Ali-paša Rizvanbegović-Stočević rođen je u Stocu 1783. godine. U rodnom mjestu proveo je djetinjstvo i mladost, gdje je kasnije, nakon borbi s braćom, postao kapetan Stoca i upravljao ovom kapetanijom od 1813. do 1883. godine. Bio je ogorčeni protivnik pokreta Huseina-kapetana Gradaščevića (Zmaja od Bosne) i, odmah u početku pokreta, stao je na čelo sultanove stranke. Za zasluge koje je pokazao u ovoj borbi imenovan je 1833. godine hercegovačkim vezirom i od tada pa sve do smrti 1851. godine gotovo je samostalno upravljao Hercegovinom koja je 1833. godine izdvojena iz Bosanskog pašaluka i pretvorena u poseban ajalet.
Kad je centralna vlada polovinom prošlog (19.) stoljeća poslala u Bosnu Omer-pašu Latasa da skrši otpor bosanskih feudalaca, Ali-paša je stao na stranu feudalne oligarhije. Tada je bio uhvaćen od turskih regularnih trupa i ubijen u Dobrunu kod Banje Luke koncem marta 1851. godine. Sahranjen je kod Ferhadije džamije u Banjoj Luci, gdje je kasnije nad njegovim grobom sagrađeno turbe.
O Ali-paši kao državniku pisano je mnogo. Posebna je zasluga Ali-pašina u tome što je prvi počeo vršiti melioraciju zemljišta i uveo kulture riže, maslina i murava (dudova) u Hercegovini. On je osnova i jednu pilanu u Blagaju na rijeci Buni, koja je počela s radom 1266. (1849/50) godine.
Ali-paša se još istakao kao velik vakif i sagradio je u Hercegovini čitav niz sakralnih, kulturno-prosvjetnih, humano-socijalnih, privrednih i stambenih objekata. O zadužbinama koje je on podigao u Mostaru, Blagaju i na Buni pisali smo ranije. Ovdje samo ističemo da su njegove zadužbine u Blagaju srušene oko 1885, u Mostaru 5. januara 1981. godine, a od onih na Buni nalazi se usprav još samo džamija i jedna mala zgrada, nekoliko metara lijevo od nje, koja i danas služi za stan imamu. Ovaj put ćemo detaljnije govoriti o džamiji koju je on sagradio u rodnom mu mjestu Stocu, u mahali Podgrad. Dalje ćemo govoriti o zadužbinama koja su ovdje osnovali njegovi potomci.
Rekli smo da je Ali-paša sagradio džamiju na temeljima hadži-Saliha Bure mesdžida, koji je za osamdeset godina opstojanja bio, sigurno, dobro dotrajao. U prizemlju se nalaze tri dućana sa velikim polukružnim vratima okrenutim prema čaršiji. Džamija je podignuta na stupovima iznad dućana i u tome ima sličnosti sa Sulejmanijom (Šarenom) džamijom u Travniku.
Ova je džamija građena od tesanog kamena i pokrivena četverovodnim krovom, sada pod crijepom. U zidovima od mihraba i sa strana ima sedam prozora sa zaštitnim kamenim pločama sa perforacijama. Enterijer joj ima oblik pravougaonika veličine 8,65 x 5,53 metra. Ovdje se nalazi mihrab bez dekora, drveni mimber, drveni ćurs i mahfil u širini cijele džamije. Mahfil je sagrađen iznad sofa i drže ga četiri drvena stupa i zid od ulaznih vrata. Ulaz u džamiju je s ulice do koga vodi deset kamenih stepenica. Ovo je jedina džamija u Stocu koja nema dvorišta i u koju se ulazi direktno s ulice.
Uz desni zid joj je prigrađena kamena munara, prizmasta oblika, visoka oko osamnaest metara. Ulaz u nju je sa sofa. Džamija je upisana u gr.ul.k.o. Stolac broj 151, kat. čest. I/487 i zaprema s predvorjem 250 m2 površine. Ovu džamiju zidali su domaći majstori i u njenoj gradnji nema elemenata mediteranske arhitekture.
Za održavanje džamije i plaćanje njenih službenika vakif je zavještao slijedeće: sve stupe u kasabi Stocu, čiji broj i lokacije susjedi znaju, pekaru i pet dućana u Velikoj čaršiji, lonđu kod bašče, koja je poznata pod imenom “mešćema”, kafanu sa sobom na spratu, koja se nalazi kod brijačnice Salih-bega Jašarbegovića, tri dućana i magazu u mahali Podgrad i nekoliko mlinica i vinograd u Stocu i okolini, čiji broj i lokacije susjedi znaju. Dalje je ostavio 3000 groša. Taj novac ima pormetnu vrijednost i sve navedeno je za vječna vremena zavještao. Odredio je sa mutevelija daje koncem svake godine navedene nekretnine pod zakup poštenim i poslovnim ljudima iz čaršije, a novac na kredit uz 10% kamata godišnje i jaku kauciju.
Godišnji prihod od ukupno 1000 groša: 150 od ubranih kirija za tri dućana i magaze pod džamijom u mahali Podgrad, 250 od kirjia za pet dućana u čaršiji u Prijeku, 300 od kirija od stupa i 300 od novca datog na kamate, davaće se za plaću onome ko bude vršio dužnost imama i hatiba džamije. Imam je dužan proučiti svaki dan “Ja-sin” i svake godine tri hatme za duše vakifa, roditelja mu i rodbine.
Mujezinu 150 groša godišnje. Njemu će se davati plaća od kirije koja se dobije za “mešćemu”.
Za dvije velike mukave od osam oka koje stoje sa strane mihraba i za deset oka ulja za paljenje kandilja pred džamijom i na munari, trošiće se godišnje 110 groša. Mukave i ulje će se kupovati od kirije koja se dobije za kafanu i sobu nad njom.
Od svakog vitla u mlinicama treba svake godine izdvojiti po sto oka brašna, a od vinograda svaku desetu oku, odnosno deseti tovar grožđa. Sve ovo neka se proda i nova podijeli sirotinji Stoca i to jedna polovina posljednji dan ramazana, a druga polovina na dan Arefe (uoči Kurban-bajrama). Vakif na kraju određuje da se u njegovoj pekari kuha hrana i dijelo mjesnoj sirotinji.
Legator zadržava za sebe doživotno pravo uprave i nadzora nad vakufom. Poslije njegove smrti vakufom će upravljati muški mu potomci, s koljena na koljeno, i ostatak prihoda, nakon što izvrše sve vakifove odredbe i potrebne opravke na objektima, dijeliti između sebe na jednake dijelove.
Prvi poznati imam ove džamije bio je Mahmud, sin hadži-Mehmedov iz Stoca, koji je 1196. (1781/82) godine prepisao četiri djela iz islamistike, među njima i jedan Mushaf. Godine 1206. (1791/92) ovu je dužnost vršio Ibrahim ef. Gačo. Od polovine prošlog stoljeća imami i hatibi bili su: hafiz Mustafa ef. Baljić, hafiz Abdulah ef. Šemić, Ahmed ef. Basraić, Abdulah ef. BRklja i hafiz Sulejman ef. Repak do smrti 1964. godine. U ovu džamiju su petkom i bajramima dolazili muslimani iz susjednih sela. Povremeno služi svojoj svrsi.
Priča se da je Ali-paša kupovao sve nekretnine u Stocu i bližoj okolini. I ako je neko želio nešto prodati, morao je najprije njemu ponuditi. Sve što bi kupio odmah je davao u vakuf i na taj način je prihode svoa vakufa povećavao. Ovaj vakuf imao je 1889. godine u svome posjedu sljedeće: 11 dućana, 6 kuća, 4 mlinice, stupu, 15 vinograda, 2 njive, 2 maslinjaka i 2 gradilišta. Oko tri kilometra zapadno od Stoca nalazi se, uz cestu koja vodi za Domanoviće, selo Masline. Ovo je mjesto dobilo svoje ime po maslinama koje je Ali-paša oko 1830. godine ovdje zasadio. Kompleks zemljišta na kome su masline zasađene, zvao se je do tada Naknibijelj.
Nekoliko vakifa iz Stoca, među njima trojica Rizvanbegovića, odredili su da se iz prihoda njihovih vakifa daje svake godine izvjesna pomoć imamu ili mujezinu ove džamije, ili da se kupuju svijeće i ulje za kandilje na njenoj munari.
Hivzija Hasanefendić, Muslimanska baština u istočnoj Hercegovini, El Kalem, Sarajevo, 1990.