Kako se iz svega razabire, gost Radin, poglaviti savjetnik hercegov, bio je u najtežim momentima tajni zaštitnik i odvjetnik Dubrovnika. Da on tih usluga nije učinio iz pukog altruizma, to je lahko shvatljivo a mi smo spomenuli dvije zgode, gdje je dobivao novčanu nagradu, koja je u ono vrijeme, kada je dukat imao daleko veću cijenu nego danas, bila upravo sjajna; ali najsjajniju nagradu dobio je u jesen 1455. (u novembru): Dubrovčani mu svečanom poveljom, pisanom rukom kancelara Marinka Florio (slavizirano “Cvitković”), pod visućom pečatju zajamčiše za sva vremena zaklonište u Dubrovniku, i obećaše mu dati, kao što su samo davali bosanskim kraljevima i velikim vojvodama, kuću u Dubrovniku; kada god bi došao, da boravi u Dubrovniku, obećaše mu, pomoći ga spenzom, tj. namiriti mu potrebe života a ako bi želio, da pogje dalje, obećaše mu besplatno dobaviti prevoz, dokle on hoće, a Dubrovčani uzmognu. Ujedno jamče Dubrovčani, katolici par excellence, dok bude u njih “da ne bude usilovan od nikogar iziti iz vjere, koju vjeruje, razi ako bi njemu ugodno bilo”.
Da je Radin gost, poznavajući jamačno dobro prilike u Bosni, već u to doba nastojao, da si za svaki slučaj osigura utočište, gdje će se u nevolji zakloniti, simptomatično je za tadanje prilike bosanske, i on kao da je slutio katastrofu, koja Bosnu čeka i koja ju je zadesila godine 1463.
Zadnji puta nagjoh Radina gosta u diplomatskoj misiji sa Radičem Ružicom kao poklisara hercegova u Dubrovniku 1456. te im je dubrovačko vijeće obojici votiralo po 100 perpera kao dar; a kancelaru im Božidaru, koji je bio s njima, 30 perpera. (Consil. Rog. XIV., 262.)
Kada je herceg Stjepan, videći rasulo Bosne i sluteći propast svoje hercegovine pobjegao u Novi na moru, pratio ga je kao prvi od njegovih “kućana” i gost Radin; a kada je herceg u Novome, dan pred svoju smrt, 21. maja 1466., napisao svoju oporuku, bijaše isti gost Radin uz metropolita Davida i kneza Pribisava Vukotića glavni svjedok na tom dokumentu a to je najbolji dokaz, da si je on uza sve što je u važnim momentima pristajao uz Duborvčane, znao sačuvati u hercega svoj ugled a njegovo pouzdanje sve do onog časa, dok taj gorki nasilnik, koji je u velike bio sukrivcem rasulu Bosne, nije za uvijek zaklopio svoje oči.
Kada je herceg umro, preselio se gost Radin u Dubrovnik i nastanio se u kući, koju mu je općina darovala. Tu je već 5. januara 1466. napisao svoju oporuku, kojom raspolaže svojim doista znatnim imetkom, a kako se razabire iz jedne marginalne bilješke na notarijalnom prepisu tetamenta, umro je tu slijedeće godine 1467. Dan i mjesec smrti njegove nijesam mogao ustanoviti, jer je baš ova nota vrlo oštećena, ali datum smrti možda se može sublizu ovako ustanoviti: Glavni baštinik Radinovog nepokretnog imetka bio je njegov nećak Vladisav, koji je baštinio i kuću, što ju je gost Radin dobio spomenutom poveljom od Dubrovčana na dar 29. marta 1468. raspravljalo se u malom vijeću o toj kući te je u XVII. sv. str. 136 zapisnika ovoga vijeća zapisana ova bilješka: “Prima pars est de proiudendo -Vladissauo, nepoti olim Radin gosti, pro affictu domus de grossis trignita in mense pro tribus mensibus.”
Iz toga se razabire, da su – jamačno iza Radinove smrti – Dubrovčani uzeli njegovu kuću u najam za mjesečnu najamninu od 30 groša i isplatili ju za tri mjeseca, a sravniv to sa datumom ovog zaključka, čini se, da je Radin umro koncem prošle godine.
Ono takozvano “apostolsko siromaštvo”, koje bijaše u patarena tobož idealom, bila je tek jedna fraza, jer gost Radin, koji bi već radi svog visokog položaja, mora biti uzorom, umro je kao bogat čovjek i ostavio, kako se iz testamenta vidi, ukupno svega 5460 dukata gotova novca. Što ta svota znači. moći će tek onaj razabrati, koji poznaje cijenu zlata u XV. vijeka i uvrsti će ga megju najbogatije ljude njegove dobe u Bosni. Ali gotovina bila je jamačno manji dio Radinova imetka, a glavni se dio sastojao u zemljišnom posjedu, koji se u testamentu nikako i ne spominje; ali da je toga bilo, zaključujemo po tome, da slavni baštinici Radinovi po muškoj krvi, njegova četiri sinovca, po testamentu dobivaju tek neznatne legate i predmete, koji im imadu biti uspomenom na testatora, a s time se oni sigurno nebi zadovoljili, da nijesu naslijedili nepokretni imetak, koji je morao biti kud i kamo znatniji nego pokretni.
Od skupocjena odijela, što je ostalo iza gosta Radina istaknuti ćemo samo “šubu… crevenu od aksamita, podstavlenu cibilini”, što ju je gostu darovao kralj Matijaš, koju testator ostavlja svome prijatelju Andrušku Sorkočeviću; spominjemo ju s toga, jer je taj kraljevski dar najbolji dokaz, kakv je bio velik ugled patarenskog gosta Radina, kad ga je sam kralj Matija darivao šubom. Taj ugled je to veći, što je i Radinov gospodar, herceg Stjepan dobio od kralja Matijaša istom prilikom isto takvu šubu od aksamita. Taj dar dobila su obojica valjda iza Božića godina 1463., kada je kralj Matija osvojio Jajce i snovao o velikom planu, da Bosnu otme Turcima.
Ugled, što ga je gost Radin uživao megju svojim suvjernicima, karakteriše nam i to, da su ovi svoj gotov imetak, davali njemu na poklad i amanet. Tako je bratučed mu, gost Radin, povjerio 170 dukata, uskopaljski gost Vuk 110 dukata a Božičko Milošević 160 dukata. Ovi pokladi imadu se prema ustanovi testamenta vratiti vlasnicima, odnosno njihovim pravnim našljednicima.
Ćiro Truhelka, ‘Testament gosta Radina – Prinos patarenskom pitanju’, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, XXIII, 1911.