U Bosni od X do XII v. karakteristične su česte i velike promjene u kojima su se smjenjivali strani i domaći gospodari.
U XII v. počinje širenje Mađara na Balkansko područje, pri čemu su oni zauzeli Ramu, a vjerovatno i još neke krajeve Bosne, gdje njihova vlast, sa manjim prekidima, traje više od dva vijeka.
Od domaćih vladara najprije se javlja ban Borić kao mađarski vazal, zatim u Bosni kraće vrijeme vlada Vizantija, a onda dolazi period Kulina bana (1180. – 1204. g.) Najnovija istraživanja govore nam o tome da je na Kulinovom dvoru postojala i institucija Velikog sudije, koja je važan atribut moderne državne organizacije. Nemamo sigurnih podataka gdje je rezidirao ban, ali sve govori da je centar države bio negdje na potezu Visoko-Zenica. U nauci je izražen stav da bosanski banovi nisu ni imali stalnih rezidencija, nego da su obilazili svoj teritorij i na izvjesnim mjestima se zadržavali duže ili kraće., obavljajući tako i sudsko-upravne djelatnosti u svojoj zemlji i vršeći konttrolu svojih lokalnih državnih organa.
Nije utvrđeno ko je naslijedio Kulina bana na bosanskom prijestolju. Pretpostavlja se da je to bio njegov sin Stjepan. Malo potom javlja se ban Matija Ninoslav.
Nakon Ninoslavljeve smrti u centralnoj Bosni su se na vlasti održavali ban Prijezda i njegov sin Stjepan Kotroman. Za vrijeme Prijezde vlast bana se svela na maleno područje, dok su u ostalim krajevima gdje je bila neposredna mađarska vlast gospodarili mađarski velikaši. Krajem XIII v. naglo su se ojačali hrvatski bribirski knezovi Šubići, koji su ovladali skoro čitavom Hrvatskom i Primorjem, pa su nastojali da potčine i Bosnu. Prilike u Bosni za vrijeme Šubića nisu sasvim jasne: bilo je ratovanja, ali i kompromisa između njih i bosanskog bana, čija vlast, barem u nekim dijelovima Bosne, nije prestajala. Međutim, zbog izmijenjenih političkih prilika kako u Hrvatskoj tako i još više oko nje, vlast Šubića je počela da slabi, pa je tako 1322. g. sasvim prestala. Ne zna se tačno kada je Stjepan Kotroman umro i kako je u pogledu banske stolice bilo neposredno iza toga. Izgleda da je on umro 1313. g. i da ga je naslijedio malodobni sin Stjepan Kotromanić, u čije ime je vladala majka mu Jelisaveta. Zna se da je Stjepan Kotromanić bio ban Bosne od 1322. do 1353 g. U toku vladanja ovaj ban je udvostručio teritoriju Bosne. On je znao da stvori i povoljne uslove za otvaranje prvih rudnika, zatim za razvoj trgovine, a i za stvaranje utvrđenih gradova i trgova uz njih.
Poslije smrti Stjepana Kotromanića na bosanski prijesto stupa bratić mu Tvrtko (1353. do 1391. g.) koji je uspio da se uzdigne na stepen najvećeg bosanskog vladara. Iako je na svom putu imao velikih teškoća, Tvrtko je uspio da sredi unutrašnje prilike i da svoju vlast znatno proširi na sve strane. Krunisanjem u Mileševi 1377. g. postao je kraljem Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Tako velike uspjehe Tvrtko je postigao zahvaljujući povoljnim okolnostima u susjednim zemljama, ali prije svega zahvaljujući tome što što je zaista bio pronicljiv i velik političar, zatim što je stvorio vrlo jaku i suhozemnu i pomorsku vojsku i što je u svemu tome imao vrsne i odane vojskovođe, kakv je npr. bio veliki vojvoda Vlatko Vuković. Tvrtko je znao da ojača centralnu vlast, da postigne i zadrži privrženost naraslih bosanskih feudalaca. Dvor je reorganizirovao i uveo neka nova zvanja po uzoru na srpski dvor. Jedan od najuglednijih ljudi tada je bio Mastan Bubanjić, koji je kao vojvoda rezidirao u Drežnici na Neretvi. Tvrtko se uveliko aktivizirao i na privrednom jačanju svoje zemlje. Umro je 1391. g. Pretpostavlja se da je sahranjen u Arnautovićima kod Visokog, gdje su nađeni fragmenti brokata sa elementima grba Kotromanića, u blizini Moštra, gdje mu je bio dvorac i gdje su otkriveni temelji monumentalne srednjovjekovne crkve.
Iza smrti Tvrtka stanak je proglasio kraljem Stjepana Dabišu, mlađeg Tvrtkovog brata. Nakon četverogodišnje vladavine on je umro, pa je vlastela izabrala ženu mu Jelenu Grubu za kraljicu. Za vrijeme Dabiše i Jelene skoro osamostaljeni feudalci veoma utiču na dvor. Među ovima se ističu Hrvatinići, zatim Kosače i Pavlovići. Hrvatinići su bili gospodari u Donjim krajima. Tamo se osilio Hrvoje Vukčić, koji ne samo da je imao zvanje velikog bosanskog vojvode nego je uspio da postigne i dostojanstvo hrvatsko-dalmatinskog bana. Za vrijeme Jelenine vladavine Hrvoje je smatran prvom ličnošću iza kralja. U istočnoj Bosni se isticao Pavle Radenović, sa dvorom u Prači. U Humu se iza Vlatka Vukovića isticao Sandalj Hranić. U ovo doba se ističe i tepčija Batalo, gospodar gornje Lašve. God 1398., i pored žive Jelene Grube, velikaši, pod utjecajem Hrvoja, izaberu za kralja Ostoju, nezakonitog sina Tvrtka I, koji se održao na tom položaju 6 godina. Tada je došlo do stanka koji je odbacio Ostoju i za kralja izabrao Tvrtka II, sina Tvrtka I, koji je vladao 4 godine. Iza toga je, sticajem prilika, ponovno došao na vlast Ostoja. Iza njegove smrti bude izabran njegov sin Stjepan Ostojić. Tih burnih dana ponovno se javlja Tvrtko II sa svojim pretenzijama na prijesto. I zaista na stanku u Milodraži bude napušten Stjepan Ostojić a izabran Tvrtko II Tvrtković po drugi puta. Turci su zajedno sa Radivojem, sinom Stjepana Ostoje, pretendentom na bosanski prijesto, stalno ugrožavali Tvrtka II. Iza smrti Sandalja dolazi njegov sinovac Stjepan Vukčić.
Poslije smrti Tvrtka II na prijesto dolazi Stjepan Toma Ostojić, drugi nezakoniti sin kralja Ostoje. Vlastela je tada bila podijeljena i zavađena. Stjepan Vukčić se snažno ojačao i 1448. g. proglasio hercegom od sv. Save, po čemu je njegova zemlja od tada postala Hercegovina. Kralj Toma se u svojoj politici oslanjao na papu i na Ugarsku. Međutim, Turci su sve više napredovali, uz pomoć Stjepana Vukčića zauzeli su dio Bosne i stvorili tzv. Bosansko krajište.
Nakon Tomine smrti 1461. g. za novog kralja u Jajcu je krunisan sin mu Stjepan Tomašević, prozvavši se kraljem Srbije, Bosne, Primorja, Humske zemlje, Dalmacije, Hrvatske, Donjih krajeva, Zapadnih strana, Usore, Soli, Podrinja… On je odmah iza Bobovca prestonicu preselio u Jajce. Počeo se ozbiljno pripremati za odbranu od Turaka i u tome je tražio svakovrsnu pomoć. Međutim, 1463. g. Turci navale svom silinom, zauzmu Podrinje, uđu u „Kraljevu zemlju“, osvoje Bobovac i ubrzo stignu do Jajca, koje je već bilo napušteno. Za kraljem je nastala potjera, te ga stigoše u gradu Ključu, gdje se predade. Padom Bobovca, Jajca, i Ključa bila je sudbina Bosne odlučena.
Ugarski kralj Matija Korvin, uz pomoć Vladislava, sina Hercega Stjepana, iste godine u zimu povrati Donje kraje i Usoru i od oslobođenih oblasti stvori dvije banovine – Jajačku i Srebreničku, u kojima je ugarsko-hrvatska vladavina ostala još oko 60 godina. Veći dio Hercegovine još je ostao u vlasti Hercega Stjepana do 1482. g., kada je sva Hercegovina bila zauzeta od Turaka. Nakon zauzimanja Srebenika oko 1512. g., a potom i Beograda 1521. g., Turci su ubrzo zavladali Jajačkom banovinom sa gradom Jajcem.
Poslije bitke na Kosovu Turci su češće upadali u Bosnu. Turski utjecaj je veoma ojačao poslije 1415. g., kada su oni zajedno sa Hrvojem Vukčićem pobijedili Mađare kod Doboja. Nešto prije 1453. g. oni su u Bosni stvorili svoju prvu upravnu jedinicu, tzv. „Bosansko krajište“. Njihova vlast se potom širila prema rudarskim centrima – Fojnici i Kreševu, a onda i dalje. Padom Bosne 1463. g. stvoren je bosanski sandžak, u čijem sastavu su, pored „Zemlja bosanskog kralja“, oblasti Pavlovića i Kovačevića, te okupiranog dijela Hercegovine, bile još i ranije zauzete zemlje Raške i Bosne.
Ranije spomenutom akcijom Matije Korvina i Vladislava Vukčića napredovanje Turaka je usporeno, a stvaranjem dviju banovina područje sandžaka se znatno smanjilo i uglavnom svelo na Gornju i srednju Bosnu i na Podrinje. U takvoj situaciji Turci su došli na misao o obnovi bosanskog kraljevstva. Tako oni 1465. g. postavljaju kralja i daju mu u vlast 6 utvrđenih gradova (nije poznato koji su to gradovi). Ličnost toga kralja je nedovoljno jasna. Po uzoru na Turke, sada i Matija Korvin preduzima nešto slično na svojim bosanskim teritorijama. Tako on jedan dio Bosne daje slavonskom vlastelinu Nikoli Iločkom i postavlja ga kraljem Bosne. Turci na to reagiraju ponovnim postavljanjem svoga kralja 1476. g. Ni tanova ličnost nije jasna.
Šefik Bešlagić, Stećci centralne Bosne, Zavod za zaštitu spomenika kulture BiH, Sarajevo, 1967.