(PIŠE: ALEN ZEČEVIĆ)
Razmišljajući o formulaciji naslova ovog eseja mislima sam prošao kroz borama pisana stoljeća naše Bosne i kako bih se zaustavljao u svakom od njih osjećao bih prisutnost duha Mehmedalije Maka Dizdara. U jednom od tih stoljeća najviše sam se zadržao, baš kao i Mak, zakoračio u vrijeme što je postalo njegova umjetnička preokupacija, vrijeme koje je bilo predmetom njegovog divljenja i iz kojeg se razvijalo njegovo osebujno životno djelo ispisano fragmentima bosančice. O životu Mehmedalije Maka Dizdara pisali su mnogi i svi su saglasni sa istinom da je kulturna ostavština Maka Dizdara neprocjenjiva za bosanskohercegovačku kulturnu tradiciju. Čini mi se da nema autora koji se nije zamislio nad Makovim stihovima i da nije bar na trenutak poželio upoznati tog velikog čovjeka. Rekao bih da veličina jednog čovjeka počiva, u pravilu, na čvrstini njegovih životnih ubjeđenja, humanističkih stavova i dalekosežnog vizionarstva – dakle, na svemu onome što je nudila jednostavna Makova ličnost. Izgradnju Makove ličnosti nije moguće posmatrati bez da se ona ne stavi u kontekst mjesta njegova življenja. U Stocu je pronašao sve ono što je bilo potrebno da upotpuni njegova shvatanja.
NA TRONU BOSANSKE HISTORIJE
Bosna i Hercegovina je sehara – u njoj su pohranjene sve najznačajnije ličnosti njene hiljadugodišnje historije i njihova djela kao svjedočanstva o njoj. Burna i često tragična, historija Bosne i Hercegovine je u isto vrijeme mirna i životna, jer njene najljepše stranice pisali su ljudi od pera, baš kao što je bio i Mehmedalija Mak Dizdar. Usudit ću se reći da je Mak za našu književnu tradiciju ,ali i historiju općenito – ono što je Šekspir za Englesku. Njegove pjesme su historija u stihu. Njegovo djelo jeste u prvom redu pjesničko, ali ono je u sebi integriralo i pjesništvo (kao Makovu umjetničku individualnu preokupaciju), historiju – koju je Mak iz kamena reinkarnirao u živo slovo i kulturu bosanskohercegovačkog naroda. To su tri elementa koja je nemoguće odvojiti u Makovoj pisanoj riječi. Gledano sa historijsko-naučnog aspekta, Makovo pjesništvo je svojevrstan historijski ”izvor”. Iako on ima formu pjesme koja je pisana u različitim varijantama stihova, ipak, značaj njegovih pjesama leži u činjenici da je Makova interpretacija stećaka pomjerila ka naprijed granice historijske nauke na polju bosanskohercegovačkog srednjovjekovlja. Mak je posmatrajući i tumačeći misao epitafa sa stećaka postajao ”psiholog duše”. Polazivši od misli da riječ odražava sliku čovjeka i njegov unutrašnji život – možda je i Mak Dizdar u svemu tome vidio način da svojim pjesmama tim davnim ljudima iscrta lice, tim davnim dušama udahne novi život. On je u blizini stećaka proveo više vremena nego ijedan historičar. Prema tome, on se može smatrati najboljim poznavaocem simbolike i duhovnosti stećaka. Njegova djela, njegove ideje i misli, omogućile su mu mjesto visoko na tronu bosanske historije.
EPITAFI SU PROGOVORILI
Šta je to što je nagnalo Maka da svoj životni vijek podredi potrazi za ćutljivom prošlošću, da iz ”škrtosti” kamenih oblika iznudi prelijepe priče srednjovjekovlja? Odgovor ćemo pronaći u njegovom shvatanju života i smrti, jer njegov pjesnički opus je zasnovan na vječitom pitanju: Šta ostaje iza nas?; pri tome njegovo prizivanje rituala ”Bošnjanina sa podignutom rukom” znači ostavština onoga što jedino vrijedi – ponosan i častan život. Gledajući sa te strane Bosna i Bošnjani su u njegovom pjesničkom izrazu dobili upravo takvu dimenziju. Izgradnju Makove ličnosti nije moguće posmatrati bez da se ona ne stavi u kontekst mjesta njegova življenja.
U Stocu je pronašao sve ono što je bilo potrebno da upotpuni njegova shvatanja.. Nekropola stećaka na Radimlji privlačila ga je jače od bilo čega, zov njene prošlosti nadjačao je glasove društva u kojem je živio. Nakon toliko stoljeća Mak je prišao prvi tom predivnom zdanju i odlučio opjevati njegovu sakralnost. Oni koji su ga najbolje poznavali govorili su da je Mak često odlazio na Radimlju i tamo provodio cijele dane, a nekad bi i zagazio duboko u noć. On je znao da je to mjesto posebno i da stećci sa Radimlje u sebi kriju neizrečenu priču, pa kad bi sjedio kraj nekog od njih kao da bi čekao svakog časa da kamen progovori, zapalio cigaretu i mislima odlutao u jednom od uklesanih natpisa… Epitafi na stećcima, ne samo u Radimlji nego općenito, pisani su na način da se u njima očita jasna pouka o prolaznosti a da pri tome postavi onome ko ih čita zagonetku čovjekova postojanja.
Ako napravimo paralelu između srednjovjekovnih natpisa i Makovih pjesama, mi zapravo možemo uočiti kako Mak svojim autentičnim izrazom (koristeći se bosančicom kojom su pisani epitafi) nije ništa oduzeo od kamena, jer njegova poezija je počivala na davanju a ne uzimanju. Njegova Modra rijeka koja ” Sto godina široka je, tisuć ljeta duboka jest ” vrhunac je njegovog proučavanja epitafa sa stećaka. U njoj je sadržao sve neminovnosti jednog života, njegovu neumitnu prolaznost i kratkoću, zajedničku upućenost svakog čovjeka na Modru rijeku jer ”Valja nama preko rijeke”, ali u isti mah ona može personificirati bosanskog čovjeka i Bošnjanina čija historija ”tisuć ljeta duboka jest”.
MAKOVA PRIČA JOŠ UVIJEK TRAJE
Baš kao što Mehmed Dizdar u svome eseju navodi riječi Maka Dizdara: – ”Bolan, vi Stočani, mi Stočani ne znamo koliko je ovo lijep i vrijedan grad. Možda ja malo bolje vidim od vas. Vi ste tu stalno, navikli se na svu ljepotu pa mislite da je sve to normalno. Prohodajte malo po ovim drugim mjestima. To su kasabe, kasabetine i nemaju ništa ili bolje da kažem Stolac ima neusporedivo više vrednota i kulturnih i historijskih i prirodnih od bilo kog drugog grada. Sve civilizacije su ostavile u njemu iza sebe značajan trag.”(1) Mak je umio vidjeti dalje, ne samo stotine godina unatrag, nego i stotine godina ispred sopstvenog postojanja. Zato je njegova želja bila da se historijske vrijednosti Radimlje i Stoca ovjekovječe u vidu ”Orfejevih dana”. Tako je sanjala Makova plemenita duša. Ljudi poput Mehmedalije Maka Dizdara zaslužili su da pišu o svojoj Bosni, a i Bosna da piše o njima. Ovdje, u zemlji Bosni, ništa ne znači čovjeku koliko njegova spoznaja da pored svih nedaća u njoj ipak ona na kraju biva njegova krajnja stanica, jer ako je i naumio da ide, pa ode i vrati se pred konac svog pustolovna života, vraća se starac onoj koja će u njemu pronaći onog nepokolebljiva mladića. Njegova životna priča počela je daleko iza savremenosti, u nekom posve zaboravljenom svijetu stećaka na Radimlji, čije je konture oživljavao svojim perom nižući stih za stihom. Međutim, simbolika njegovog stvaralaštva skrivena je u onoj iskonskoj spiritualnosti koja je stoljećima čekala da je neko oslobodi kamena. A Mak je u tome bio prvi,
nenadmašan i neprevaziđen.
1. Mehmed Dizdar, Orfejevi dani i Makovi akšami, sjećanja na Maka
Dizdara. Časopis Most, br. 117-118. August/septembar 1999.