Poslije pada Zadra otvara se novo poglavlje ove romanske kulturne i artističke strategije, koja će trajati slijedećih dvjestapedeset godina. Pape Inocencije III., Honorije III., Grgur IX., Inocencije IV., Bonifacije VIII., Ivan XXII., Benedikt XII., Urban V., Inocencije VI. sa čitavom svitom kardinala, dominikanaca, biskupa, kartuzijanaca, i male braće: (dominikanac Ivan iz vestfalijskog Vildhauzena, kartuzijanac Bartol od Trisulta, kartuzijanac Ponsa Viterbro, kadinali Kazamaris i Gentilis i Jakov, Benedikto Gvičardi, mali brat Fabijan, inkvizitori u prvom periodu između 1202 i 1339) otpočeli su svoju dvjestapedesetogodišnju protubogumilsku ofenzivu, za pobjedu „romanike i crkvenih veza” na čitavom relijefu od Zadra do Đakova i od Kaloče do Jajca – contra hereticos Patarenos. Od žalosne i tragične naše „kulturne veze sa zapadnom jadranskom obalom” što je ostalo? Ostala je na ruševinama jedne civilizacije srušene do temelja hrpa pamfletističkih dokumenata iz rimskog kurijalnog pera, zapravo ne pretjerano čovjekoljubiva kolekcija psovki na račun našega naroda: rodoskrvnitelji, ocoubice, razbojnici, gusari, guje, škorpioni, šizmatici, raskolnici, nevjernici, pogani, krivovjerci, jeretici, odmetnici, provalnici, idolopoklonci, bezbožnici, vješci, arijevci, goti, bludnici, paklena bagra, infamna družba i bosanska kuga, itd., itd. Promatran iz naše perspektive taj nam je romanski repertoar poznat još od svetog Jerolima, od Justinijanova historika Prokopa od Cezareje, od cara Mauricija, od ahenskih karolinških hroničara, diplomatskih kongresa, od mletačkih agenata, charge d'affaires-a, od bizantijskog ambasadora Menohitesa, pa preko bezbrojnih papinskih edikata i bula i naših sredovječnih kronika sve do one inkvizicione polemike, koja je prestala dolaskom Turaka i političkom katastrofom Bosne, kao posljednje slobodne južnoslovjenske zemlje. Ostala nam je osim toga kao svjedočanstvo civilizacije, koju su osudili na smrt, i bogumilska plastika! Više od 30.000 nadgrobnih spomenika, od kojih nekoliko stotina sarkofaga monumentalne umjetničke vrijednosti. Kada je riječ o „romanici” kod nas, bit će potrebno da se nešto kaže i o bogumilskoj plastici, koja danas, kako stvari izgledaju, stoji usred Evrope kao unikum. Umjetnička, graditeljska, kiparska, slikarska i književna problematika južnoslovjenske pojave u krugu latinsko-grčke, upravo bizantijsko-rimske civilizacije ima svoje vlastito značenje, koje do danas nije određeno. Ova isprepletena kulturno-historijska i umjetnička pitanja objašnjavao je naš učeni svijet nacionalistički romantično na način, u konzervativnim građanskim krugovima u devetnaestom stoljeću uobičajen: politikantski. Poslije knjige opata Alberta Fortisa o „putu po Dalmaciji” stvorila se i u Evropi i kod nas tipično romantička analogija morlakizma, a tako su o nama mislili i Herder, Bajron i Mickjevič i Puškin, Merime, Gete, Bahofen, Niče i Burkhart, a u njihovoj sjeni i svi naši apologeti rasnog, kasnijeg vidovdanskog kulta – dakle puno stoljeće: od ilirizma do naših dana. (Ime im je legija).
Tumačiti našu umjetničku prošlost mitski romantično, arhajski, po opatu Fortisu iz osamnaestog stoljeća, sa hajdučkim rekvizitima, krvnom osvetom i folklorom, tumačiti je rasno politički (dinaridi, planinski tip sa svojom superiornošću etc.) pravoslavno ili benediktinski, značilo bi tjerati latinsku, jezuitsku skolastiku pro ecclesia et pontifice ili arhimandritsku propagandu u slavu Nemanjića. Da se u ovakvim malograđanskim uzajamnim negacijama samo odražava latinsko-grčki raskol od prije 1200 godina, to je nesumnjivo, a da danas ne bi bilo više baš posve suvremeno tako nemetodičkom šematikom tražiti formulu naše srednjovjekovne civilizacije, čini se da je izvan svake sumnje. Postaviti negaciju ovih naših negativnih ocjena u kritičkom smislu, objasniti stvari ispitivanjem fakata a ne retorikom, deroajalizovati i debaptizovati ovu blagoglagoljivu našu nazdravičarsku retoriku, depolitizovati je od reakcionarnih predrasuda, empirijski pristupiti objektivnom istraživanju, osloboditi ga krivih perspektiva, mnogobrojnih iluzija i optičkih prijevara, deapriorizovati te procese od pristranih i nezdravih imaginacija, prokritikovati našu historiju kao i njena vrela, pokazati upravo na elementima našeg slikarstva i plastike i arhitekture: kako se je zlonamjerno falsifikovalo na našu štetu sve ono što se zove inostrana „znanost”, i dokazati kako ta inostrana „znanost” nije drugo nego inostrana „politika”, koja već hiljadu godina prelazi naše granice, to sve trebalo bi da bude predmetom jedne stroge, objektivne analize. Ne treba preuveličavati značenje ovih naših lapidarija i fresaka, ali ne treba to svjedočanstvo ni omalovažavati. Dokumenti vremena pred nama svakako su autentičniji svjedoci naše prošlosti nego sve ono što se u inostranstvu o njoj naškrabalo kroz stoljeća ili što se danas misli, kada se misli na crti raznih nama nesklonih propagandističkih centara, kojima je ceterum censeo: pestilenzam bossignanam delendam esse … Razmišljajući o slikarstvu, o minijaturnim bazilikama sa kupolom nad četvornim temeljem, o ornamentalnoj plastici i portalima, o grafici, o minijaturama, o tri narodna pisma, o staroslovjenštini i o glagoljici, o bosanskim sarkofazima i o bogumilskoj jerezi (koja je bila sjedištem međunarodnog patarenskog hierisiarha Antipape i univerziteta, sklonište krivovjeraca čitavog svijeta), nama se kao glavni i osnovni motiv našeg srednjeg vijeka nameće niz fakata, neobično sličnih, gotovo podudarnih, na cjelokupnom našem relijefu of Koruške i Blatnog Jezera, od Soče i Istre do Kosova i Ohrida. Ornamentalna plastika, freske, bazilike, sarkofazi, sve to odudara od suvremnog stila svoga vremena. Vidi se da se u umjetničkom krugu carigradskih, rimskih, karolinških ili mletačkih sugestija kod nas razvija jedna likovna civilizacija po principu antagonizma: ne dam se podrediti ni u pismu, ni u jeziku, ni u kipu, ni u slici, ni u crkvi, ni u politici. Jedini kralj sredovječni koji je pao od ubojničke ruke, jer ga podanici nijesu htjeli da slijede u Svetu zemlju, jeste D. Zvonimir. Jedina pobuna koja je svršila ubistvom suverena, jer narod nije htio da slijedi papinsku politiku križarskog rata, buknula je na našem terenu.
Miroslav Krleža, ‘Zlato i srebro Zadra’, Eseji, Prosveta, Beograd, 1958.