Postupak citatnog kolažiranja ovdje je u funckiji smisaone kumulacije kojom se narativno uprizoruje žitije antijunaka kao kontrapunkt središnjoj idejnoj agendi Kamenog spavača – eshatologiji nepomirljivih opreka duhovnog i materijalnog, prolaznog i vječnog, ovozemaljskog i onostranog, za koju se vjeruje da je predstavljala temelj vjerskog učenja bosanskih krstjana. Petska uvjerljivost Dizdarevih stihova leži, prije svega, u persuazivnoj snazi apelativnog iskaza, na sadržajnom planu umješnom transformacijskom gestom prevedenom iz afirmativnog u negativni životni primjer koji djeluje, barem za današnjeg čitaoca, potresnije od demagogijske retorike obrnutih apostrofa (prozopopeja) obilato eksploatiranih u tekstovima srednjovjekovne bosanske epigrafike iz uvjerenja da je kao efikasno jezičko oruđe mogu poslužiti vladajućoj vjersko-feudalnoj eliti u promociji vlastitih politčki konjunkturnih ideologema. Zanimljivo je da se, pri tom, predodžba uzoritosti, morala i idiličnih društvenih odnosa u epitafima i poveljama ne zasniva toliko na religijskim načelima koliko na floskuli vjerne službe, što je po svoj prilici posljedica provizorija vjerskog života karakterističnog za bosansko srednjovjekovno društvo koje je u tom pogledu bilo limitirano realnim organizacionim mogućnostima stigmatizirane i, što je posebno bitno, za izgradnju sakralne infrastrukture (bez koje nije moguće uspostaviti razvijenu, samoodrživu, urednu i masovnu religijsku praksu) iz dogmatskih i oportunističkih razloga nezainteresirane Crkve bosanske. Ukazani i nadasve atraktivni komunikacijski prostor u mediju laicizirane umjetnosti stećaka koristio je, stoga, feudalni establišment dovodeći političku lojalnost bezmalo u ravan s evanđeoskim moralnim maksimama. Unutar takve kulturalne prakse producirani profani(sani) sadržaji bosanskih epitafa čine u najvećem broju primjera motivsku supstancu intertekstualne preregistracije apologijskog u ironijski, socijalno i povijesno osviješten govor Kamenog spavača, koja krasi neke od najuspjelijih Dizdarevih pjesama. Ovaj tip citatne metakreacije povezuje npr. epitaf Dijaka Radoja posvećen pokojnom Ozrisalu Kopijeviću (između 1415. i 1423.) i Dizdarev sjajni i neponovljivi Zapis o vitezu:
Dijak Radoje:
Život i smrt Ozrisala Kopijevića
Smrti ne poiskah…
Naviđen od kraljevstva bosanskoga
i gospockoga srbskoga –
za moga gospodina službu
bodoše me
i sikoše me
i oderaše.
I tuj smrti ne dopadoh
I umrih
na rošstvo Hristovo.
A gospodin me vojevoda
okrili
i ukopa
i pobiliži.
(Stari bosanski tekstovi, 213.)
Zapis o vitezu
Volio je trave volio je ptice volio oblake
Volio je nebo volio je zemlju
I dane razigrane
Ko konjice
Lake
I zato i tako smrt nikada ne poiska
Al smrt je uza nj vavijek bila
Prisutna i
Bliska
Za službu temže vjernu
Za svog gospodina
Bodoše ga
Sjekoše ga
Deraše ga
I u tom danu
I u toj noći boja velega
Tuj smrti junak smrti ne dopade
U buni jednoj on pade
U buni protiv nevjerstva svijeta on skoča slavno
Umrije davno pred mnogo godina
Umrije a mrtav
Još nije
Zapitaj sad za ime njegovog gospodina
Da djelo mu bijaše nevjerstvo
I ime da mu bješe zlo
To samo se
Sada
Zna
(Kameni spavač, 114)
Vedad Spahić, ‘Ironija – modus kulturalnog pamćenja’, Poezija, godina IV, br 1-2, lipanj 2008.