Govoreći općenito o Crkvi bosanskoj može se s punim pravom reći da je ona pripadala dualističkom pokretu rasprostranjenom na velikom prostoru od Male Azije, preko Balkana i Italije do južne Francuske i srednje Evrope. S obzirom na činjenicu da su sami krstjani isticali svoje pravovjerje i apostolsko podrijetlo svoje vjere, “vjere bosanske”, može se s razlogom upozoriti da to upućuje na njihovu pripadnost kršćanstvu unutar koga su se postupno izdvojili u posebnu crkvenu organizaciju. Na vezu s prethodnim stanjem upućuje njezin nazin Crkva bosanska, koji potpuno odgovara nazivu katoličke Bosanske biskupije (ecclesia bosnensis) unutar koje je nastala od njezinih slavenskih elemenata nakon neuspjeha katoličke inicijative u Bosni i povlačenja bosanskog biskupa u Đakovo. Tim činom Bosanska biskupija je u stvarnosti postala akefalna, čime je stvorena mogućnost izbora novog poglavara, uz napomenu da je postupno provedena nova organizacija, promijenjeno joj je ime u Crkva bosanska te službeno nazivlje njezine hijerarhije, redovnika i vjernika. Tako će domaća izvorna građa tim nazivima do dvadesetih godina XIV. st. dosljedno zvati Crkvu bosansku, njezina poglavara djeda, članove hijerarhije goste i starce te redovnike krstjane. Dugo je u stručnoj literaturi ostao problematičan naziv za njezine vjernika, koje su nazivali “mrsnim ljudima”, danas prevladava mišljenje da bi ispravan naziv glasio mirski ljudi. Ta crkvena organizacija bila je na udaru službenih crkava, Katoličke i Pravoslavne.
Što se tiče određivanja njezina vjerskog učenja u mjerodavnim krugovima Katoličke crkve isticano je uglavnom da su krstjani slijedili manihejske zablude, ali to nije smetalo njihovim katoličim suvremenicima u različitim sredinama da ih nazivaju posebnim imenima. Tako se u krugu najviših predstavnika Katoličke crkve, u Rimskoj kuriji, sljedbenici bosanskog krivovjerja najčešće nazivaju manihejcima, a susjedni su ih Dubrovčani dosljedno nazivali patarenima, patarinima, i paterenima. Ni u krugovima pravoslavnog kršćanstva nazivlje nije bilo jedinstveno i dosljedno, nego se, s obzirom na vrijeme i prostor, razlikovalo, što je za posljedicu imalo upotrebu naziva kutugeri, bogomili i babuni. Postojeće terminološko šarenilo u osnovi nije izražavalo karakter vjerskog učenja krstjana, nego ustaljenu praksu dotičnih sredina da se neki od tih naziva upotrijebi za sljedbenike dualističkog usmjerenja u Bosni. Idući tim tragom, Crkva bosanska je pripadala dualističkom pokretu, kojega su pripadnici u različitim krajevima nazivani posebnim imenima, uglavnom u sinonimnom smislu.
Nakon prekida veza s Rimom i zamiranja djelovanja katoličke Bosanske biskupije bez biskupa, pojavila se na temeljima stare crkvene organizacije nova pod imenom Crkva bosanska, koja se u punom smislu smatrala jedinom pravom Kristovom crkvom u zemlji, poglavar koje je bio istinski nasljednik sv. Petra. Osim prijeko potrebne tvrdnje o legitimitetu, pravovjerju i apostolskom podrijetlu, bila je organizirana poput drugih dualističkih crkava toga doba. Imala je dviej vrste članova, koji su se dijelili u dvije brojnošću nejednake skupine. Prvu, brojniju činili su obični vjernici “mirski ljudi” (credentes), a drugu manju “pravi krstjani” i “prave krstjanice”, odnosno redovnici (regullantes), kojima se analogija može naći u savršenima (perfecti). Iz reda krstjana koji su činili okosnicu Crkve bosanske izdvojili su se po činu časti članovi crkvene hijerarhije, poznati pod nazivom strojnici ili poglaviti krstjani, koji su obavljali različite službe i obnašali upravne dužnosti. S obzirom na stupanj hijerarhijske časti koju su uživali, među strojnicima su postojale dvije vrste dostojanstvenika, po činu niži starci i viši gosti. Na čelu Crkve bosanske bio je djed, ili “episkup”, koji je kao vrhovni poglavar sljedbe autoritetno nastupao u javnom i političkom životu zemlje. Uređenje Crkve bosanske, uz sve posebnosti, nosilo je u sebi tragove zajedničkog kršćanskog i dualističkog nasljeđa te se stoga ne može potpuno uspoređivati i poistovjećivati s ustrojem drugih dualističkih crkava, kako onih na Istoku tako ni onih na Zapadu. Kršćanska baština Crkve bosanske upućuje na njezinu zajedničku prošlost s katoličkom Bosanskom biskupijom, a njezina dualistička sastavnica otkriva utjecaje pod kojim je taj proces izvršen.
Okosnicu njezina duhovnog staleža činili su krstjani, koje su bosanski i dubrovački suvremenici kao redovnike dosljedno razlikovali od svjetovnjaka i mnoštva običnih vjernika, pa je lako uočiti razliku između krstjana i mirskih ljudi. Imajući u vidu da su krstjani pripadali duhovnom staležu, s razlogom se postavlja pitanje načina i obreda njihovog ređenja po kome su stupali u “red crkve”. Zbog šutnje izvorne građe o tome se danas ne može nisšta određeno tvrditi. U očima bosanskih i dubrovačkih suvremenika krstjani su bili redovinici i živjeli su po redovničkim zajednicama u kućama ili hižama, kako ih nazivaju domaći izvori, odnosno domus christianorum i domus patarenorum, kako su ih nazivala dubrovačka vrela. Uz muške članove reda, Crkva bosanska je imala i ženske pripadnice, odnosno krstjanice, ali se o njima malo zna. Kao pripadnici bosanskog redovništva krstjani su u okviru svoje redovite djelatnosti vršili određene službe duhovnog, upravnog i drugog svjetovnog karaktera za potrebe svoje Crkve i njezinih sljedbenika. Proivno očekivanjima, djelokrug njihove duhovne službe do danas je ostao slabo poznat, jer se o tome u izvorima, po pravilu, ne govori.
Nakon stupanja u “red crkve” krstjanima se pružala mogućnost napredovanja u službi i časti, što su sposobniji i spretniji koristili, stječući postupno hijerarhijske činove. U tom pogledu položaj i čast starca bili su niži na hijerarhijskoh ljestvici te krstjanima kao običnim redovnicima najlakše dostupni, ali okolnosti pod kojima je netko od njih mogao steći taj čin ostaju danas pobliže nepoznate. Mada su pripadnici Crkve bosanske iz upotrebe ispustili naziv reda kome su pripadali, nazvavši se jednostvano krstjanima, u svojoj su hijerarhiji zadržali naziv časti najnižeg dostojanstvenika iz ustroja prije prekida sa pravovjerjem. S razlogom se može tvrditi da je starac predstavljao staru kršćansku baštinu u Crkvi bosanskoj, koja bi se mogla povezati s monasima reda sv. Bazilija. Osim po stupnju časti koja je u povijesnim vrelima dosljedno isticana, starci su se izdvojili od krstjana kao običnih redovnika po časti i službi koju su obnašali, jer su stupanjem u crkvenu hijerarhiju preuzimali dio upravnih poslova i dužnosti, ali o tim pojedinostima teško je bilo što pouzdanije tvrditi.
Ulaskom u krug crkvene hijerarhije pojedincima se pružila prilika daljeg napreodvanja u službi i časti, što je za posljedicu imalo stjecanje višeg čina gosta. Može se pretpostaviti da su zasluge i osobne sposobnosti stečene i iskazane prilikom vršenja ranijih službi pružale polazište za dalje napredovanje, ali nisu poznate okolnosti pod kojima su promaknuća podjeljivana. Naziv tog čina i časti nema analogije u pravovjernim kršćanskim ni dualističkim crkvama na Istoku i Zapadu, pa ga nije opravdano postovjećivati s nekim od njihovih dostojanstvenika. Kako izvorna građa ne pruža nikakvih podataka na temelju kojih bi se moglo pouzdanije odrediti u čemu se sastojala uloga gostiju, može se pretpostaviti da su oni kao viši članovi hijerarhije obnašali složenije i odgovornije dužnosti upravnog karaktera, uz napomenu da se ni djelokrug njihove službe ne može jasnije odrediti. Nešto veći stupanj suglasnosti povjesničari su postigli u pogledu njihove službe samostanskog starješine, ali valja upozoriti da im ni ona nije bila isključivo pridržana. U nastojanju da se Crkva bosanska po ustroju izjednači s dualističkim crkvama južnofrancuskih katara, neki istraživači su tvrdili da su krstjani imali čin “velikog gosta”, koji je po dostojanstvu i položaju odgovarao katarskom velikom sinu (filus maior). Unatoč usamljenom spomenu “velikog gosta Radoslava” to mišljenje nema potvrde u domaćim i stranim izvorima. S obzirom na njihov hijerarhijski čin, razložno je pretpostaviti da bi među njima trebalo potražiti djedova zamjenika, uz napomenu da više pojedinosti s tim u vezi treba podrobnije razjasniti, jer je Crkva bosanska istodobno imala po više dostojanstvenika s tim činom časti. Ta činjenica podrazumijeva da nije bilo izravnog nasljeđivanja djedova položaja nego da se na njega dolazilo izborom ili je on na neki drugi način određivan među prvacima “in heresi et in infidelitate ipsorum Bosiniensium”.
Pejo Ćošković, Crkva bosanska u XV. stoljeću, Institut za istoriju, Sarajevo, 2005.