Pripovjeda mi ovih dana jedan veoma ugledni i omiljeni sarajevski spisatelj, musliman po imenu inače, ali niti znam niti me interesuje kako se stvarno ćuti, prepričava mi jedan svoj navodni događaj…
– Tražim – kaže on – „Oslobođenje“, a prodavačica mi veli kako „Oslobođenja“ nema i nudi mi „Avaz“. A ja njoj velim kako sam jutros uzeo abdest i zato u ruke ne mogu te novine uzimati…
Je li se spisatelj šalio ili nije – to nisam dokučio. No, sudeći po dijelu njegova inervjua u „Avazu“ u kojem se osvrće na moj tekst „(Lj)Ubi bližnjeg svoga“ objavljen nedavno u „Danima“, Abdulah Sidran izgleda ima upravo takav odnos prema „Danima“: ne uzima ih u ruke, niti mu ih, pak, kogod naglas čita. Jer, ničim drugim ne mogu objasniti njegov malim izazvan a neumjesno zapjenjen i uvrijedljiv komentar mojega teksta. Po prvom čitanju, mada istinski osupnut, volio sam da vjerujem kako mu je tekst ustvari pogrešno prepričao neko ko je nesviknut ozbiljnom čitanju i razumijevanju iole kompleksnijeg teksta. I, uz to, još doboga zlonamjeran intrigant. Sada više ne. Bilo kako bilo – Sidran je činjenicu postojanja i takvog teksta – koji ga, čak, djelomično rehabilitira i (polu)oprašta mu – iskoristio kao šansu da pokaže svoju navodnu, posebno intelektualnu nedodirljivost, da se ponovo prenemaže i u javnosti izigrava nekakva preuzvišenog martira. Heroja i mučenika čiju će – običnoj svjetini nedokučivu i neshavtljivu – žrtvu, veličinu i svetost tek povijest znati procijeniti. Premda je on – zaboga – „u istoriji već prilično „zašarafljen“. On, sasvim svjesno, hoće iskoristiti taj tekst isto kao što oni danas kod nas, recimo, zbog nedostatka dokaza za njihovo lično učešće u posljednjem bosanskom genocidu, time hoće dokazati kako nikakva genocida nije ni bilo. Za bešćutnu mutljavinu i za novo dodvoravanje i poklonjenje svojim ondašnjim ispisnicima. Pa ma zbog toga, kao laku šahovsku figuru, žrtvovao jedno naizgled obostrano, dugo i iskreno prijateljstvo, održavano uprkos mnogim iskušenjima što ih je naše druženje podrazumijevalo…
Odbijajući i niječući vrlo dobro mu znani, kao i svakome drugome ko ta vremena pamti, dugogodišnji specijalni rat protiv Maka, njegova djela i života (rat koji je za Sidrana samo „jedna književna polemika“) te tako i svoje po svemu marginalno, prišipetljijsko i sasvim neučinkovito saučesništvo u svemu tome, drznuo se da ponovo taj velikosrpski zločin negira ( i deNogira !), uzimajući isključivo njegovu kulminaciju, završni čin te bjesomučne hajke, trenutak konačne Makove smrti kao potpuno autonomnu, samorodnu, izoliranu i jedinu relevantnu činjenicu i istinu.
Pa kaže Avdo: „…Pokraj takvih činjenica konstruirati tezu da su Maka Dizdara ubili sarajevski mladi književnici, zbilja je monstruozno…“ – I optužuje mene kako sam jedini ja znao da je ta „monstruozna konstrukcija“ podmukli falsifikat – a ne već bespovratno, historijski „zašarafljena“, notorna „svenarodna“ storija. Te sam, biva, ja tu „konstrukciju“ održavao u životu istovremeno skrivajući kafkijansko-vladalačku psinu (nalog za deložaciju Maka Dizdara iz stana koji su mu apsolutno regularno dodijelili) kao „isključivi“ i jedini pravi uzrok Makove smrti. Kao da nikada, sirotan, nije ni čuo kako je to „rješenje o deložaciji“ ustvari samo konačnica inače minuciozno isplaniranog, sukcesivno i kontrolirano ostvarivanog i u jednom trenutku konačno realiziranog umorstva, u obliku naizgled trenutačne smrti, Ja sam, hej, uspješno skrivao općepoznatu istinu – ja sam protiv čitavog svijeta – gotovo četiti decenije ! ( No, upravo ove, maštovito i talentirano izmišljene i dobro osmišljene laži će me, evo, prinuditi da kažem djelić stvari koje sam zauvijek htio prećutati, u interesu „mira u kući“)
U mome tekstu međutim (u kojem, prevashodno, pokušavam demantirati i razuvjeriti i one koji decenijama tvrde kako je Maka ubio baš Marko Vešović) čak i u njegovom redakcijskom podnaslovu piše: „Maka nikako nije ubio naš prijatelj Marko Vešović. Bolje reći da. zapravo – ako je Maka ubio Marko Vešović, ubio ga je, zajedno s njim, među mnogo njih, recimo. i još jedan naš veliki prijatelj – Abdulah Sidran !…“ Pa, na drugom mjestu: „Sitne su dakle – u poređenju sa onima kakvih je bilo i kakvih ima – sitne su zloće naših prijatelja (Marka i Abdulaha. op. E.D.) unutar kod nas paradigmatičnog društvenog fenomena „(lj)ubi bližnjeg svoga“. I niko se kao pojedinac, to je bespogovorna istina, niko se ne može dičiti ni kititi činjenicom kako je baš on ubio Maka. Ovome tekstu ta poruka i jeste pravi razlog: da kaže kako Mak nije doslovno, u bukvalnom smislu te riječi, nasilno ubijen…“
Ja, dakle, u tom tekstu jasno kažem da Maka nikako nije ubio Marko, a ako jeste, onda ga je, u približnoj mjeri, ubio i Avdo. Ali kako Marko, u „slučaju“ Makova umorstva, tvrdim, nije ubica, nije to ni Avdo… Takva je sasvim čitljiva i razumljiva logika i poruka citiranih riječi !
Ali Avdo Sidran ipak, u „Avazu“, govoreći o Pećaninu (kojeg ja, E.D. nikada, čak ni „telefonski“ nisam upoznao) kaže: „Ovih dana u istim novinama (u „Danima“, Pećanin, op. E.D.) objavljuje strašnu potvoru da je Marko Vešović ubio Maka Dizdara. Marko Vešović i Sidran, naravno…“ ( Naprasno zaboravljajući kako je ova „potvora“ opštepoznata i već bezbroj puta, decenijama bivala objavljivana u raznim novinama i publikacijama) Sve u svemu, ispada da Avdo Sidran, pored toga što, apsolutno osvjedočeno, zna sjajno pisati, podvaljivati, gatati i čarati zna još bolje. Ali da, izgleda, katkad – čitati baš ne zna.
No, unutar svojstvenog mu sindroma panike i potrebe za nekontrolisanom samoodbranom, i mahalaški vrijeđati itekako zna ! Otišavši potom sasvim van tematike i konteksta, zamjenjujući teze i lažući, koristi novu priliku da malo pokuša zaliječiti svoj dobro znani i lako prepoznatljivi, mahom neutemeljen, kompleks inferiornosti prema nekim ljudima i iz najbliže i najdobronamjernije svoje raje. Olakšati malo tihe patnje što ga je uvijek mučila u relacijama njegovog stvarnog, svakodnevnog, „ovozemaljskog“ života. Patnje koje smo, nevoljko, svi poznavali, doživljavali, svjedočili. Pa je sada i mene, sveteći mi se za neku svoju tlapnju, misleći kako je i tome zgodno vrijeme, onako uzgred, sa nebeskih visina svoje – „onim“ kompleksima paralelno i parazitno živuće intelektualne mišljenosti – (ne)akademički, usput, ovlaš, pedagoški išamarao i popljuvao. Sada, sa superiornošću vrhunskog znalca i mjerodavca, konačno obavještava javnost kako ja nemam ni mašte ni talenta. Mada im se uvijek, oboma, i javno i u mome prisustvu, otvoreno divio. (Nikako ne velim da je tada bio u pravu, niti tvrdim da je bio iskren; uvijek sam se smatrao samo valjanim zanatlijom !)
Sada sam, k tome, po Sidranu, novinar koji već trideset godina nije napisao ništa. Kaže i kako ne zna od čega ja uopšte mogu živjeti – tako nenadaren i još toliko lijen. E pa, tu ćemo malo stati, tu ću reći ponešto u svoj prilog …
Početkom rata bio sam jedan od dva ravnopravno rukovodeća čovjeka u tadašnjim „Večernjim novinama“. Između ostalog, napisao sam tada, recimo tekst protiv povlačenja iz knjižara Ruždijeve „Djece ponoći“, tekst „Neću da se probudim u Muslimaniji“, tekst „Rađanje Bosanske nacije“ i niz sličnih, davao tv-intervjue u kojima sam kritikovao nezrelost i neumnost, nepricipijelnost i nebosansku politiku aktuelne vlasti, pisao i radio štošta što, očigledno, nikako nije pasalo tadašnjoj rigidnoj i sasvim isključivoj i suludo samozaljubljenoj i ostrvljenoj vlasti. Istovremeno, sa velikim brojem uglednih ljudi iz svih naših tzv. nacija, osnovao sam i sudski uspio registrovati „Maticu bosansku – Fondacija Kulin ban“, radio, avaj, na pokretanju novog bh. časopisa za kulturu politike i politiku kulture. Pozvan sam stoga od tadašnjeg ministra kulture kod kojeg mi je naređeno – od ministra i tu prisutnog, u razgovoru učestvujućeg, tada „najvećeg muslimanskog intelektualca“, obojice inače meni bliskih ljudi – da „izvanredne, državotvorne“ programe „Matice“ odmah, zajedno sa sobom, prenesem u „Preporod“. Kada sam to, bez ostatka, kategorično odbio kao apsolutno nelogično i neizvodljivo, rečeno mi je kako bi mi „mogla otići glava“.
„Neka ide !“ – rekao sam. Nije otišla glava ali sam prisiljen da – 1. marta 93. g – bezuslovno sklopim „sporazumni raskid radnog odnosa“, u „Večernjim novinama“ (Koje će, u formi isušene ljušture jedno vrijeme opstati, a suštinski, gotovo stopostotnim prebjegom kadrova, postati „Avaz“.) Otpuštanje s posla – tada kada su i četnici s brda još zvanično bili u radnom odnosu u svojim sarajevskim firmama ! „Matica bosanska“ je, takođe, apsolutno ignorisana od svevladajuće „javnosti“, postepeno odumrla ali njen, zapravo moj projekat „Bosanske kuće“, nastao u okviru djelovanja „Matice“, danas se uz velika nadanja promovira u Libiji, kao prvi u nizu takvih „Kuća“, što ih razumni ljudi u vlasti žele otvarati u našim prijateljskim zemljama…
„Sporazumnim“ otkazom prestao sam zauvijek biti zaposleni novinar. Kao slobodnjak, dugo sam bio dnevni izvještač „Nove Bosne“, tada valjda jedine naše dnevne novine u inostranstvu, (Hanau pored Frnkfurta). U znanim uslovima, u totalnoj oskudici i svekolikom mraku, bez pomoći ikakve institucije, o svom trošku, dnevno sam slao sedam-osam kartica izvještaja iz Sarajeva i zemlje i – po suzdržanom svjedočenju Uredništva „Nove Bosne“– u roku od samo mjesec dana doprinio podizanju tiraža novine za 350 odsto. Pred sam kraj rata bio sam, u honorarnom statusu, u istom gradu, do konačnog povratka u Sarajevo, glavni i odgovorni urednik, komentator, novinar, tehnički urednik, kurir… i, uz skretaricu – lektora – daktilografkinju, sve objedinjeno u liku požrtvovane honorarke, gospođe Jadranke, jedini radnik u tamošnjoj, profesionalno sasvim korektnoj, nedjeljnoj informativno-političkoj reviji „EuroBosna“.
U ratu sam, takođe, napisao scenarije za niz dokumentarnih filmova o preostalim sarajevskim firmama koje su slale te filmove u svijet, tradicionalnim poslovnim prijateljima i svjetskoj javnosti, kao svjedočanstva o bosanskoj istini i poziv za pomoć i spas Bosne i Hercegovine – za Gras, Sarajevsku pivaru, FDS, nešto kasnije i Energoinvestov film za Malezijsku televiziju, zatim filmsku dokumentaciju o proizvodnji oružja u tim firmama, film o Zelenim beretkama… Odmah po završetku rata filmski esej „Biti u Bosni“ koji je, kažu, u propagandnoj misiji, prikazan širom svijeta, video dokumentaciju o rađanju i akcijama Nogometnog saveza i nogometne reprezentacije BiH te, do danas, još četrdesetak tv serija i dokumentarnih tv-filmova. Uz to sam napisao, u obliku serije eseja Turistički vodič Sarajeva koji je doživio nekoliko izdanja, priredio veliki monografski zbornik o banjolučkom biskupu Komarici i bio scenarista dokumentarnog filma o ovoj izuzetnoj ličnosti.
Od toga sam živio i živim (posljednjih godina, barem pola hefte svakog mjeseca, i od invalidske penzije, „velike“ kao što je i Sidranova) Živim i od ravnopravnog doprinosa veoma cjenjenog, nestranačkog, izuzetnog znanja i rada moje žene, pa i od sreće što su mi sinovi, u tim vremenima, sa časno zasluženim stranim stipendijama, završili studije na Oksfordu i u Kuala Lumpuru, a sada su obojica, u Torontu i Zagrebu, sa stipendijom i uz rad, na postdiplomskim studijama… Od toga živim a ne – kako Sidran insinuira – od Fondacije Mak Dizdar koju sam osnovao prije devet godina i koja još i sve bolje i plodonosnije djeluje. U Fondaciju sam unio ličnog novca koliko sam mogao. Otplaćujem kredit za stan kao i Sidran, ne kukam i ne cmizdrim, ne prodajem se, ne preprodajem i ne ponižavam se kao on što, poslije svega, „prirodno“ glumata nekakvog ovdašnjeg ekstatičnog Budu.
Živim dobro i svjetla obraza. Mada sam, svim srcem i dušom, na njega beskrajno ponosan – ne živim, eto, od „minulog rada svoga oca“. Fondacija Mak Dizdar, pak, živo i žilavo traje zahvaljući najviše golemom trudu i još većoj ljubavi nas nekolicine. Djelo Maka Dizdara živi slobodan, nacionalitetima i stranačkim naklonostima ili nenaklonostima neopterećen, dosta poetičan život, zahvaljući Fondaciji i nama koji je činimo. Da nije tako, po ovoj našoj jadnoj „državi“, (hvala i čast njenim izuzecima) pa i po Sidranu vjerovatno – Mak bi ovdje bio samo neraspoznatljivi lik sa novčanice…
Što se, opet i još jednom, tiče Sidranovog uplitanja moga imena u neke „mračne nacionalizme“ u čijem sam interesu „podlo sakrivao tolike godine“ istinu koju, inače i na njegovu žalost, ponovo velim – odavno svako zna, o čemu postoje brda pisanog i objavljenog materijala, e – tu nešto nikako ne razumijem ! Jer, moje javno deklarisano i hiljadu puta pokazano i dokazano, beskompromisno i nepotkupljivo bosanstvo (ma koliko da je, možda, uzaludno) do sada su nepoćudnim nacionalizmom smatrali i protiv njega i na njega, još godinama prije agresije, hajkali i kidisali – samo deklarisani četnici, među njima i oni Sidranovi od mene „bezrazložno optuženi nevini ljudi“ i.., bolje da o tome ne govorim više…
Na kraju, premudri svoj Sidrane, želim ti, bez ikakve strasti, poručiti još ovo: makni se od mene dok još možeš ! Nikakva tvoja spisateljska, umjetnička, „nobelovska“ ad hominem licentia poetica, nikakvi tvoji umišljaji, nikakve tvoje izmišljotine i laži ne mogu biti toliko riječite i neugodne, teške, ponižavajuće i diskvalificirajuće… kao što to mogu biti neke istine koje znam i mnogi drugi znaju o tebi samome i onome i onima što ih ti svojom vjernošću hoćeš abolirati pa i amnestirati.
Piši i dalje svoju ponekad veliku poeziju i dirljive scenarije, klasična proza ti ionako nikada nije baš išla od ruke. I muči što više možeš, ne diraj, kad si već tako gologuz, pod plećku ni mečku ni mačku…
Enver Dizdar