Dvadeset i pet učesnika Likovne kolonije u Počitelju, likovnih umjetnika iz svih krajeva bivše Jugoslavije, bili su, kao gosti Makove hiže Fondacije Mak Dizdar, u cjelodnevnoj posjeti Stocu i Hiži
Bilo ih je dvadesetipet.
Njih dvadeset i petoro, netom ugniježdenih u mekost, u vrelinu i putenost kamene školjke nebesnog Počitelja, u počiteljskoj Likovnoj koloniji… Tek što su hametice divotom opijeni prvo vino večernje popili, tek noć prvu presanjali, pa dotakli evo jutarnje blizine i počeli ih znatiželjno uobličavati, vidike eno što nekamo uporno bježe naslućivati i okom ih stizati i dostizati, tek što su svoje buduće crteže, slike i forme nesvjesno počinjali u sebi nazirati, u čudesnoj nedoumici između realnog i nepojmljivog… već im rekoše da to nikako nije sve. I da svugdje ovdje, na dohvat ruke bezmalo, da ima tu još ljepote i otkrića koja se i s ovom počiteljskom nestvarnošću mogu mjeriti i odmjeravati… Sutradan idu u Stolac ! U posjetu Makovoj hiži što će im biti domaćinom u stolačkom bezvremenu i svevremenu, u Vidovo polje idu i na kamena brda oko njega štono pamte i čuvaju tragove ljudskog nadahnuća unatrag cijelih četrnaest tisuća godina ali – i pečate nose čovjekova nedavnog i još sasvim svježeg i bolnog moralnog klonuća. Od pradrevnih magijskih pećinskih rezbarija do ludački ksenofobijskih ovovremenih svinjarija…
Pošli su u Stolac već gotovo sasvim vjerujući kako pod ovim nebom, tu gdje ima tako čudesnih susretanja i sinteza uzvišenosti prirodnog i nadnaravno čovječnog, počiteljski mikrokozmos ne može biti nego dio cijelog jednog takvog, ovome sasvim srodnog i bliskog, hercegovačkog kozmosa.
Među njima bila je, dakako, i nekolicina starih poznanika i znalaca i strasnika ovih prostora i velikih imena likovne umjetnosti ovoga dijela svijeta Oni imadoše mudrosti i sabura da ne promoviraju unaprijed razloge i ciljeve ovog kratkog putovanja. Likovnjaci su ali, možda baš zato i tim prije, poznaju ograničene mogućnosti gole riječi; valja se ostaviti „šuplje“ i omogućiti svakome da sve vidi svojim očima i doživi svojom dušom. Pa neka i oni sami, ta njihova braća po pasiji i zanatu, Stolac kao što su i Počitelj, oćute i o njem potom govore ako umjednu. Ili ga i sami, u sebi i za sebe, kao neizrecivog, odšute. A šutjeti je i bilo pametnije no „trčati pred rudu“. Tim prije što među ovim počiteljskim „kolonistima“ – iz svih, baš svih dijelova bivše Jugoslavije, i jedna Bugarkinja iz Varne k tome, većinom ipak mladih ljudi – bijaše nekolicina njih koji o Bosni i Hercegovini znaju začuđujuće i zastrašujuće malo, znaju ono najružnije i najgore, ono iz naših posljednjih vremena. Jedna od njih, ( prekrasna, prelijepa, prepametna, gospodskih, plemenitaških manira) tvrdi, (hej !), da nikada nije učila ili čula kako je Bosna i Hercegovina imala i svoju srednjevjekovnu državu, ona misli da je Bosna, do dolaska Turaka, bila „naša“ teritorija (tj. teritorija jedne naše susjedne države koja je, uzgred, na duže vrijeme bila izbrisana iz spiska postojanja i kakve-takve samostalnosti mnogo prije same medijevalne Bosne). Nije nikada čula za Maka Dizdara. Stećci su po njoj, recimo, do viđenja sa nekropolom na Radimlji, bili „nešto što ima, bezmalo, „celi svet“. (Doduše, i jedan dosta poznati i sarajevski fotograf, i po rođenju Sarajlija, blizu ranog srednjeg životnog doba, sa iskrenim uzbuđenjem u društvu je rekao kako je doskora mislio da su „ti stećci“ neki spomenici iz vremena starorimskog prisustva u našim krajevima).
Mlađahni Gorčin Dizdar, unuk Makov, direktor i „čovjek za sve“ Fondacije Mak Dizdar, duh i duša i najveća snaga Makove Hiže i – zašto i to ne reći – briljantni student i diplomac Oksfordskog univerziteta, asistent i doktorant na York univerzitetu u Torontu, sa doktorskom radnjom o fenomenu hereze u povijesti, sa posebnim uklonom prema bh. patarenstvu, imalac najveće stipendije Kanadske države, itd.,itd. odveo je svoje „Počiteljce“ na nekropolu Radimlja gdje su njegovi gosti proveli sate, opčinjeni. Potom su krenuli prema pećini Badanj, kroz fascinantne pejsaže kanjona Bregave, u posjetu zagonetnoj badanjskoj gravuri staroj četrnaestak milenija. Brzo su odustali – pakleno je vruće, put je zapravo staza po kojoj njihovi automobili ne mogu voziti… Krenuli su potom na Ošanjiće, visoki greben iznad Vidova polja, u posjetu ilirskom gradu Daorsonu. Među impozantne kamene zidine koje zbog veličine, savršene obrade i načina gradnje zovu „Stolačka Mikena“. Ni do tamo njihovi automobili nisu mogli izgurati, općinski je to put samo za one što imaju robusna, skupa vozila. A oni ovamo slabo zalaze…
Krenuli su, potom u mimohodno razgledanje Stoca i kamenih ostataka njegove jedinstvene arhitekture i graditeljstva. Pa uz Bregavu, pored vodopada Provalije, do nešto manje kaskade u toku Bregave, do popularnog kupališta Pjene. Hrabriji su se u ovoj prestudenoj vodi i okupali.
Zatim u Begovinu, jedinstveni mali grad, kompleks stambenih kuća neprevaziđenih po funkcionalnosti, ambijentu i ljepoti na cijelom Balkanu u vremenima osmanske vladavine ovim prostorima. Tu ih je dočekao prof.dr. Fahrudin Rizvanbegović, jedan od brojnih potomaka porodice koja je vjekovima uživala u ovome arhitektonskom, civilizacijskom raju koji je objedinio najplemenitije aspekte svakodnevnog života po mjerama orijentalnih – a sve više i savremenih – znalaca i najvećih izbirljivaca. Bijaše to prekrasan, kratki čas o ljepšem i ljudskijem licu povijesti, ispred zasad jedine restaurirane građevine ovog u posljednjem ratnom ludilu polusrušenog svjedoka i spomenika idealima i principima života kakvim bi čovjek, svaki čovjek, jednom mogao živjeti…
A onda – Makova Hiža.
Oni među gostima Makove Hiže što to znaju i pamte , i oni što su to tek u polasku ovamo saznali – došli su svojim domaćinima ne samo da se upoznaju sa stvaralačkom ostavštinom i dokumentima o životu velikog pjesnika; došli su ovdje i da se, najneposrednije što je moguće, susretnu sa duhovnim impulsima i zanosima jednog od osnivača i članova prve uprave Umjetničke kolonije Počitelj. Došli su, sa „roditeljskim“ pravom, kao svojevrsni utemeljitelji Fondacije Mak Dizdar i same Hiže. Jer bh. likovni umjetnici, njih pedesetak, poklonili su tek zaživjeloj Fondaciji, prije dvanaest godina, svoja djela i tako dali osnivački i dosad najveći kapital Fondacije.
Počiteljski „kolonisti“ „okupirali“ su Hižu cijelih 5 – 6 sati svojom znatiželjom, divljenjem, oduševljenjem, ljubavlju „na prvi pogled“. Iz razloga ponosne skromnosti, autor ovih redova – budući i sam jedan od kreatora, hranitelja i branitelja Makove Hiže – neće pretjerano citirati svoje goste i plemenitu nevjericu njihovu: da takvo nešto postoji, baš ovdje i nigdje drugdje, da je samorodno i samo se stvara, gradi, živi i raste. Da mu državne institucije, one za kulturu – osim skromno i simbolično Federalno ministarstvo okoliša i turizma (!!!) – za ovaj „jedinstveni, reprezentativni, ekskluzivni, epohalni i kolosalni projekat“ nisu nikada dale „ni dinara“. A kako rekoše – da to ipak kažem – takav bi centar bio čudo i u najvećim kulturnim metropolama svijeta…
Nejse ! Kako je, pak, nama, iz Hiže s njima iz Kolonije bilo ?
Reći ću to u nekoliko fragmenata. Šarmanta gošća iz Bugarske, ne našavši u Hiži Makove stihove na bugarskom, čitala je njegovu poeziju iz makedonskih prevoda. Čitavih tri sata; ni jela ni pila i niskim ni progovorila nije – samo s Makom. Gošća „s nevjericom“ vidjela je plakate za predstave „Kameni spavač“ u beogradskim teatrima poezije, vidjela ruske antologije srpske poezije u koje je Mak uvršten a da niko nikoga za to pravo nije pitao, vidjela da je Mak prvi jugoslovenski pjesnik koji je dobio tada možda i najveću svjetsku nagradu za poeziju Zaltni vjenac Struških večeri poezije… Vidjeli su, saznali i spoznali svi nešto što do te večeri nisu znali.
Vidjeli reljefe inspirisane stećcima, tek završene, na 50-tak kvadrata avlijskih i vrtnih zidova, rad našeg australca, akademskog kipara Adisa Fejzića. Saznali da su to prvi objekti nove postavke Makove hiže što će biti prezentirana javnosti u septembru, uz manifestaciju „Slovo Gorčina“. Ta, enterijerna i eksterijerna, postavka, imenovana „Stećci – simboli i poruke“ biće nešto, po sadržaju i formi, do sada nikada i nigdje viđeno. Uz otvorenje postavke – opet po prvi put – biće održan recital najdramatičnijih i najpoetičnijih fragmenata iz srednjovjekovne bosanskih i humskih listina, apokrifa, epitafa, pisama…
Ne treba zaboraviti, jer i to je značajan dio kompletnog ambijenta i ugođaja: jelo se i pilo samo domaće, lokalno: kruh, sirevi, pipuni, specijaliteti od povrća, lokalna mesa na žaru, loza, blatina i žilavka sa Bune, iz Domanovića i Stoca.
Bilo ih je, ovog puta dvadeset i pet. Dvadeset i pet divnih ljudi čijem smo ljudskom bogatstvu i mi pokušali dodati svoj maleni obol. I zato, i na kraju – dolazile su ovdje i dolaziće u Makovu hižu vazda, kao u svoju Djedovsku hižu, brojne grupe i grupice. Ponekad, recimo, i od po stotinu posjetitelja. Stotinu po stotinu, dvadeset pet po dvadeset pet, jedan po jedan, u Stolac, najprije radi Makove hiže, pa radi Hižine kulturno-turističke i sasvim volonterski bazirane ture, za prijatelje i one koji to još nisu a zaslužili su: Stolac – mlileniji u jednom danu… Biti će to jednom zbir veći od onoga koji se neko usuđuje zamisliti. A Stolac k'o Stolac. Stolac nije u stanju napraviti ni desetak stepenica niz vratolomnu strminu, na gradskom zemljištu, što sa glavnog puta vodi do Hižine kapije. Niti osvjetliti sokak ispred Hiže… Smatrajte završenim – rekao nam je onomad, ima tome valjda dvije godine – tada idejom i mogućnostim Makove Hiže „deklarativno“ oduševljeni i čak uzbuđeno zahvalni stolački predsjednik Općine.
Smatramo završenim !
P.S. Zašto li i kako to u vlast gotovo po pravilu ulaze neotesani licemjeri koji ignoriraju baš sve što je valjano i lijepo ?!
Enver Dizdar