Stvaranjem organizovane feudalne države, a pogotovo stvaranjem uslova za razvoj privrede za vrijeme Kulina bana, može se govoriti i o kulturnim djelatnostima u srednjovjekovnoj Bosni. U to vrijeme pada dolazak i boravak zlatarskih majstora braće Mateja i Aristodija. Najnoviji podaci govore i o djelovanju Draže Ohmučanina, vjerovatno našeg prvog domaćeg arhitekte. On je gradio mauzolej velikom sudiji Kulina bana – Građeši, u Podbrežju kod Zenice. U Muhašinovićima kod Visokog nađeni su ostaci crkve koju je podigao Kulin. O banovim dvorcima, utvrđenim gradovima i drugim građevinama ne samo iz doba Kulina bana nego sve do XIV v., nemamo podataka. Vjerovatno su dvorci bili pretežno od drveta, pa nisu mogli dugo izdržati, a utvrđeni gradovi kasnije su rušeni i prepravljani. Tada, doduše, za Bosnu nastaju relativno teški dani zbog ratovanja, pustošenja i socijalnih previranja. To je istovremeno i period kada se veoma osjeća moć bosanske crkve, koja nije voljela velebnost i sjaj u crkvenom graditeljstvu. Vjerovatno je rušeno i ono što je podizano marom i sredstvima zapadne crkve, kao što je npr. katedralna crkva sv. Petra u Brdu kod Blažuja (ili u Sarajevu).
Znatne promjene nastaju u XIV, ali još više u XV v., kada se razvija rudarstvo, a u vezi s tim i trgovina, kada nastaju trgovišta i kolonije, kada se stvara građanska klasa kao nova društvena snaga. Tada se dvorovima i utvrđenim gradovima posvećuje velika pažnja. Tako je dvorac na Bobovcu podignut za vrijeme Stjepana II Kotromanića, a poznato je da je jednu cisternu u tome gradu, po porudžbini Tvrtka I, radio dubrovački majstor Petar Juončić. Tada Hrvoje Vukčić gradi dvorac i katakombe u utvrđenom gradu Jajcu. Dvorac mu je građen po uzoru na gotički dvorac napuljskog kralja Ladislava, koga je u svojoj politici podržavao i čiju je zaštitu često imao. Na tome je radio čuveni splitski majstor Aleši, odnosno njegovi saradnici i učenici, među kojima i Juraj Gradomilović iz Vesele Straže kod Bugojna. Više domaćih ljudi su učili ili radili u klesarskim radionicama Primorja. Tako je u Zadru 1455. g. učio Radoslav Hrković iz Jajca, a u šibeničkoj radionici čuvenog Jurja Dalmatinca radio je 1451 – 1453. g. klesar Radovan Radoslavčić, također iz Jajca. Tada je i obnovljena crkva sv. Katarine u Jajcu, od koje danas imamo samo toranj i nešto zidova. Hrvojev dvorac u Jajcu je srušen i dosada su pronađeni samo njegovi arhitektonski fragmenti . Tada su sigurno nastali i brojni katolički samostani i crkve koje su kasnije ili srušene ili toliko adaptirane da su izgubili svoju izvornu arhitektonsku vrijednost (Visoko, Kreševo, Fojnica, Olovo…). U ovo vrijeme je bilo uobičajeno i podizanje grobnih crkava – mauzoleja. Tako je nastao mauzolej u Podbrežju kod Zenice, podignuta je kapela bosanskih kraljeva na Bobovcu, građena je Hrvojeva podzemna kapela – takozvane katakombe u Jajcu, zatim je podignut Batalov mauzolej u Turbetu kod Travnika, kao i mauzolej njegovog sina kneza Vuka u Malom Mošunju, također kod Travnika, a podignuti su i Nespinin mauzolej u Gračanici kod Visokog i mauzolej feudalca Radovana Pribilovića u blizini Kaknja.
Osnovna karakteristika arhitekture toga perioda, kao i uopšte arhitekture srednjovjekovne Bosne, jeste u tome da se takvi objekti podižu najviše u centralnoj Bosni, a mnogo manje u perifernim oblastima, i što se tu osjećaju strani, najviše zapadni umjetnički utjecaji.
Umjetničke obrade metala bilo je u centralnoj Bosni u toku čitavog srednjeg vijeka. Pioniri u tome poslu bili su zadarski zlatarski majstori koje je angažovao još Kulin ban. Prvi kovničari novca su također stranci za vrijeme Šubića. Kasnije, kada se proizvodnja srebra, olova i drugih metala razvila i kada su potrebe za nakitom, umjetnički oblikovanim predmetima i novčanom monetom narasle, uslijedio je dolazak većeg broja majstora, i u primorskim gradovima su se osposobili i domaći ljudi, pa su se otvarale radionice na više mjesta.
O slikarskoj umjetnosti nemamo mogućnosti da kažemo mnogo, a pogotovo nešto sigurno, jer gotovo da o tome uopšte nemamo podataka, a od djela te vrste je vrlo malo ostalo, pa i to još nije proučeno. Fragmenti zidnih slikarija nađeni su na zidovima crkve sv. Katarine u Jajcu, iz XIII-XIV v., na mauzoleju tepčije Batala u Turbetu kod Travnika, s kraja XIV v., i na zidovima dvorske kapele u Bobovcu, iz XV v. Ovdje treba spomenuti i slikarske minijature na Hvalovom rukopisu (danas u Bolonji) i Hrvojevom misalu (danas u Carigradu) koji su rađeni za vremena Hrvoja Vukčića u početku XV v. One su rađene u stilu takozvane zrele gotike i pridaje im se evropski rang. Na ovim poslovima je bilo dosta angažovanja stranih majstora, ali ima podataka koji govore o tome da su nekim od tih poslova bili vični i domaći ljudi. Ostao nam je, npr., podatak da je Martin Petković iz Jajca učio slikanje u Dubrovniku 1431. g. Uksrašavanje rukopisa u doba kraljeva bilo je dosta razvijeno, pa se takozvanoj bosanskoj minijaturi u okviru južnoslavanskog slikarstva pridaje dosta veliki značaj.
Ostalo nam je nešto i spomenika slovenske pismenosti. Najstariji natpisi na kamenu su onaj na Kulinovoj ploči iz Muhašinovića kod Visokog i onaj na dovratku mauzoleja iz Podbrežja kod Zenice. Iz toga doba je i Kulinov ugovor – povelja o trgovini Dubrovčana. Svi spomenici pismenosti u Bosni su ćirilski, osim Hrvojevog misala koji je uglavnom pisan glagoljicom. Brojne su vladarske i vlastelinske povelje, koje su dragocjeni prilozi za proučavanje jezika i pisma. Ovdje treba spomenuti i kronike franjevačkih samostana, od kojih je jedino Fojnička iz XV v., dok u ostale nešto kasnije.
Izgleda da u srednjovjekovnoj Bosni nije njegovana prava pozorišna umjetnost. Spominju se najprije pojedinci, a kasnije i neke grupe koje su izvodile izvjesne vještine i zabavljale dvorjanike.
Šefik Bešlagić, Stećci centralne Bosne, Zavod za zaštitu spomenika kulture BiH, Sarajevo, 1967.