... napisao KARANFIL BEG, Srpanj 24, 2009 ZA STOCANE HRVATE DA SE ZNA STA JE VASE OGRADITE BODLIKAVOM ZICOM RAZVUCITE JE I PREKO MAGISTRALE JEBI TI TO NEK SE ZNA ... napisao Artemije, Srpanj 23, 2009 Niko, ama bas niko, ne smije da bije srpski narod sem srpske policije.... ... napisao Artemije, Srpanj 23, 2009 jovo evo ti moja kara pa budi karajovo.... ... napisao blee, Srpanj 22, 2009 Mrki budala vazda bio znam ga voli popit beksa ... napisao - -, Srpanj 22, 2009 Imate vi vase seher sarajevo i rahat lokum u findan drzavi hahahahaha............. ... napisao - -, Srpanj 22, 2009 STOLAC JE HRVATSKI BIO I OSTACE I ........ ... napisao MRKI, Srpanj 22, 2009 E SVASTA EVO I MICKO POLUDIJO SVI VJERUJU DA SU SRBI JACI I OD AMERIKE!SVASTA!SULUDO!PA NEZNAM SAMO JESU LI ONI LUDI ILI SE PRAVE BUDALE ZA JAVNOST! ... napisao Micko, Srpanj 22, 2009 -Bosnjace,Bosnjace, jadni bedace, ne idi,ne idi Srebren izvoru! Vidjece,vidjece Jovo s planine, sjurice,sjurice vojsku u polje, svirace,svirace zice tanane!!!.- ... napisao MRKI, Srpanj 22, 2009 JOVO NIJE JASNO GDJE SI TI VIDIJO SRBINA VOJNIKA I SJETI SE HRVATSKE I RATA KAO I BOSNE I NA KRAJU KOSOVA PA I NATA 1999 I VIDJETI CES DA NIJEDAN RAT NISTE DOBILI!HEHEHEE!NIJE LI TO ZNAK ZA PROMJENU STAVOVA! ... napisao MRKI, Srpanj 22, 2009 JOVO!HAJDE COVJECE NA KOSOVO PA POKAZI SRPSTVO,A STO SE TICE SREBRENICE ...

U opisu (koji daje Moše bin Rafael Attias), koji počinje 1819. godine, Derviš Ahmed, islamski mistik koji je živio u Travniku, bio je na glasu kao otpadnik. Iz nekog nepoznatog razloga ova osoba je došla u konflikt sa jednim travničkim Jevrejom po imenu Benjamin Pinto. Derviša Ahmeda su osmanske vlasti uhapsile i pogubile. Drugi derviši su potom objavili da je Derviš Ahmed bio Jevrej po imenu Moše Haviljo. Također je navedeno da su Pinto i neki jevrejski ortcai skovali zavjeru da kazne Mošu Havilja za vjeroodstupništvo. Ružda-paša je reagirao na ovaj slučaj napadom na Jevreje općenito. Mala i siromašna jevrejska zajednica Travnika nije bila neki privlačan cilj, te je bila ostavljena na miru. Ali, upraviteljeve su se oči okrenule na Jevreje velikog grada Sarajeva, on je zahtijevao da mu oni plate 50.000 turskih zčatnih groša, kao odštetu za onog mrtvog čovjeka. On je potom naredio da se uhapsi deset vodećih sarajevskih Jeverja, počevši sa Rav Danonom, istaknutim jevrejskim duhovnim predvodnikom u toj zemlji. Nadalje, globa je bila povećana na 500.000 groša i imala se platiti za tri dana, ili će Jevreji biti pogubljeni. Panika je zahvatila sarajevske Jevrejej budući da su bili suočeni sa golemim nasrtajam na njihovu sigurnost i njihova prava. ...

Ali-paša Rizvanbegović-Stočević rođen je u Stocu 1783. godine. U rodnom mjestu proveo je djetinjstvo i mladost, gdje je kasnije, nakon borbi s braćom, postao kapetan Stoca i upravljao ovom kapetanijom od 1813. do 1883. godine. Bio je ogorčeni protivnik pokreta Huseina-kapetana Gradaščevića (Zmaja od Bosne) i, odmah u početku pokreta, stao je na čelo sultanove stranke. Za zasluge koje je pokazao u ovoj borbi imenovan je 1833. godine hercegovačkim vezirom i od tada pa sve do smrti 1851. godine gotovo je samostalno upravljao Hercegovinom koja je 1833. godine izdvojena iz Bosanskog pašaluka i pretvorena u poseban ajalet. Kad je centralna vlada polovinom prošlog (19.) stoljeća poslala u Bosnu Omer-pašu Latasa da skrši otpor bosanskih feudalaca, Ali-paša je stao na stranu feudalne oligarhije. Tada je bio uhvaćen od turskih regularnih trupa i ubijen u Dobrunu kod Banje Luke koncem marta 1851. godine. Sahranjen je kod Ferhadije džamije u Banjoj Luci, gdje je kasnije nad njegovim grobom sagrađeno turbe. O Ali-paši kao državniku pisano je mnogo. Posebna je zasluga Ali-pašina u tome što je prvi počeo vršiti melioraciju zemljišta i uveo kulture riže, maslina i murava (dudova) u Hercegovini. On je osnova i jednu pilanu u Blagaju na rijeci Buni, koja je počela s ...

Golubić, Mustafa, politički radnik (Stolac, Hercegovina, 1891 - 29. VII. 1941). Rodio se u zanatlijskoj porodici. Kao srednjoškolac, posle aneksije Bosne i Hercegovine 1908 emigrirao u Srbiju, gde je završio realku i upisao se na Tehnički fakultet koji je, međutim, ubrzo napustio i prešao na Pravni fakultet. Idejno je pripadao nacionalnorevolcionarnoj omladini Bosne i Hercegovine. Sarađivao je sa Bogdanom Žerajićem, Vladimirom Gaćinovićem, Danilom Ilićem i drugim istaknutim omladncima. Sa Gaćinovićem i Ilićem kao dobrovoljac uzimao aktivnog učešća u mnogim borbama u Staroj Srbiji i Makedoniji. Isto tako kao dobrovoljac borio se u srpskoj vojsci u toku balkanskih ratova i u Prvom svetskom ratu. Mada je bio u najtešnjim vezama s oficirima - zaverenicima iz 1903, Golubić nije bio član tajne organizacije Ujedinjenje ili smrt. Godine 1913.1914 Golubić je u Toulosei stuidrao pravne nauke. U Srbiju se vraća pred sam početak Prvog svjetskog rata. Godine 1915 Dragutin Dimitrijević-Apis, sa znanjem srpske Vrhovne komande, poslao je Golubića i dobrovoljca Dušana Semiza u Rusiju sa zadatkom da tamo među Jugoslovenima i ostalim Slovenima prikupljaju dobrovoljce za srpsku vojsku. Sa oko 1000 dobrovoljaca i pošto su udarili osnovu za stvaranje kasnijih jugoslovenskih dobrovoljačkih jedinica u Rusiji, Golubić i Semiz su se vratili preko Prahova u ...

Rat u Stocu zvanično je počeo 1992, kada su srpske snage zauzele grad. Ali mnogo se ljudi sa tugom prisjeća jednog incidenta koji se dogodio šest mjeseci ranije, kada je spomenik za pale partizane iz Drugog svjetskog rata dignut u zrak. Spomenik je bio smješten ispred škole. Danas su Hrvati na isto mjesto postavili bistu Ivana Musića, jednog od vođa hrvatskog otpora tokom hercegovačkog ustanka. (1875-1878). Srpska okupacija Stoca nije naišla ni na kakav otpor. Srbi su uspostavili vojni logor izvan grada, ali nije bilo nikakvih borbi, i gotovo nikakve pljačke i ubistava kao što je to bio slučaj u dijelovima istočne Bosne koje su zauzeli Srbi u istom periodu. Ali okupacija Stoca je ipak imala ozbiljne posljedice. Većina hrvatskog stanovništva pobjegla je preko noći, bojeći se srpskih snaga. Cjelokupno srpsko stanovništvo Stoca pridružilo se srpskom armiji ili milom ili silom, a Muslimani su u tajnosti stvorili nekoliko lokalnih odbrambenih jedinica kako bi zaštitili svoje porodice ukoliko bude potrebno. Neki stolački Hrvati kasnije su optuživali Muslimane jer nisu pružili otpor srpskoj okupacionoj vojsci, ali prema podacima mojih informatora otpor bi bio ravan samoubixtvu, jer su Muslimani bili preslabo opremljeni da bi se suprotstavili četvrtoj najjačoj armiji u Evropi. Dva mjeseca nakon ...

Kada su ušli u Stolac, kaže Fahrudin Rizvanbegović, Hrvati su napravili urbicid i kulturocid strahovitih razmjera. Sistematično i programirano su palili sve što je imalo elemente bošnjačke kulture. Minirane su sve džamije: najstarija Sultan-Selimova ili Careva džamija iz 1519. godine, zatim, džamija Alipaše Rizvanbegovića, pod Gradom, džamija Smail-kapetana u Uzunovićima, pa džamija na Ćupriji. Sve su te džamije bile u Gradu. Džamija Alipaše Rizvanbegovića i džamija na Ćupriji pretvorene su u parkirališta, a materijal, nakon miniranja, odvezen negdje kamionima. U okolini Stoca minirane su džamije na Borojevićima, na Pješivcu, na Aladinićima, u Prenju, u Oprečićima, na Rotimlji, u Dabrici, na Rečici, na Bivolju Brdu, na Gubavici, u Višićima i džamija u Počitelju, remek - djelo islamske kulture. Tog, 24. augusta 1993. godine, čuli smo snažnu eksploziju, koja je potresla cijeli Počitelj, cijelu Čapljinu. Nisam zaplakao za svojom Begovinom, kada sam čuo da je izgorjela, ali za džamijom u Počitelju, jesam. Suze su mi same potekle. I Begovina je bila remek-djelo stambene arhitekture, nastavlja Rizvanbegović. U njoj je izgorjelo 2 hiljade kvadratnih metara stambene površine. Izgorjele su sve musafirhane, sve gospodarske zgrade, čak nijedan zahod, ni ćumez nije ostao. Zapaljena je i Đulhanumina kuća, koja je bila sastavni dio ovog kompleksa, a ...

To (mjesto je središte) kadiluka i pašin vojvodaluk u hercegovačkom sandžaku. Sa sve četiri strane opkoljeno je kršem. To je lijepa kasabica; ima džamiju, tri mesdžida, malo javno kupatilo (hamam), svratište (han), dvadeset dućana i oko dvjesta osamdeset pločom pokrivenih kuća, koje imaju bašče, vinograde i svoje vode. Zbog straha od neprijatelja, sve kuće zidane su od tvrdog materijala, a neke imaju i četverougaone kule s gvozdenim vratima (demir-kapije). Naime, ćeremit je u ovim krajevima rijedak. Sve su kuće okrenute prema zapadu. Kako se na ušću potoka Dola u Bregavu nalazi deset vodenica ove kasabe, njih pokreće voda potoka Dola. Sve rijeke u ovim stranama teku prema zapadu i ulivaju se u rijeku Neretvu. Zaleđe varoši čine brda doline (rijeke) Dola. Narod nosi kalpake i bijele turbane. Govore bosanski. To su, međutim, pravi ratnici, veliki prijatelji stranaca i ljudi od riječi. Štaviše, na dan prije nego sam ja, siromah, stigao u ovu varoš, došlo je oko pet hiljada kotorskih nevjernika, koji su u ovoj varoši zarobili mnoge muslimane, oteli mnogo blaga i tu i tamo zapalili neke kuće. Kad su muslimani, koji su se bili zatovrili u kule, ugledali mene, siromaha, izašli su iz kula napolje zahvaljujući bogu i sve su nas ...

Kompleks zgrada zvani Begovina smješten je uz lijevu obalu Bregave na krajnjoj istočnoj periferiji Stoca. Ovdje se nalaze tri stambena objekta, četiri konaka (musafirhane) i potrebne gospodarske zgrade. Na desnoj obali bregave, suprotno od Begovine, postoji objekat zvani 'Đulhanumina kuća' (Mustajbegov konak) koji se sastoji od stambene zgrade, musafirhane i gospodarske zgrade. Begovinu sa Đulhanuminom kućom povezuje Rizvanbegovića most, i svi objekti čine zasebnu urbanu i arhitektnosku cjelinu. Begovina je bila odžak ili, tačnije, malikana porodice Rizvanbegovića. Podizanje zgrada u Begovini počelo je poslije ukidanja kapetanija u Bosni i Hercegovini 1835. godine. Izgradili su ih četvorica braće Rizvanbegovića. Arhitekturu zgrada u Begovini, koja je, zahvaljujući razumijevanju i brižljivom očuvanju njenih vlasnika, do danas dobrim dijelom očuvana, obradiće stručnjaci - arhitekti, a nas ovaj put zanimaju samo mihrabi u prostorijama koje su služile za skupno obavljanje molitava. Svaki konak u Begovini imao je posebnu prostoriju s mihrabom udubljenim u zidu, dimenzija oko 120 x 70 x 25 cm koji je služio i za bdesthanu tj. mjesto gdje se je abdest uzimao. U ovoj prostoriji s mihrabom gosti (musafiri) su s vlasnikom konaka i članovima njegove porodice ponekad zajednički obavljali propisane molitve. Mihrabi su se nalazili u: Osman-begovom konaku dva: u odaji u prizemlju i ...

Stolac se nalazi u istočnoj Hercegovini. Smješten je u podnožju srednjevjekovnog grada Vidoški i cestovnim je saobraćajem povezan, preko Dubrava i Domanovića, sa Čapljinom i Mostarom, preko Ljubinja i Popova polja s Trebinjem i Dubrovnikom i preko Dabarskog polja s Nevesinjem, Gackom i Bilećem. Tvrđava u Stocu locirana je na jednom obronku brda Stolački grad, nedaleko od lijeve obale rijeke Bregave, gdje joj se ruševine i danas vide. U izvorima od početka prošlog stoljeća spominje se pod imenom Vidoški, a ovo ime dobila je po rijeci Videštici ili Vidovoj rijeci koja se danas zova Bregava. Sjevernji manji dio Stolačkog polja, kojim teče rijeka Radimlja, zove se opet Vidovo polje. Vidoški se prvi put u izvorima spominje 18. februara 1444. godine kao grad u zemlji Hercega Stjepana. Turci su ga zauzeli ubrzo poslije 1465. godine i u njihovoj vlasti je ostao sve do austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Iz jedne bibliografske bilješke saznajemo da je tvrđava Vidoški u vilajetu Hercegovini bila 1593. godine ruševna (harab). U Memibegovića opisu Bosanskog pašaluka i Putopisu Evlije Čelebije nema spomena gradu u Stocu, što znači da je on polovinom 17. stoljeća bio zapušten i nenaseljen. Turci su ga obnovili nakon mira u Karlovcima 1699. godine ...