Ne sjećam se kada sam prvi put čuo za armenske „hačkare“, srednjovjekovne nadgrobne kamene ploče, ukrašene stiliziranim križevima i drugim simbolima. Listajući, nekoliko godina kasnije, Leksikon stećaka, saznao sam da je i Šefik Bešlagić pomislio na njihove sličnosti sa stećcima: na kraju ove knjige nalazi se jedna fotografija hačkara sa kratkom bilješkom o mogućim analogijama. Bio je to, međutim, jedini podatak o hačkarima u stručnoj literaturi o stećcima. Iako na reprodukcijama u oskudnoj literaturi na nekoliko zapadnih jezika nisam naišao na više od površnih sličnosti sa stećcima, nadao sam se da bi temeljnije istraživanje originalnih hačkara ipak moglo rezultirati pronalaskom nekih značajnijih tragova, simbola tipičnih za stećak: loze, jelena, rozete, kola… Moja nada se nije ostvarila: stotine hačkara koje sam imao priliku vidjeti uvjerile su me da oni pripadaju nekom sasvim drugom umjetničkom duhu i namjeri. No našao sam nešto čemu se nisam mogao nadati – spomenike koje Armenci nazivaju „kolijevkama“, ali bi ih takođe mogli nazvati – armenskim stećcima…
Armenija, zemlja čiji pisani tragovi sežu sve do 800. godine prije nove ere, bila je prva država koja je prihvatila kršćanstvo kao zvaničnu religiju: 301. godine Grigorije Prosvjetitelj osnovao je Armensku Apostolsku crkvu, koja i dan-danas zadržava autonomiju i određene doktrinarne specifičnosti u odnosu na katoličanstvo i pravoslavlje. U sedmom stoljeću u Armeniji je nastala militantna sekta Pavlićana, koju su neprijatelji optuživali za dualizam i manihejstvo. U devetom vijeku bizantski car mnoge pripadnike ove sekte protjerao je u Trakiju, gdje je nedugo zatim počeo propovjedati pop Bogomil. Postoje, dakle, određene indikacije da je tokom Srednjeg vijeka moglo biti kulturoloških razmjena između Balkana i Kavkaza, no takve tvrdnje su, barem dosada, ostajale nedovoljno potkrijepljene dokazima.
Moj prvi susret sa ostacima armenske kulture odigrao sa na otoku Ahtamar u jezeru Van na jugoistoku Turske, na kojem se nalazi veličanstvena Crkva svetog križa, sagrađena u 10. vijeku. Iako je teško govoriti o konkretnim stilskim sličnostima ove crkve i umjetnosti stećaka, bitno je naglasiti virtuoznost plitkog reljefa na njenim zidovima, kao i činjenicu da je izgrađena barem dvije stotine godina prije pojave Gotike u Zapadnoj Evropi. Iako tehnički manje impresivne, skulputure na fasadi Armenske Crkve Svetih apostola u Karsu za mene su bile mnogo zanimljivije: jedan od dvanaest apostola gotovo je identičan, kako stilom tako i oblikom, jednom od najpoznatijih stećaka sa Radimlje kod Stoca! Samo pogled na ove dvije crkve dovoljan je da ozbiljno dovede u pitanje ionako neubjedljivu tezu o gotičkom porijeklu stećaka.
Moja prva destinacija u samoj Armeniji bilo je selo Noratus, u kojem se nalazi veliko groblje sa oko 800 hačkara koji potiču iz perioda između 9. i 18. vijeka. Pored velikog broja impresivnih hačkara, koje Armenci smatraju najvišim izrazom svoje skulpture, na jednom kraju groblja nalazi se i kolekcija od desetak „kolijevki“. Očigledno je da su stećci i armenske „kolijevke“ na koncepcijskom nivou identični: radi se o jedinstvenom obliku nadgrobnih spomenika koji se uprkos sličnosti sa rimskim sarkofazima ističu svojom monolitnošću. Što se tiče sadržaja, u Armeniji je primjetna veća raznolikost motiva: dok bosanskohercegovački, ili ex-jugoslavenski stećci obično imaju ograničen repertoar, poput jelena, kola, stiliziranog križa itd., armenske gravure djeluju bliže svakodnevnom životu – česti su prikazi zemljoradnje, domaćih životinja, ljudi itd. S druge strane, simbolički repertoar na kolijevkama je dosta siromašniji: nameće se zaključak da su hačkari prvenstveno služili za prikazivanje simboličkih sadržaja, dok su „kolijevke“ korištene za scene svakodnevnog života.
Još jedna značajna kolekcija „kolijevki“ nalazi se u okolini crkve Sv. Astvacacina iz 14. stoljeća u selu Areni. Iako i ovdje možemo govoriti o određenom naturalizmu, scene prikazane na kolijevkama iz Arenija u poređenu sa Noratusom ipak odišu stilskom i sadržajnom profinjenošću.
Ukoliko prihavtimo tezu da kolijevke prikazuju scene iz pokojnikovog života, ovdje nisu pokopani poljoprivrednici i stočari, već mahom sveštenici i muzičari. Posebnom se sugestinovšću ističe jedna jednostavna kompozicija od tri elementa: konja, svirača saza i stiliziranog sunčanog diska. Konačno, na jugu Armenije, u selu Agitu i u blizini crkve Vorotnavank, nalazi se treća značajna grupa kolijevki koja se takođe ističe posebnim stilskim i sadržajnim osobinama. Iako se po tehničkoj profinjenosti ne mogu porediti sa kolijevkama iz Arenija, one iz Agitua odlikuju se jednostavnošću i neposrednošću izričaja, što ih u neku ruku čini najsličnijim stećcima. Kolijevke iz ovog kraja kao da žele izraziti sklad čovjeka i prirode, na pojedinim primjerima obogaćen simbolom pletera.
Ne više od 30-ak primjeraka kolijevki u cjelokupnoj zemlji: to je, ukratko, skroman ali značajan rezultat potrage za srodnicima stećaka u Armeniji. Dublja analiza ovog fenomena ponudiće, naravno, mnogo opširnije odgovore od impresionističke skice navedene u ovom tekstu. No, i uz ovako skromne podatke, kakav je značaj „kolijevki“ za proučavanje porijekla stećaka? Zapanjujuća sličnost stećaka i kolijevki može biti objašnjena na samo dva načina: direktnim uticajem ili zajedničkim porijeklom (ako izuzmemo mogućnost čiste slučajnosti). Direktni uticaj dao bi se objasniti navedenom „bogumilskom vezom“ i zahtjevao bi daljnja istraživanja u Bugarskoj, gdje postoji nekoliko očuvanih nekropola Pavlićana. Ono što ne govori u prilog ovoj tezi je potpuno odsustvo nekih od najkarektirističnijih simbola sa stećaka na armenskim kolijevkama.
Ideja zajedničkog porijekla ima veće izglede jer otvara mogućnost uzimanja u obzir ne samo armenskog, već cjelokupnog kavkaskog materijalnog naslijeđa. Desetine etničkih skupina koje naseljavaju sjever i jug kavkaskog gorja posjeduju karakteristične nadgrobne spomenike i repertoare simbola čije navođenje i analiza prevazilaze granice ovog teksta. Neupitno je da komparativna analiza balkansih i kavkaskih nadgrobnih spomenika nudi najveći potencijal za istinski napredak u razumjevanju simbolike stećaka.
Ako su u prošlosti i postojali objektivni razlozi iz kojih ovakva istraživanja nisu mogla biti vršena, daljnja odgađanja ili tvrdnje da su stećci zatvorena tema samo su izgovori ignorantskih ili ideološki nastrojenih članova akademskih zajednica bivše Jugoslavije. Umjesto tvrdoglavog insistiranja na dvije-tri teze o porijeklu stećaka uspostavljene još u 19. vijeku i upornog prežvakivanja ograničenog fundusa dokaznih materijala, vrijeme je da nauka o stećcima „odraste“, prihvati savremene tokove historiografije i posveti se onome što je čini naukom: prikupljanju i analizi empirijskih podataka.
Gorčin Dizdar