Unatoč nekim znakovima da se stvari možda popravljaju, još uvijek je nemoguće dati bilo kakvu izjavu o situaciji u Bosni i Hercegovini. Još uvijek čitamo da je prijetnja zračnih napada nagovorila Srbe da povuku tešku artiljeriju sa pozicija iznad i oko Sarajeva, da su ih Rusi na to nagovorili, da su ustvari Srbi premjestili svoje tenkove u civilne zone u kojim zračni napadi nisu mogući i iz kojih mogu napadati Sarajevo podjednako kao i prije, da Rusi i Grci podržavaju NATO, da su se Rusi i Grci iz prkosa prema NATO-u udružili sa svojim pravoslavnim saveznicima Srbima da bi osigurali uspjeh srpske strategije, da su sada bosanski Hrvati pod Tuđmanom voljni osnovati federaciju sa ‘Muslimanima’ što bi moglo stvoriti temelj za dogovor sa bosanskim Srbima o očuvanju neke vrste ujedinjene države Bosne i Hercegovine, da je podjela Bosne u tri mini-države neizbježna i da ‘Muslimani’ moraju biti prisiljeni da to prihvate, da je crno bijelo, da je ne, dole je gore i stani je idi i preostalo nam je samo da se pridružimo mahnitim starim osobenjacima u James Fentonovoj Baladi o vrištećem čovjeku i pjevamo:
Tramps are mad
And truth is mad
And so are trees and trunks and tracks.
The horror maps have played us true.
The horrror moon that slits the clouds
The gun
The goon
The burly sacks
The purple waistcoats of the natterjacks
Have done their bit as you can see
to prise the madness from our sanity.
Neće, međutim, biti dovoljno ovo očajavanje. Neće biti dovoljno da u salonima naših srca odlučimo da su se oni tamo mrzili tisućljećima, da su se stoljećima htjeli poklati, a sada kad su duhovi pušteni iz flaše, ratne gazde stoje na svojim blokadama, neka nastave. Podjednako nezadovoljavajuća je očišćena Newspeak verzija, po kojoj je ‘situacija kompleksna’ i ‘nema jednostavnih odgovora’ i ‘da li zaista želimo da naši momci zauvijek zaglave u nečemu što je, na kraju krajeva, građanski rat?’
Neće biti dovoljno jer još uvijek postoji nešto što se zove istina, koliko god su je rat i svjetski političari unakazili. A istina, za mene, leži u prirodi i značenju grada Sarajeva, u kojem je, kao što je to rekla Susan Sontag, počeo dvadeseti vijek i u kojem, sa strašnom simetrijom, on i završava.
Ja nikada nisam bio u Sarajevu, ali osjećam da mu pripadam, na neki način. Ponosan sam što sam počasni član PEN kluba pisaca bivše Jugoslavije, i nadam se da oni neće misliti da je neumjesno ako kažem da i ja na osnovu ove novoostvarene veze mogu tvrditi da sam na neki način prognan iz Sarajeva, iako je to grad koji ne poznajem.
Postoji Sarajevo u mojim mislima, zamišljeno Sarajevo čije uništenje i patnja od nas sviju stvara prognanike. To Sarajevo predstavlja nešto poput ideala: grad u kojem su vrijednosti pluralizma, tolerancije i koegzistencije stvorile jedinstvenu i otpornu kulturu. U tom Sarajevu zapravo postoji taj sekularni islam za koji se toliko ljudi drugdje u svijetu bori. Stanovnici tog Sarajeva se ne definišu po vjeri ili plemenu, već jednostavno i počasno, kao građani.
Ako se taj grad izgubi, svi ćemo postati njegove izbjeglice. Ako kultura Sarajeva umre, svi ćemo postati njena siročad.
Istina o Sarajevu (nasuprot verziji iz salona) je da se različite zajednice nisu mrzile od iskona vremena, već su bili dobri susjedi, školski prijatelji, kolege i ljubavnici, da u ovom gradu mješoviti brakovi nisu bili izuzetak, več norma. (A ako su bili loši susjedi, neprijatelji u školi, rivali na poslu, i ako im brakovi nisu uspijevali, bilo je to iz normalnih ljudskih razloga ličnosti i afiniteta, a ne “pročišćujućih” zala nacionalizma).
Istina Sarajeva (nasuprot Newspeak verziji) je da grad nije bio pozornica građanskog rata, već agresije od strane Srba; da ako Srbi jednom zauvijek prestanu sa bombardovanjima, to će biti stoga jer su već zauzeli “svoj” dio grada, prisiljavajući de facto podijelu onoga što je trebalo ostati ujedinjeno, i da je spoljašnji svijet uporan u nametanju “logike”, “stvarnosti” etničnosti na ovaj grad, dajući agresoru plijen rata.
Istina Sarajeva je da su njegovi građani, koji su odbili definisanje po religiji ili vjeroispovjesti, koji žele biti jednostavno Bosanci, na njihovu štetu od spoljašnjeg svijeta nazvani ‘Muslimanima’. Korisno je zamisliti kako bi se stvari odvile u bivšoj Jugoslaviji da su Bosanci bili kršćani a Srbi muslimani, čak i muslimani “samo po imenu”. Da li bi Evropa podržala “srpsko-muslimansko” razbijanje jedne nefunkcionalne države? To je samo pretpostavka, ali pretpostavljam da ne bi. S obzirom na to, mora da je istina da je naziv “musliman” dio razloga za evropsku ravnodušnost prema sudbini Sarajeva.
Ja nisam bio u Sarajevu – želio sam, ali je to dosada bilo nemoguće ostvariti – ali sam se posljednjih mjeseci upoznao sa trojicom od njegovih brojnih izvanrednih građana, Zdravko Grebo, sa radio stanice koja je glas i savjest grada, Radio Zid; Haris Pašović, čovjek pun projekata, koji je ostvario prošlogodišnji Sarajevo Film Festival – a kakvo je to dostignuće, održati festival sa preko sto filmova u sred takvog rata!; i Kemal Kurspahić, urednik sarajevskih ratnih novina Oslobođenje. Naučili su me još jednoj jednostavnoj istini: da bi definisanje stanovnika opkoljenog Sarajeva kao jednostanvnih jedinica kojima su potreben osnovne namirnice značilo još jedno dodatno uskraćivanje: reducirajući ih na puku statističku žrtvu, negira im se njihova ličnost, njihova individualnost, njihova idiosinkracija – jednom rječju, njihova ljudskost. Kada UNPROFOR ograničava broj ličnih pisama koja mogu biti iznesena iz grada, kada se odbija dozvola umjetnicima da posjete grad, kao što Pašović može osvjedočiti, i kada glasnogovornici zapadnih vlada tvrde da je kultura u ratu luksuz, zločin koji se čini jeste upravo upravo negacija humanosti Sarajeva
Grebo, šepajući od rane, neodoljivo je impresivan u svom nježnom dostojanstvu – kao da otjelovljuje duh Sarajeva, Pašović njegovu odlučnost da održi svoju kulturu na životu. Kurspahić je više melanholičan, a nedavni esej njegovog kolege iz Oslobođenja Zlatka Dizdarevića izražava trenutačnu atmosferu grada: “Sarajevo više nikom ne vjeruje… Sarajevo je vidjelo sve što se može vidjeti i iskusilo sve najgore što je moguće iskusiti na vlastitoj koži… rezultati su očigledni. Do prije šest ili sedam mjeseci, svakom istinskom Sarajliji trebalo je barem sat vremena da prohoda od Holiday Inna do katedrale. Moralo se stati i pozdraviti sa toliko ljudi, pitati ih kako su. Sada za taj isti put treba 15 minuta, jer se niko ne zaustavlja. Niko više nema šta da pita.” Priča mi o dječaku čiji je otac ubijen, koji sada govori: “Sinoć sam sanjao svog oca. Namjerno sam ga sanjao”. “Neko će jednog dana morati paziti”, upozorava Dizdarević, “na dječake iz Sarajeva koji namjerno sanjaju svoje očeve”.
Jedan grad, jedan narod, ne posjeduje bezgranične količine duha, čak ni ovaj grad, čak ni ovaj narod. Da li će današnji sekularni “Muslimani” sutra postati osvetuljubivi fundamentalisti koji namjerno sanjaju mrtve? Do sada, po svim podacima, tvrdolinijaški islam je zabilježio nevjerovatno male uspjehe u grad, ali samo do sada. Da li će Sarajevo biti spašeno? Sarajevo jedva da vjeruje da hoće. Ali činjenica ostaje: da je borba za preživljavanje jedinstvene kulture Sarajeva borba za ono što nam je kod nas samih najbitnije.
Upravo sam gledao čudan kratki film u kojem čovjek koji se vozi kroz ulice Sarajeva izložene snajperima neprestano, poput mantre, ponavlja moje ime: Salman Rushdie, Salman Rushdie, Salman Rushdie, Salman Rushdie, Salman Rushdie, Salman Rushdie, Salman Rushdie, Salman Rushdie, Salman Rushdie. Da li ga izgovara da bi se podsjetio na opasnost, ili kao neku čarku koja čuva njegovu sigurnost? Nadam se da je ovo posljednje, a u tom duhu simpatične magije počeo sam mrmljati, ispod daha, ime tog neznanog grada čijim se imaginarnim građaninom proglašavam:
Sarajevo, Sarajevo, Sarajevo,
Sarajevo,
Sarajevo, Sarajevo,
Sarajevo, Sarajevo, Sarajevo,
Sarajevo, Sarajevo,
Sarajevo.