Piše: Amer Tikveša
Almin Kaplan je rođen u Mostaru 1985. godine. Piše poeziju i kratke priče. Objavljivao je u književnim časopisima: Most, Motrišta, Slovo Gorčina, i drugim. Uvršten je u više antologija savremenog pjesništva na našem govornom području i više puta nagrađivan.
U projektu Line zastupljen je sa zbirkom pjesama Ospice. Ospice su zbirka pjesama koja govori o ratu, tačnije o percepciji rata iz dječije perspektive. Nije to rijetkost, međutim, novina je ipak to što Kaplan pripada generaciji književnika koja zaista iskustveno o ratu može govoriti iz dječije perspektive. To je svojevrstan novitet u književnosti o ratu kod nas. Iskustvena nit daje toj književnosti na uvjerljivosti, ali nije to još dovoljan argument za kvalitet ove poezije.
Kvalitet se ogleda u, na našem jeziku, rijetko inovativnoj upotrebi jezika i dobrom, preciznom, poetskom dijagnosticiranju bolesti društva koje već kreće s naslovom knjige. Ospice su dječija bolest i u zbirci figuriraju kao sinonim za dječije bolesti. Šta je to Kaplanova generacije preboljela u djetinjstvu i da li je preboljela? Radi se o ratu i svemu što on proizvodi, a kod Kaplana najviše o protjerivanjima. Prvo su nestali ljudi sa srpskim imenima. Čak i iz memorijalne kulture. Čest je u zbirci tako Branko, koji je, prema riječima pjesnika, Branko Šotra, čuveni slikar iz Stoca po kojem je nosila ime osnovna škola u koju je autor išao. Nakon Srba, protjeran je i pjesnik i njegovi sunarodnjaci. No, ovo nije zbirka o tome kako jedna ancija sa “svog” teritorija protjeruje druge, radije to uzmimo kao paradigmatski primjer nepodnošljivosti drugog i drugačijeg. Kao dječiju bolest društva koje se smatralo odraslim. Neke dječije bolesti kod odraslih mogu imati koban ishod, a to se desilo “odraslom” jugoslovenskom društvu. Nacionalizam u svom najradikalnijem obliku ponovio se unatoč cijepljenju bratstvom i jedinstvom.
Upotreba tačke u ovoj poeziji je također u vezi s dječijim bolestima. Tačka je ovdje vizualizacija, recimo, ospica.
Evo primjer:
Deset štapića u školu morali donijeti. Da se učimo
računati. Od čega god smo željeli. Moglo i òd
drveta. Samo da bude obojeno.
Dedo ih ubrao. Majka rekla: Nije ubrao, već
usjekao. Otac ih obojio i u gumicu povezao. Ja
rekao: Sputio.
Učili brojati. Naučili. Učili. Naučili. I bi nam poslije
od koristi. Brojašmo logorske dane.
Petnaest ih ja izbroj'o.
A deset štapića dedo ubr'o.
Ili usjek'o.
Sad je svejedno.
Čitamo li tekst poštujući svaku pauzu izgleda kao da govorimo pod jednim od simptoma ospica – visokom temperaturom, naprimjer, kao u groznici. Istovremeno je to stanje šoka od proživljenog. Sporo i s dugačkim pauzama. Ono o čemu govorimo je teško pojmljivo i treba vremena da se procesuira – dijete u logoru.
Ova pjesma pokazuje i obrat karakterističan za Kaplanovu poeziju, tragikomičan. Sve su nas u djetinjstvu ispravljali učeći nas “pravopisu” i “pravogovoru”. Ne kaže se ovako nego onako. Ne kaže se sputiti nego povezati. Štapići se ne beru već sijeku. Nakon takvog iskustva, logorskog, sve to gubi na važnosti. Zašto uopšte govoriti ako završavamo u logorima? Zašto znati brojati ako ćemo brojati logoraške dane? Poezija je to koja traži mogućnost govora poslije rata, pjevanje za nju ostaje nemoguće, zato i jest tako isfragmentirana i gotovo mucajuća.
Poezija je to koja je svjesna da je oduvijek bilo tako, samo što se djeci lagalo. Kaplan je Hercegovac, a Hercegovina je puna jama iz Drugog svjetskog rata. Pa on kaže:
U jamu bez dna. Djecu bez ruka. Što bi se/rodila. Bacali.// I sve. Na Kučibabu/ Svalili.
Laž odraslih je proskribirana, svijet zla je svijet ljudi i obratno. No, od života se ne odustaje:
Jednom će majko, onaj vuk sa velikim/ zubima, o kojem si mi pričala kad bi me/ uspavljivala,/ jednom će te majko pojesti.// A ja ću svojoj djeci kad ih budem uspavljivao/ pričati, lagati, kako sam te spašav'o i oni će k'o/ jaganjci zaspati.
Nastavlja se život, ali prikrivijaći istinu, smišljajući bajku i tako je prizivajući da se jednom obistini. Nastavlja se, ali po majčinskom, ženskom principu. Život se nastavlja vodeći se etikom brige: Majke bi zatezale svoje glasnice. Da pošalju/naša imena. Da nas traže. Da nas nađu. Da/se ne ohladi na pladnju. Nakon što operemo/ruke. Ono što u njemu ima puno mrkve…
Zbog toga je ovu poeziju možda i najispravnije čitati u feminističkom, rodnom ključu, jer ona jest, u etičkom smislu, duboko feministička. I to je također ono što je čini posebno vrijednom.