Mitologija, ta divna bajka o oblicima ljudske nedoumice, biva uništena matematičkom jasnoćom pojmova. To je tkivo koje ne podnosi odveć jaku svjetlost. Biti naivan – to u ustima suvremenog čovjeka zvuči kao vapaj. I sasvim je neizvjesno da li su pjesnici još jedina velika djeca koja svojom težnjom prema čistim oblicima ne izazivaju smijeh nego ganuće. Možda je to nemoć iz koje će se, kao u svečanoj vatri pjesnikovog nadahnuća, roditi usna da u neminovnom pomirenju takne hladne, oštre forme moderne industrijske zbilje.
Ali i samo stvaranje, unatoč vlastite iluzije o bezgraničnoj slobodi, postaje žrtvom specijalizacije. Tu se odjednom zbiva više dioba: između života i stvaranja, između onoga ko proizvodi ljepotu i onoga ko je troši, a i ljepota se oduhovljuje iz stvari, doticanih rukom i pogledom, slutnjom da bi postala nešto za sebe kao blistavi most iznad matice života. Okružena čistim poštovanjem ljepota postaje tuđa.
Bezimeni, folklorni stvaralac koji nožićem utiskuje cvijet u čobansku kevčiju, uživa u jednom širokom osjećanju reprodukcije života: da jedan njegov živi oblik, obdaren sposobnošću divljenja, opet vraća životu. Djelu se više ne prilazi jednom stazom, popločanom estetičkim kanonima, kao slici u galeriji, nego iz ma koje situacije svagdašnjice, ponajprije iz zaborava da cvijet i drvo tvore jedinstvo s njegovim postojanjem. Granica između inspiracije i proze ne postoji za nekog bezimenog rezbara iz Bosanskog Petrovca, a taj fakt ukida i ostale granice.
Riječ “funkcionalno” povlači najkraću crtu između predmeta, koji je vidljiv, i svrhe koja predstavlja njegovu projekciju u nepostojećoj stvarnosti. Između toga ne postoji apsolutno ništa. Tako se dobiva samo jedna dimenzija predmeta: upotrebna. Mogućnost da sudjeluje u naivnoj igri stvaranja uskraćena je čovjeku. Ako on danas ne želi da bude stvaralac, on mora postati umjetnik, a to je početak sudbinskih i nedoglednih dioba u njemu.
Njegova mitologija išla je tragom nožića ili dlijeta do tajne veze između stvari: do preobrazbi koje njegov um nije mogao osvijetliti. Kemizmi pretvaranja energije u oblike, oblika u simbole, struje kroz floralne motive ognjenog kola, cvijeta, svastike, tordiranog užeta, sunca i spužnica do bogatog pandemonijuma što posvećenim znakovima uzdiže umijeće do tajnog razgovora sa božanstvima, s duhovima življenja. Često jednom motivu nije bila potrebna migracija, nego se unutarnjim prostorima naslućenja širio od jedne duhovne sfere do druge. Beskrajno kolo vjerovatno je naš sinonim za indijsku “samsaru” kao likovni izraz epistemološkog pojma o proticanju vremena. Sunce i vrijeme, kao dvije najbitnije komponente života naseljavaju svojim znamenjima područje ljudske istine, gdje se dešava spoj simbola i ljepote predodređen za vječnost.
Zašto zapravo bilje ispunja estetske vidokruge čovjeka?
Dijelom, i sa spoznajnog gledišta, zato što u najjednostavnijim likovnim potezima interpretira za njegovu svijest igru svemirskih energija s anorganskim slojevima. Drugi aspekt je mistični doživljaj cjelokupne filogeneze u obliku sjećanja na to, kako je rekao veliki perzijski pjesnik Rumi, da je u davnom razdoblju evolucije, doglednom samointuicijom, čovjek bio kamen i cvijet.
Još jedan razlog se proteže na sve što je činio: tragična spoznaja da je mrtav. Zato je htio, vežući svoj duhovni odbljesak za ono što je neprolazno kao materija, ući kontinuitetom misli i tragom svog meteorskog prolaska kroz život u carstvo vječnosti. Međutim, svejedno kojim se trošnim brodom prevezao preko efemernog, besmrtnim ga je činio upravo taj bezazleni uporni pokušaj da u životu stvori viziju nadživota. Veliki bijeli stećci iz Radimlje, sa simbolikom i scenarijem svagdašnjice, doplovili su do nas noseći ispod patine stoljeća prizore iz lova, viteških turnira, rozete, pletenice i čitav kriptogram poruka povjerenih tvrdoj šutljivoti kamena. Motivi njihovi, s lakom modifikacijom, kreću se i površinom manje postojanih tvari kao što su drvo, kost, tkanina, a rasvat i obilje dostižu tamo gdje se po nekoj providnosti susretne darovita ljudska priroda sa osamom koja čini providnim predmete i svekoliku čarobnu pojavnost prirode, a nije tolika da ubija dušu. Ili se upravlja dolinom rijeke, poput one osebujne žice duboreza i veza, što ide dolinom Rame, ili se zatvara krugom visoravni koje dominiraju dijelom vlastite sudbine, kao kupreška.
Mnogo škrtije folklorna motivika otvara vrata životinjskom svijetu, stiliziranom do likovno dopadljivih oblika prilagođenom materijalu. U slučaju animalnog lika, teže se prevlađuje zebnja da bi biće moglo biti jednako samom sebi i onda poklapa sasvim mali asocijativni prostor. Zmija na guslama ili u šari uskrsnog jajeta ne utjelovljuje zlo, podzemlje, smrt i mračne, tajne stvari života, nego podsjeća na zlo, na neizbježnu smrt da bi čovjekov postupak prožela idejom vrline.
Intimni problem narodnog rukotvorca ispod svih tehnika, onaj koji je transcendirao sam rad – bio je vječiti napor organizacije prostora. To se najbolje vidi na preslici čija se površina nametljivo jasno može podijeliti u tri dijela po vertikalnoj liniji, geometrijski organizirana u tri kruga, što ornamentski sugerira tri rozete ili vatrena kola. Međutim, ostaje dio nepravilne plohe između krugova, jedan prelazni prostor koji ne rješava rutina i upravo u tim sitnim plohama se dobiva bitka sa stihijom jer se stvaraočev ukus nađe oči u oči sa pustoši. Tu se više praznina ne može upokoravati velikim potezima nego se suptilizira kukuičenjem, razuđenim križićima, iskidanom punom linijom, zavojnicom i cik-cak obrubima. Ovo istjerivanje kaosa iz malih prostora prateće je sinonimika smisla življenja u prisustvu velikih principa.
Snazi i sugestivnoj oporuci likovnih i mitoloških simbola morale su se prilagoditi vjere i običaji ako su htjeli dio svog prava na dušu. Svastika dodiruje najstarije slojeve povijesti čovječanstva, doba prvih veda, kršćanstvo preuzima pagansko znamenje križa, jajetu se kao simbolu plodnosti i začetka života dodaje ukrasna motivika u okviru jednog znatno kasnijeg kršćanskog uskršnjeg običaja, a za mnoge znakove čija se pojava danas razrješava u okviru estetičkog sustava vrijednosti, teško je utvrditi njihovo primarno mitološko značenje.
Tek kada se genij folklornog stvaratelja oglasi onom krutom, uzdržanom vokacijom, u kojoj, kao u seljačkim pjesmama iz okolice Dervente, ima nečeg prijetećeg, njegova duša postaje trpka. Taj tijesni intervalski prostor od disharmoničnih sekudni u kojemu nema dovoljno mjesta za osjećanje. U njemu neprestano odjekuju potmuli sudari nejake nježnosti i tamnog nagona i prozirni plamičak što ga jedan ton začne, već sljedeći prituli. A kroz taj kontrapunkt zbiljskih surovih sila dopire tupa tekotnika vijekova, uporna i stravična u svojoj jednostavnosti, kao bat stopa u nijemom glamočkom kolu, pri teškom zveku cekina.
Ovaj čovjek, na ovom tlu, pod ovim vučljivim podnebljem nije navikao da pjeva iz punog grla. U tom činu vidio je neprekidno budnu mogućnost da otkrije najranjivije mjesto. Naviknut kriti se iza tajnog jezika simbola, on je pjevanje uvijek ćutio kao nesiguran brisan prostor u kojem treba nastupati krajnje oprezno. Zato glas na rubovima treperi prijetnjom da mu se suviše ne bi vjerovalo kao da jedno oko drži na dubokom svjetlucavom izvoru osjećanja, a drugo na onom što vreba svaku iskrenost kada se omami samom sobom.
A gdje je danas stvarno tlo na kojem živi folklor?
Pokoja oaza povlašćena daljinom od komunikacija i industrijskog režima života, gdje se, kao u okolini Jajaca, još uviejk mogu susresti zadružne organizacije porodica, ali to je slučajan konzervat kojeg čeka ista, neminovna sudbina moderne industrijske revolucije. U današnjem svijetu put od čovjeka do njegovog djela je sve dalji, sve avetinjskiji. Folklor u vitrini muzeja čuva jednu ideju da je on nekada bio tako jednostavan, a tako kratak kao put od rođenja do praha.
Vitomir Lukić, ‘Djetinjstvo oblika’ (Bilješka o folkloru), Oblik i prah, Društvo pisaca BiH, 2006.