Ponovo se, proteklih dana, po pojedinim bosanskohercegovačkim ili, preciznije, bošnjačkim medijima provlačilo ime “našeg velikana” Mehmedalije Maka Dizdara. Ne radi se – naravno! – o kakvom novom otkriću vezanom za njegovo djelo ili život, ili pak nekom originalnom tumačenju njegove poezije, već o dobrom starom, a uvijek aktuelnom prepucavanju oko pitanja njegove nacionalne pripadnosti. Čitavu priču započela je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, izjavivši prilikom ceremonije dodjele nagrade Isa-beg Ishaković – kakvog li iznenađenja! – da je Mak Dizdar jedan od onih Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji su dali najveći doprinos hrvatskoj nacionalnoj kulturi. Reagujući na ovaj, kako ga je nazvao, “‘nacionalni’ lapsus linque” (sic!), izvjesni Mursel Begović u sarajevskom sedmičnjaku “Stav” napisao je da je gđa. Grabar Kitarović time izazvala “diplomatski skandal dok je primala nagradu od Bošnjaka”.
Nešto kasnije, krajnje bezobrazno i, što je još bitnije, za (zamršenu) strukuru njegovog argumenta sasvim nepotrebno, Begović tvrdi da “književna ostavština Maka Dizdara nije obiteljska baština i privatni biznis, kako je to zamislio dio porodice slavnog rahmetlije (pokojni Enver Dizdar i Fondacija Mak Dizdar u Stocu, već da ona “prije svega pripada historiji bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i pripadajućoj znanstvenoj aparaturi”. Moram priznati da mi nije sasvim jasno šta je ovim navođenjem Fondacije Mak Dizdar Begović htio postići (osim što je, bez ikakvog argumenta, Fondaciju optužio za pretvaranje Dizdareve književne ostavštine u “privatni biznis”), no znakovito sučeljavanje “rahmetlije” Maka Dizdara i “pokojnog” Envera Dizdara navodi me na pomisao da je, implicitno, Fondaciju Mak Dizdar optužio za saučešće u Makovoj kroatizaciji…
Najprije nekoliko riječi o izjavi gđe. Grabar Kitarović: pripadnost Makovog poetskog djela (i) hrvatskoj književnosti danas više niko nema pravo negirati. Kao što je Begović (djelimično) pravilno primjetio, Dizdar ne samo da nije reagovao na to što su ga Hrvati uvrstili u svoje izbore i časopise, već je na to i eksplicitno pristajao (prevod njegove poezije na francuski jezik, na primjer, izašao je 1970. godine u ediciji “savremena hrvatska poezija”). Da li je i u kojoj mjeri ova odluka bila nametnuta tadašnjim nepostojanjem kategorije bosanske književnosti (ja mislim da jeste) može biti predmet beskrajnih rasprava, ali definitivan dokaz za jednu ili drugu poziciju ne postoji. Sasvim drugo je, međutim, pitanje Makovog vlastitog, ličnog nacionalnog identiteta. Po tom pitanju, u potpunosti bih se složio sa Begovićem da je nakon stolačkog holokausta devedesetih godina, kada su i članovi Makove šire porodice hapšeni i mučeni u logorima HVO-a (o tome vidjeti knjigu Mehe Dizdara “Stolac – Virtualni zavičaj”), prisvajanje čovjeka Maka Dizdara u hrvatski nacionalni korpus u najmanju ruku krajnje cinično, pa i beskrupulozno i prezrivo. Ali tako nešto se od HDZ-ove pulenice i moglo očekivati. Istinski skandal u ovom čitavom slučaju zapravo nije izjava gospođe Grabar Kitarović, već – o tome Begović, znakovito, šuti – odluka da se nagrada Isa-beg Ishaković “za istaknuti humanizam i predanost u poštivanju baštine Sarajeva i BiH” dodijeli upravo njoj (sama ova nagrada, koja je, kako je navedeno na njenoj web-stranici, “oslobođena bilo kakvog političkog, ideološkog, ili vjerskog diskursa”, a dobili su je, redom, Alija Izetbegović, Heinz Fischer, Recep Erdogan i Borut Pahor, priča je za sebe…).
O Makovom identitetu
Koji je, onda, bio identitet čovjeka Maka Dizdara? Po krvi i genima pripadao je, naravno, onome dijelu bosanskoga naroda koji će nekoliko godina nakon njegove smrti dobiti nacionalno ime Muslimana, a devedesetih godina biti preimenovan u Bošnjake. Po vjeri, sudeći po onome što je pisao i što su njegovi sinovi govorili – bio je najprije humanista i utopijski socijalista. Po vlastitom ubjeđenju – sekularni Bosanac (siguran sam da Mak ne bi dopustio da ga izmišljenim podjelama razdvajaju od, recimo, njegovog najboljeg prijatelja i velikog Bosanca Jana Berana, čovjeka koji je odigrao ključnu ulogu u nastanku “Kamenog spavača”). I upravo to je osnovni razlog zbog kojeg je nedopustivo pripisivanje Maka isključivo bošnjačkoj književnosti i bošnjačkom nacionalnom korpusu. Jer – vrijedi se toga prisjetiti – neki od najistaknutijih Bošnjaka su, tokom rata, naredili sklanjanje njegove i bisti drugih književnika sa sarajevskog Trga Oslobođenja, radi navodnog neslaganja prakse podizanja spomenika sa nacionalnom vjerom Bošnjaka. Drugi su pak, često je Makov sin Enver prepričavao tu anegdotu, hvalili njegovu veličanstvenu poeziju, ali žalili “zato što je pisao kršćanskim jezikom”. Pa je onda, prije nekoliko godina, na dženazi Nedžada Ibrišimovića, tadašnji reis Mustafa Cerić Maka čak i javno proglasio nacionalnim izdajicom jer se, zbog tobožnjeg političkog konformizma, nikada nije izjasnio muslimanom… Sve su to zločini mnogo manji od onih koje su hrvatski ekstremisti tokom rata počinili u Stocu, ali ipak zločini dovoljno veliki da se čovjek, da je živ, odrekne tog i takvog političkog identiteta…
Nadalje, sa potpunim slaganjem citiraću jedan Begovićev pasus: “Dizdar je autor Zbirke starih bosanskih tekstova (1969), izbora reprezentativnih tekstova srednjovjekovne bosanske pismenosti i književnosti, autor je Kamenog spavača, knjige poezije koja je posve bosanska, svojim arhaiziranim starobosanskim jezikom, svojom slikom Bosne kao heretične zemlje na mjestu sudara Istoka i Zapada. On je autor Marginalija o bosanskom jeziku (Život, 1970), nastalih nakon Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967). Dizdaru, kako to svjedoče njegove Marginalije, ni na kraj pameti nije bilo da svoj jezik nazove hrvatskim, kako su u to vrijeme činili najznačajniji hrvatski pisci i intelektualci, već je svoj jezik odredio onako kako je jedino moguće i opravdano – bosanskim. Da se Dizdar osjećao Hrvatom i djelom (sic!) hrvatske književnosti vjerovatno bi njegove Marginalije bile o hrvatskom jeziku, a Zbirka starih bosanskih tekstova zbirka hrvatskih tekstova.” Jedino ću prilagoditi njegovu posljednju rečenicu: da se Dizdar osjećao Bošnjakom i dijelom bošnjačke književnosti vjerovatno bi njegove Marginalije bile o bošnjačkom jeziku, a Zbirka starih bosanskih tekstova zbirka bošnjačkih tekstova.
Da Begović, međutim, nije sasvim ozbiljan polemičar, dokazuje niz njegovih kontradiktornih teza koje navodi na način da bi nešto manje pažljiv čitalac (a takvi su, nažalost, u nadmoćnoj većini!) mogao pomisliti da logično slijede jedna iz druge. Pa tako, nakon pljuvanja po Fondaciji Mak Dizdar i insistiranja na Dizdarevoj pripadnosti fantomskoj bošnjačkoj “znanstvenoj aparaturi”, nastavlja tvrdeći da “njegova poezija pripada i svima onima koji u Makovoj poetskoj „mapi puteva“ pronalaze neku vrstu nadahnuća, što ne znači negiranje i revitaliziranje (sic!) njegove bošnjačke i bosanskohercegovačke pripadnosti. Nažalost, u ovakvim “natezanjima” najviše stradaju književnici i njihovo plemenito poslanstvo, jer veliki književnici nisu sagledivi i spoznatljivi samo u nacionalnim okvirima. Na koncu, mi se ponosimo ako se neko drugi ponosi i diči s vrijednostima naših pisaca.” Lijepe riječi, ali nažalost nespojive sa onim što Begović drugdje kaže. Jer za njega je, na primjer, problematično to što po hrvatskoj književnoj hrestomatiji “Mak Dizdar pripada korpusu hrvatske književnosti, a kao takav ušao je i u hrvatske školske udžbenike”. Ušao je on – tobejarabi! – i u pojedine hrestomatije srpske književnosti: ima li većeg dokaza njegove pjesničke veličine i većeg razloga za zadovoljstvo istinskih poklonika njegove poezije? Nadam se da će jednog dana ući i u srpske i crnogorske udžbenike, kao što se nadam da će moje dijete jednog dana u školi čitati Kiša i Krležu prije negoli kakvog drugorazrednog autora islamske vjeroispovijesti…
Ima u Begovićevom tekstu još čitav niz nelogičnosti i problema, ali najznačajniji je njegov brzopleti pokušaj prevazilaženja suštinske fragmentarnosti (da ne kažem osakaćenosti) pojma bošnjačke književnosti jednostavnim nizanjem ili međusobnom zamjenom epiteta “bošnjačkog” i “bosanskohercegovačkog”. Neće ići! Jer u onom prvom ima mjesta samo za Musu, Skendera i, eto, Mehmedaliju (iako se, i to vrijedi naglasiti, ni na jednoj svojoj knjizi, uključujući “Vidovopoljsku noć”, koju je izdao sa 19 godina, pjesnik nikada nije potpisao kao Mehmedalija, već uvijek i isključivo kao Mak), a u drugom, bogami, i za Ivu, Antu i Aleksu, a možda i, kako Begović priželjkuje, i Tina i Silvija. Ne bi se tu radilo ni o kakvim nacionalnim “prisezanjima” (kakvo Begović, u tipično nacionalistički shizofrenom stavu, u slučaju Bošnjaka priželjkuje kao “najbolji odgovor hrvatskim prisezanjima”, a u slučaju Srba pak opisuje kao “pansrpsko guslarstvo i prisvajanje neosporno hrvatskih pisaca”), već o jednostavnoj činjenici da pojam bosanstva ne isključuje ni bošnjaštvo, ni srpstvo, ni hrvatstvo, već ih u sebi ujedinjuje i međusobno prožima. O bosanstvu su već mnogi pisali, i nije potrebno čekati da dr. Kodrić ili bilo ko drugi napiše historiju njegove književnosti, e da bi se bosanski narod uopšte zvao narodom (kako to, u slučaju Bošnjaštva, opet u kontradikciji sa osnovnom tezom svog teksta, tvrdi Begović).
Ako Begović (ili ko drugi) to ne može ili ne želi shvatiti, preporučujem mu da ponovo pročita Maka. Pa da onda ili prihvati njegova učenja o problematici Bosne i njenog traganja za vlastitim identitetom ili da ga se, brate, okani – tako je pošteno! Jer, da je istinski shvatio Maka, ne bi mu se moglo desiti da nama, Bosancima, savjetuje da se ugledamo na hrvatske ili srspke nacionaliste. Nama to ne treba! Pa onda, ako mu to nije prevelik zalogaj, neka pročita briljantnu knjigu o Maku i bosanskom identitetu “Kameni govornik” profesorice Amile Buturović, inače članice Upravnog odbora tog “privatnog biznisa” zvanog Fondacija Mak Dizdar. Na kraju, neka dođe i u Stolac, u Makovu hižu, da o svemu popričamo ko ljudi – ni ulaznicu mu nećemo naplatiti!
A za Makovu poeziju neka ne brine. Preživjela je ona i gore od Kolinde…
Gorčin Dizdar