Piše: Enver Dizdar
( Ovaj je tekst napisan na molbu revije Pozitiv i njime je, u novembarskom njenom broju, trebala biti obilježena 94. godišnjica rođenja Maka Dizdara. Kako je u međuvremenu Pozitiv – kao i gotovo sve drugo dobro što je kod nas bilo – prestao postojati, objavljujemo tekst na našim „stranicama“.)
Kakav ironičan dan danas. Dan poput kavog izgubljenog kišobrana u birou „Izgubljeno – neđeno“ na usputnoj stanici planetarne drame. Dan kao dan… Divan dan za Sudnji dan…
Vidio sam na tv ekranima, vidio na stranicama novina da danas je, 17. oktobra, Međunarodni dan borbe protiv siromaštva i gladi. Puni pogodak, glamurozno ! I jeste red dati siromašnima jedan dan, budući su svi ostali dani, ispada tako, a tako oduvijek i jeste – dani borbe protiv njih, siromašnih i gladnih. Samo mi jedno ovdje, ipak, ostaje nejasno i mislim da bi to konačno trebalo raspraviti na odgovarajućem nivou… O kakvom se tačno siromaštvu i gladi ovdje radi ?! Kome je sve posvećen taj dan ? Sasvim mi je to nerazumljivo jer: i pored zastrašujućeg broja siromašnih i kruha gladnih, na Zemlji i u Svemiru neuporedivo je veći broj u glavi siromašnih. Ali i mnogo manji i sve manji broj pameti gladnih. Ta su pitanja – vidim i znam – u svakom vremenu već pregažena i demode, uvijek uzrokuju iritirajući gubitak ritma i razvojne akceleracije novog, bogatijeg i ljepšeg svijeta, predmet su isključivo utopija ili nekonzistentnih i senilnih nostalgija. Pa globalno pozvane i odgovorne za ustrojstvo svjetskog gladovanja i praznovanja, ovo i ne pitam. Pokušat ću nešto ovdje, „kod kuće“, sam za sebe. (Sjećate li se one nekada podsticajne krilatice – „Misli globalno, djeluj lokalno !“ ?)
Nudi mi šansu tema i zadaća ovoga zapisa i datum kad ga, evo, bilježim. Tema, okvirno – Čovjek i pjesnik Mak Dizdar, život i život poslije smrti. A datum…
Ni najlokalnijeg slova
Danas je, 17. oktobra, koje li, da li i slučajne, koincidencije, i 94 godine od 17. oktobra 1917. godine, dana kada se rodio Mak Dizdar, u porodici što su je tadašnje, kao i uvijek proždrljive politike i politički režimi iz blagostanja otjerali u siromaštvo, ni krivu ni dužnu njihovim, još od Potopa novim pogledima na svijet i uvijek racionalno nemilosrdnim zahvatima njihove realizacije. Učinili siromašnom ali – kojeg li nehata – ostavili pravde, mudrosti, znanja i ljepote gladnom. No, taj prvi Makov krik , to sasvim neizvjesno rođenje, bilo je uistinu davno i toga se niko normalan nije dužan sjećati i spominjati. Ta, svaki se dan rađa valjda milion ljudi. I ne spada, narode moj, nekakav davni dan rođenja, još nekakva jurodivog pjesnika, ma kako mu stihotvorenije pošlo za rukom, ne ide u datume što bi ih trebalo pamtiti i bilježiti. Ko mu je, na kraju krajeva, kriv što se rodio. I ko ga je tjerao da vidi, osjeća, prepoznaje, misli i zapisuje. Što se bavio tako profanim, deplasiranim, neprofitabilnim i besmislenim poslom. Čuj: pisao stihove. Ma hajte, molim vas…
O tom rođenju, naravno, danas, 17. oktobra, u lokalnoj javnosti nema ni najlokalnijeg slova, ni slike, ni zvuka. Ne spada, dakako, taj dan u one koji su nekom danas bitnom nešto specijalno važni. Na kraju krajeva, do vladara naših i gospodara je, i do njihovih saradnika, urednika i srodnika, da odrede šta je, kada i kojega dana, za vlast i njenu čast, u principu, dobro, vrijedno, korisno i kurentno. I šta valja bilježiti, isticati i slaviti kako bi narod znao da – opet u principu i gotovo bez ostaka samosebeljublju posvećeni naši izabranici – čak i na svoj narod hoće i znaju ponekad i pomalo, baš onoliko koliko za vladati treba, blagonaklono i milosrdno pomisliti…
Pa su mediji, u tv vijestima i dnevnicima čak, ovih dana intenzivno, lijepo i sa savim određenom (na)mjerom bilježili i dvije smrti, smrti dva sjajna čovjeka, jednog mladog a drugog premladog. I na tom im časnom gestu ogromno zahvaljujem, u ime mnogih što ljudsko vole i umiju da pamte i hoće zavazda da zapamte.
Najprije, dan smrti čudesnog pripovjedača Darija Dace Džamonje, duhom i dušom prebogatog siromaška što je ljude cijeli svoj kratki život rasipnički darivao i sve što je imao i u sebi nosio ostavio svijetu i vremenu. Povodom čije sam smrti, onomad, zapisao da nas je svojim odlaskom pokrao i osiromašio posljednji sarajevski plemić. Ipak, toliko je dobroga i fine osjećajnosti u toj plahoj i obećavajućoj gesti prisjećanja da, tim prije i više, nikako ne mogu dokraja dešifrirati kako im se – i pored očigledne i neporecive činjenice da se Džamonjina jednostavna i volšebna riječ još uvijek skita ulicama Sarajeva i da je nikako u ovome gradu ne možeš zaobići – kako im se, medijima, omakla takva deliciozna mudrina, takva senzibilnost i plemenitost. Pa da njegovu smrt s toliko dostojanstva i osjećanja duga, znanja i poštovanja pripomenu…
Na godišnjicu njegove tragične smrti – drugoga, za pravi život tek stasala čovjeka, o kojem malo znam ali i sam svjedočim da ga milioni ljudi nisu bez razloga toliko voljeli i još ga vole – na dan smrti tog dobrog, lijepog, zanosnog makedonskog Orfeja – Toše Proeskog, ponovo je on i još jednom oplakan s istinskom ljubavlju i sa puno dostojanstva. Smeta i boli što je, nametljivo i bez iznimke, zaista neumjesno i neukusno, u prisjećanju na veličinu ovog gubitka – uvijek naglašavano kako je on, Toše, eto, darovao honorar od svoga koncerta u Sarajevu, za obnovu Doma mladih Skenderija, ili tako nešto.
Big Mac i Big Mak
Mak Dizdar nije svome narodu darivao ništa osim svoje poezije! No, kako se poklonu „u zube ne gleda“, kako je istinska vrijednost dara najprije u samome darivanju, moglo se nadati kako će se, možda, omaknuti nekome u tom danu, pa još danu borbe protiv siromaštva i gladi… da isprosi neko mjestašce spomena na taj sirotinjski njegov dar svome narodu. A nije. Ko će se još, pored ovolikog i sveprisutnog mraka, prisjetiti da jedna od rijetkih, tanana zraka svijetlosti do nas dolazi i od tog pjesnika i njegovih stihova i rima… Kakav je, na kraju krajeva, i kome je poklon u ovoj zemlji to što je neki njihov čovjek, Bosanac, napisao jednu od najznačajnijih poetskih zbirki na slavenskim jezicima ?! To što je taj pjesnik preveden na pedestak svjetskih jezika, što je svjetsko ime ! Pa još, k tome, to što se njegovo poetsko djelo u svijetu smatra jednim od najvjerodostojnjih vodiča i putokaza, otkrivača i tumača tajnovite i svijetu nerazgovjetne bosanske duhovnosti i svekolike bosanske i bosanskohercegovačke povijesti ! Jest, ali – Hic Rodus, hic salta – rekli su još Latini. Pa tako i ovi naši blaženo neznajući a vazda budni badci: lako je to u svijetu, dobro mi tebe znamo, deder ti ovdje skoči i dokaži ko si, ako jesi !
Oglasila se o Makovoj godišnjici, a ko će – Fondacija Mak Dizdar. I takve joj „marginalije“ spadaju u amanet i misiju. U svome glasilu, na svojoj web stranici obilježila je Fondacija Makov rođendan njegovom pjesmom „Zapis o časti“ što govori tako kao da je jutros napisana.
O…, čovječe, je li se moglo bez ovih poređenja reći isto ?! Oni su trenuci, k tome, godišnjice smrti, a ti govoriš o rođendanima ! Da, sve to stoji, ali moja ruka ne raspravlja i nastavlja bilježiti u nadi da će doprijeti do pravih riječi koje se sebe ne boje. Strasno i smjerno ih hoteći smjestiti u jedan krug, u jedan raspoznatljiv simbol, i iskazati njime teško kazivo. Pa ipak, ipak – jedno su dani smrti, a drugo rođenja !
Tako jeste ! Ali, opet, tačno prije tri mjeseca i tri dana, 14. jula, bilo je 40 (hej, četrdeset, okruglo !) godina od Makove smrti. I opet sve isto, opet ništa. Samo je Boris Dežulović, u svojoj briljantnoj kolumni na stranicama „Oslobođenja“, nekoliko dana nakon toga, o Makovoj smrtnoj godišnjici i njenom neobilježavanju, objavio tekst „Big Mac i Big Mak“ što ga, djelomično skraćenog, ovdje navodim:
./…/ “Ali zašto je onda, pita se on na kraju, onako smiješno kad predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić osobno presijeca vrpcu na svečanom otvaranju sarajevskog McDonaldsa?
A da je smiješno, smiješno je. U nekim drugim zemljama predsjednici svečano otvaraju auto-puteve, divovske mostove ili futurističke muzeje, ali ne i u Bosni. U Bosni predsjednik države otvara jednu običnu gostionicu. Ista kao svaka, samo malo lošija. /…/
Opet – netko će reći – što drugo nesretni Komšić da otvori? Posljednji put kad je imao prilike nešto svečano otvoriti, to je bilo kad je ono lani na internetu otvorio svoj blog. Ali nije to. Otvaranje sarajevskog McDonaldsa nije bio samo istinski društveni događaj, već – što je mnogo važnije – i politički. Znak je to, kako su istakli visoki uzvanici, da je Bosna i Hercegovina od sada ravnopravna članica modernog svijeta, signal ulagačima da je ta zemlja sigurna i otvorena za biznis. Sam bog zna koliko je poslova u Bosni do sad propalo zato što nije imala McDonalds…
S druge strane, samo najbliži primjer, u Hrvatskoj ima dvadesetak McDonalds restorana, svako selo tamo ima McDonalds, uopće, toliko je Hrvatska ravnopravna članica modernog svijeta, sigurna i otvorena za biznis, da se veliki svjetski investitori tuku da uđu na hrvatsko tržište. Toliko se tuku da do sad nije ušao nijedan. Opet, ne kažem, može biti i da je to zato što su čuli da se jedan McDonalds otvara u Bosni.
A nije to mala stvar. Bosna nema Big Mac punih četiri desetljeća, još otkako je 1971. umro njen autentični Big Mac. Samo par dana prije svečanog otvaranja mekdonaldžinice u Titovoj ulici, navršilo se naime četrdeset godina od odlaska bosanskog Big Maka, velikog Maka Dizdara, ali to je u Bosni, zauzetoj najavama historijskog dolaska američkog SUR-a, bilo vrijedno tek osmrtnice Makove fondacije. Nije predsjednik države otvorio nekakav muzej, spomen-kuću, barem kafanu – možda najbolje kafanu, MakDizdar, s pravom bosanskom MakSuzijom – niti kakvu kamenu ploču u spomen na čovjeka koji je prvi precizno definirao Bosnu, makar koju praznu spomen-ploču, pa da zamijeni one tužno ispucale i propale ploče na Obali Maka Dizdara s druge strane Miljacke.
Big Mak Dizdar, shvatili ste, nije nikakav ekonomski pokazatelj, nikakav signal ulagačima, Bosna je bez Velikog Maka samo još jedna od dvjesto dvadeset država svijeta koje ga nemaju. Bez Big Maca, međutim, odjednom Bosna nesigurna, besperspektivna i zatvorena za biznis. Četrdeset godina poslije Maka Dizdara, eto Maka Donaldsa da Bosnu precizno definira kao obećanu zemlju za velike svjetske investitore, liberalni kapitalistički džennet u kojemu predsjednik države lično otvara jeftine fast food zalogajnice, američke aščinice s reklamnim sloganom “Taman sam ti sjeo i kratko ti mi je sjediti /…/”
Kad kuća klizi uzbrdo
Zašto je to s Makom tako ?! I ne samo s Makom, nego i sa znatnim brojem onih čija su ljudska i stvaralačka nastojanja i djela konstituirala – namah prepoznatljiv ili u našim životima nenametlivo sadržan – jedan poptuno probosanski, kompleksan i sasvim argumentiran i samodostatan koncept naše, bh. stvarnosti, povijesti i izvjesne budućnosti. Moglo bi se, sarkastičnom pošalicom, ovako odgovoriti: „Naš narod sporo pamti, ali zato brzo zaboravlja…“ Makov slučaj je, nesumnjivo, paradigmatičan u ovoj aporemi. Živeći životom „običnog“ čovjeka, smatrajući se takvim, radio je ono za šta se osjećao sposobnim, pozvanim i dužnim. Kao što ih svaki čovjek ima, imao je želje, ciljeve i ideale. Volio je svoju zemlju i čvrsto vjerovao kako ona ima sve uslove i sva prava da bude i traje. I kako joj u tome treba pomoći svom ljubavlju i svakom snagom, Nasuprot onoj kapitulantskoj krilatici što su je mnogi, – kada je bilo riječi o definitivnoj podjeli i nestanku Bosne i Hercegovine – zastupali tokom posljednje agresije, nasuprot vapaja: „Potpiši Alija – pa bila ko avlija“, Makova je Zemlja Bosna oduvijek i zauvijek bila „prkosna od sna“. Tako je i on živio i tako i umro, u gotovo sizifovskoj intelektualnoj rezistenciji i pjesničkom vojevanju. Vjerujući dokraja u svoj prkos i svoj san ! Sljedeća, sasvim „bezazlena“ i naizgled usputna pripovijest čini mi se krajne znakovitom i rječitom, suštinski važnom u definiranju Makova odnosa prema ljudskoj vjeri i dužnosti. Za čiju bih ilustraciju najprije naveo stihove iz njegove pjesme „Pustinja“: “U ovoj pustinji nedoglednoj / Nepresušna je samo žeđ / U ovoj žeđi pustoj / Draga je samo / Bol / Od nje i živimo…“
Išli smo redovno, u Makovim mlađim danima, na izlete. Nikada mi sami nego u širem, porodičnom i društvu prijatelja, najviše na „Jaliju“, uz obale Miljacke, od Bentbaše do poviše Kozije ćuprije, a veoma često i na Trebević. Jedan takav, planinarski izlet, iskrsnuo mi je iz zaumlja i nametnuo mi se kao paradigmatična sekvenca, krajnje važan trenutak, bljesak u ovoj priči, u pokušaju da se naslute, možda i rastrave i dekodiraju razlozi tako nametljiva prisustva Makova neprisustva u ovdašnjem, domaćem kolektivnom pamćenju…
Bilo je to 52., 53. godine, znam jer je Mak tada moga brata, svoga najmlađeg sina Maju, koji se rodio 51., premalenog za pješačenje, na izlete nosio u ruksaku na leđima. Što je, budući tada automobil bijaše od nas daleko kao zvijezde na nebu, bilo mnogo lakše nego „krkačiti“ ga bez ruksaka. Kada smo se, u sumrak, vraćali niz Trebević, neko od nas dvojice starijih Makovih sinova, Murkel ili ja, koji smo odrastali kao „haustorčad“, zadivljen jednom bijelom kućicom na brdu, usred voćnjaka, pitao je našeg oca kada ćemo mi imati takvo nešto. Mak nas je – do ovoga trenutka uvijek sam mislio kako je to bila samo lepršava šala bez podtekstnog sadržaja i predskazanja – rastužio odgovorom: – Djeco moja, ja da kuću sagradim, ona bi komšiji u bašču nizbrdo skliznula…- Zašto nam je onda ne bi odmah sagradio ispod brda ? – obuzeti željom i potajnom nadom pitali smo mi, a odgovorio nam je, smijući se, neko od Makovih prijatelja:- Onda bi se vaša kuća popela uzbrdo, u komšijinu bašču…
Dijabolična ponuda
Neposredno poslije Drugog svjetskog rata – iz kojeg je izišao kao pobjednik a privatno, ljudski, sa strašnim gubicima najbližih – kao novinar „Oslobođenja“, Mak je tražio da ga se pošalje na novinarsko-diplomatsku školu u Beogradu. Tamo su odlazili mnogi perspektivni favoriti vlasti, i oni što nisu iza sebe imali ni prošlost ni predispozicije niti približno bogate i vjerodostojne kao što su bile Makove. Odgovor je bio da treba graditi zamlju, prosvjećivati narod, itd. i da – ko će to raditi ako ne najbolji i najpovjerljiviji kadrovi… Mak mora da ostane kod kuće, „na prvoj liniji“, u krhkim redovima borbe za bolji svijet, bolje društvo i bolje sutra… Sa istom motivacijom i istim floskulama spriječen je da ode u Mostar, na privilegovano i svime počastvovano mjesto glavnog urednika lista „Sloboda“, te u još nekoliko navrata kada su mu se nudili poslovi što bi bili uistinu dostojni njegova ugleda i zaslužena nagrada za sve što je dotad dobro radio i uradio.
Prebacili su u međuvremenu Maka za novinara u sarajevsko dopisništvo Tanjug-a, gdje je nakratko dogurao i do glavnog urednika, pa u list za poljoprivredu „Zadrugar“, pa je zadužen da osnuje izdavačko preduzeće za narodno prosvjećivanje „Seljačka knjiga“. Pa je tu pokrenuo čuvenu i zaista univerzalnu i „sveznajuću“ ediciju „Univerzum“ u kojoj jeste bilo „sve“ za čovjeka žedna (i gladna ) znanja. Pa je „Seljačka knjiga“ brzo prerasla u „Narodnu prosvjetu“, jednu od tada najvećih izdavačkih kuća na Balkanu. Kao glavni urednik „svoje“ kuće, pokrenuo je konkurs za jugoslovenski roman čiji je laureat dobivao milion dinara, oko 180 prosječnih plaća, inicirao i pomagao u pokretanju čuvene biblioteke „Lastavica“ i niz drugih serija i edicija za koje su se prevodila najznačajnija djela svjetske literature, posebno savremene, za vlast, dakako, uvijek veoma sumnjive i nepoželjne, zapadne književnosti…
Pa je „Narodna prosvjeta“ proskribovana i optužena kao buržujska, prozapadnjačka i prokapitalistička, ali i mladomuslimanska kuća, rasturena je i pripojena „Veselin Masleši“, tada skromnom izdavaču univerzitetskih udžbenika i studentskih brošura. Mladi vukovi prethodno kao krtice instalirani u „Narodnu prosvjetu“ slavili su i uživali svoj obećani plijen, a Mak i još nekolicina žrtvovanih vizionara i pravednika rastjerani su ili izbaćeni na ledinu. Gdje je Mak i ostao, petnaestak godina, sve do rane smrti, u 54. godini života.
Bio je Mak, doduše, jedno vrijeme, počastvovan i ponižen mjestom upravnika biblioteke Radničkog univerziteta, sa preskromnim bibliotečkim fundusom i još samo jednom zaposlenom osobom. Potom je dobio mjesto urednika pa glavnog urednika književnog časopisa „Život“, dužnost koju su njegovi eminentni prethodnici obavljali honorarno, uvijek uz neki stalni i „ozbiljan“ posao. Maku je isti takav njihov, honorarni prihod, bio jedina plaća . Uvrijeđen i nesretan, siromašan i nemoćan – vrhunska a „laka“ roba dakle – pozvan je, uz naglašenu konspiracijiu, na preseljenje u Zagreb. Da uređuje biblioteku muslimanske književnosti (dobra plaća, veliki stan, stanovi i posao za sinove…). Teška ali čista srca odbio je tu bogatu danajsku ponudu, svjestan kako bi svojim pristankom i odlaskom i sam dao vjetar u jedra nastojanjima da se bh. muslimani definitivno počnu osjećati kao „najstarije i najčistije hrvatsko plemstvo“ i „hrvatsko cvijeće“. I tako sami optimalno ubrzaju svoj temeljito programirani nestanak što su im ga još davno projektirali i kontinuirano pokušavali realizirati uporni i dosljedni S-H arhitekti. Makova funkcija trebala je dakle biti da, svjestan ili nesvjestan toga što radi, pomogne što izvjesnijem, efikasnijem pa, po mogućnosti, i bezbolnijem gubitku i zaboravljanju svoje autentičnosti i autohtonosti kod bh. muslimana a, potom, u trenutku kada tome dođe vrijeme, i gubitku njihova bosanskog identiteta. i bh. državnosti te, na kraju i nestanku, iz povijesnog pamćenja i sa zemljopisnih mapa – Zemlje Bosne pa, čak i ovakve, današnje Države Bosne i Hercegovine… Onaj ko ne pamti ta vremena, a zna posmatrati neposrednu prošlost i savremenost, sasvim će lako shvatiti koliko je mudar, probosanski i patriotski, pa i sasvim martirijski bio taj čin Makova odbijanja ove dijabolične ponude…
Gdje je ta Bosna Makova
Kao jedan od pisaca čija su djela, uprkos njegovom socijalnom marginaliziranju, nezaustavljivo proslavljala bh. književnost, kao dobitnik svih relevantnih domaćih i nekoliko svjetskih nagrada za poeziju, kao autor „Starih bosanskih tekstova“, prve seriozne studije i prvog iscrpnog antologijskog zbornika bosanske medijevalne pismenosti i književnosti – djela koje je i danas nezobilazna literatura na slavističkim studijama širom svijeta – postao je čak i predsjednik Udruženja književnika BiH. I značajno doprinio njegovoj afirmaciji, pokretanju Sarajevskih dana poezije i niza drugih projekata i akcija kojima je Udruženje konačno steklo ugled stvaralačke a ne samo esnafsko-sindikalne institucije. Pa je pod pritiscima, sistematskom i neprikrivenom hajkom prekodrinskih i domaćih velikosrpskih gonilaca i njima podrepničkih prišipetlji, zbog njegova državnoj ideologiji protivna djelovanja, silom njihovih objeda i „književnih“ polemika, sa tog mjesta odstupio, zapravo otjeran. K tome, ipak, uspijevao je sve to vrijeme, dok je poput apatrida i izbjeglice živio u svome gradu i u svojoj zamlji…, uspijevao je biti u svakom boju i proboju za osnivanje i život institucija koje će čuvati i promovirati bh. kulturnu baštinu, kulturno i umjetničko stvaralaštvo ( Likovna kolonija Počitelj, Prva književna komuna…) Na kraju, kao čovjeka na koga je lajanje „dojutros“ imalo bezrezervno otvoren medijski prostor, čovjeka pod stalnom sumnjom i prismotrom, kao čovjeka označena inficiranim, teško bolesnim od bolesti „bosanske kuge“ i bosanstva, žestoko i progresivno zaraznog i mogućeg uzročnika nezaustavljive epidemije, čovjeka, dakle, politički problematičnog i po režim krajne opasnog…, ispratili su, pa ti pitaj zašto, u zemlju bosansku sve sami vrhovi vlasti i njeni najeminentniji predstavnici, uz sve državničke počasti. Bijaše li to dostojanstven ispračaj ili licemjerno pobjedničko slavlje ?!
I tako, sve do danas. Turili su Maka, u ovo naše nevrijeme, doduše, i na novčanicu (još se drži na „federalnoj“ novčanici od 10 KM; Skendera i Mešu, koji bijahu na „papirušama“ sa manjim apoenim, već je pojela inflacija), vratili mu bistu u njegov skriveni kutak u sarajevskom parku, dali njegovo ime ulicama i školama. Tako, začudno vješto dozirano, da se o mjeri Makova stvarnog eshatološkog prisustva ne može reći ništa potpuno određeno, ni ovo ni ono, taman dovoljno „da se vlasi ne dosjete“. Pa opet, omakne se ponekad predstavnicima ovih vlasti, kažu šta moraju misliti, neoprezno napominju da s „Makom nešto nije sasvim uredu“, priznaju da se tu i oko toga „nečega“ ustežu i boje. Krajem rata (ili možda i početkom ovoga „mira“), recimo, kad se vršilo pokadšto i besramno preimenovanje sarajevskih ulica, konsultovali su se s Makovom porodicom: – Koju bi mi ulicu rado „uzeli“ za Maka ? Samo da nije prevelika jer… ! – Šta jer – pitamo mi ? – Jer malo je nejasan politički status Makov, neke stvari su ostale otvorene i neriješene… – Pa i jeste tako ! Jer – mada sada svi govorite kako je Mak „sve znao i sve zapisao, a mi nismo znali čitati !“, mada govorite kako sada, baš sada treba graditi „Makovu Bosnu“ – još niko nije Maka „rehabilitirao“, oslobodio i oprao od proždrljivim paternalizmom motiviranih kleveta, kletvi, optužbi i anatema ovih što već godinama pucaju na nas s brda oko Sarajeva i u cijeloj zemlji. Vi još uvijek više njima nego sebi vjerujete. Zato nam ovako i jeste… replicirala je porodica, javno, na stranicama „Oslobođenja“
Šta su godišnjice za vječnika
Dobio je Mak ulicu, obalu čak, malenu i lijepu, prekrasnu, nasuprot Obale Kulina bana, velikoga svoga pobratima i jarana. Ulice, obale obojica imaju a, za njihove kuće, utočišta i postojbine što su ih za sve nas gradili i stvarali, i ne pitaj – „tma i tmuša neprebolna“.
Tako je to: kuće, domovi i domovine, građevine i tanana staništa duhovnosti što ih je Mak za života gradio, lijepim i bogatim stvarao, skliznule su, mahom, uzbrdo ili nizbrdo, u zemlju svoju, u baštinu zla vremena utonule. I koliko god da bi ih – kad bi ga „Vlast“, „komšije“, kolege, učitelji, učenici, rentijeri njegovih vizija, njegova znanja i mudrosti, rada i stvaranja… iz njegova djela prognali – njegov odlazak osiromašivao, ponekad činio nemoćnim, uzaludnim i besmislenim, on je opet i vazda morao odlaziti. Mak je svoje odradio i Mak im više ne treba. Neka ide pisati tu svoju poeziju, neka luta po nekropolama, neka grebe po stećcima i prašinari po drevnim rukopisima…, neka se bavi čime god hoće. Dosta i – zbogom ! Potpisnik ovih redova, kao sin Makov, kao poštovalac i zaljubljenik poezije, mudrosti i ljepote…, kao čovjek ponosan na sve što je u Zemlji Bosni i Državi Bosni i Hercegovini ljudsko, ljudski veliko, čestito i plemenito, gord na sve što tako i time u Svijetu ovu našu zemlju predstavlja i proslavlja, kao „bosanski integralista“ i u budućnost vjerujući… zahvaljuje svima što su Maka tada bez posla i hljeba ostaviljali i darovali mu slobodu i vrijeme, ma kako beskrušne, u kojima će Mak uraditi i napisati ono što jeste napisao i uradio !
Blagodareći tom bahatom izgnanstvu iz krugova onih što su udomljeni u milosti praktikanata ideoloških svetosti i njihovih prostačkih matemetika, bivši, ražalovani „udarnik“ Mak Dizdar ostao je sam i ostao samo pjesnik. I svojom poetskom ostavštinom postao simbol stameno i trajno u vrijeme uklesan. To što ga, ovdje kod nas – svugdje gdje bi ga i uvijek kada bi ga trebalo biti – gotovo po pravilu nema, ne znači da nije tu, prisutan „Od dalekog jučer / Do dalekog sjutra / Misleći / O tebi“. A godišnjice ?! Šta su godišnjice za vječnike
Mak Dizdar je – koliko god to neko ne razumijevao ili mu ne bilo po volji – aksiomatska datost i jedna od krajnjih vrijednosti historijskog i savremenog našeg bosanskog bića. Idiom i integral cjelokupnosti povijesnog, civilizacijskog, kulturnog, intelektualnog i duhovnog realiteta i sudbinski svjedok i alibi, put i smjer bosanske i bh. budućnosti. Ili, kako je to mudro definirala prof.dr. Amila Buturović sa kanadskog York univerziteta – „Al u domu tvome / kad će domovina“ – jezgrovito Makovo poetsko pitanje, našlo je svoj odgovor: nakon čitanja Makove poezije“.
Mak je stećak
S Makom ili bez njega – ako se neke činjenice i neki patriotski imperativi nastave neprepoznavati, obezvrijeđivati i zaboravljati – već ova i generacija neposredno poslije nas današnjih, ispustit će sudbinu iz svojih ruku. Evo, ovdje jedna, samo jedna poruka onima što su se zagubili i u neznanju lutaju: naši su predjeli i prostori još naseljeni nekropolama i stećcima. Pogledajte stećke kako valja, uđite među njih i oni će, vaši pretci, u vas ući. Znat ćete tad ko ste i kuda vam je ići…
I Mak Dizdar je kao stećak.
Mak je stećak.
Stećak, kamen od ljudskih ruku, kamen koji govori a mi ga stotinama godina nismo znali čuti. Pa mu sada glas tek naslućujemo i počinjemo slušati, ali ga još ne razumijemo. Ne umijemo prevesti njegov jasni, čisti glas, poruku čovječnosti i ljubavi što oko nas uvijek lebdi i nebu vječno leti.
Mak nam je te drevne poruke preveo i približio. Ali ni njega, evo, ne razumijevamo.
Naposljetku, prisjećam se da je Francis J. Jones, prevodilac „Kamenog spavača“ na engleski jezik, u tekstu o fabuloznim izazovima i zamkama kod prevođenja nebesnosti Makove poezije, začuđeno zapisao kako su „Bosanci ponosni na neprevodivost svoga prvog pjesnika“.
Ponosni… Pitam se da li im je, Bosancima, ikako i imalo neugodno to što Makov jezik i Makovu poruku nisu u stanju prevesti na svoje jezike i riječi kojima misle, komuniciraju i manifestiraju se kao ljudi ?
„ Ali to nije sve..“