stvari najgori izdajnici vlastitoga naroda, jer ga guraju na sramni stup povijesti. Ali komu to govoriti? To se uvijek uzazna kada je već kasno. Prosječno . za cca pedeset godina.
Ivan Lovrenović, Bosna u ljudima