Autor: Gorčin

U Karsu – ponovo blato. Temperatura je pala na 13 stepeni, kiša pljušti, glavna gradska saobraćajnica je kompletno izrovana. Barem smo u centru i uskoro pronalazimo hotel “Bizim 2”. Put od Vana do Karsa bio je prava pustolovina, morali smo presjedati u Horasanu, nedođiji od dvadeset kuća negdje na sjeveroistoku Turske. Tamo smo jedini izašli i našli se na glavnoj i jedinoj “džadi” – svi su buljili u nas, djeca su se smijala našem očigledno besmislenom pitanju: “otogar?”  Srećom je uskoro naletio autobus za Kars… Sjeveroistok Turske nudi spektakularne pejzaže: stotine kilometara netaknute prirode, stada krava nepreglednih veličina i tek…

Poslušajte partituru za gudački kvartet i recitatora “Kameni spavač” banjalučkog kompozitora i etnomuzikologa Vlade Miloševića.

Pogledajte epizodu serijala  “Poetski teatar” posvećen Maku Dizdaru. Film je producirala TVSA, a scenario potpisuje Abdulah Sidran.

Autor teksta je magistar i polaznik doktorskog programa iz interdisciplinarnih humanističkih nauka na univerzitetu York u Torontu. U augustu 2011. godine sa Giustinom Selvelli, magistrom antropologije sa Venecijanskog univerziteta, putovao je istočnom Turskom, Gruzijom i Armenijom, tragajući za paralelama srednjovjekovne armenske i bosanske vizuelne kulture.   Na izlazu iz vanskog aerodroma, na krajnjem jugoistoku Turke, dočekalo nas je blato. Let iz Istanbula koštao je nekih pedeset eura – turski kapitalizam već je dogurao do nekoliko domaćih niskobudžetnih aviokompanija. Na aerodromu niko ne govori engleski, no nekako uspijevamo doći do taksija koji nas vozi do hotela “Aslan”. U centru grada vlada…

Povodom diskvalifikacije reisa Cerića književnih legendi (od Kulenovića… do Maka Dizdara) iz korpusa nacionalne književnosti, zato što se oni, u strahu od režima, za života nisu iskazali i deklarirali kao muslimani, a sve na mezaru nedužnog Nedžada Ibrišimovića, javnosti nudim izvod iz neobjavljene knjige, moga oca,  Esada Bibanovića, Svjedočanstvo jednog vremena – Kulen Vakuf 1941 – 1945, koji ilustrira jedan od više životnih perioda Makovog stradanja. Kao što nepoznavanje zakona ne amnestira krivca, tako i neupućenost u stradalničku biografiju Maka Dizdara, ne amnestira reisa Cerića. Likvidacija “Narodne prosvjete” Esad Bibanović je zabilježio: „…Izdavačko preduzeće “Narodna prosvjeta” je formirano…

Posjetite web-stranicu namijenjenu promociji kulturnog, ekološkog i seoskog turizma u Stocu i okolini. Web-stranica je nastala u sklopu projekta Fondacije Mak Dizdar “Stolac – mileniji u jednom danu”. www.visitstolac.com

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, sjede za ručkom Silvio Berlusconi i njegova najmlađa kćerka Eleonora… “Čekaj, čekaj”, prekinuh ga ja, “talijanski premijer?!” “Ja, Berlusconi”, čudio mi se Kožo. “A Mujo i Suljo?” “Čut ćeš na kraju”, iznervirao se on. Elem, upitala Eleonora oca: “Tata, što je to ljubav?” “Eh, ljubav”, uzdahnuo je Silvio, “ljubav je kad upoznaš bogatog gospodina koji te privatnim avionom odvede na ručak u Veneciju, pokloni ti platinastu karticu za shopping, pa ti kupi Ferrarija, vilu u…

/…/ Navikao sam davno na tvoje pohode Kao na neke velike bolesti Što stižu iz daleka Kao na goleme ledene i strašne vode Što donosi ih sve jača Ova noćna rijeka Tmača /…/ Mak Dizdar: Poruka Čovjeka bez vjere ne može ni biti. Od roditelja učeći, ja vjerujem u ono što sam, sam za sebe, nazvao – „božanstveno ljudsko“. Nisam, avaj, religiozan u okvirima ceremonijalnih igrokaza služenja bogovima i njihovim agenturama i agentima na Zemlji. Nisam zato jer sve oficijelne svjetske religije su – po mojemu rasuđivanju – pred misterijom bitka logično, pa i sasvim razumljivo, objašnjivo i prihvatljivo,…

Preneseno sa: TAČNO.NET Stolac, Slovo Gorčina – 40 godina sjećanja i počasti velikom Maku (*)  ili kako je Makov „Štit“ stigao na korice matematičkog priručnika     Naša je ljubav počela tek u jesen 1972 godine. Kasno za oboje! Mak je tada već cijelu godinu dana boravio u nekom drugom (pravednijem) svijetu, za kojeg svi vjernici, pa i oni najslabiji,  vjeruju da ipak postoje. Barem kada nam se tamo preseljavaju dragi ljudi; oni koje ne želimo trajno izgubiti. Dakle,  Mak je tek otišao, i ostavio neizbrisiv trag u pjesništvu bivše nam države. Ja sam tek dolazila u te iste poetske prostore, ostavljajući…

Prošlonedjeljni oproštaj u Sarajevu od književnika Nedžada Ibrišimovića, osim jednodušnih iskaza poštovanje za njegov doprinos bosanskohercegovačkoj književnosti i njegovo traženje i vlastitog likovnog izraza – kao valjda i sve drugo u bosanskohercegovačkoj stvarnosti – nije mogao proći i bez ideoloških političkih konotacija za koje se u svom govoru o piscu pobrinuo reis Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Dr Musfata Cerić. Nakon što je rekao kako će o Ibrišimoviću govoriti „kao jednom od nas, našem džematliji, muslimanu, Bošnjaku, ličnosti čija je životna lađa nakon burnih brodoloma i iskušenja u prošlom sistemu, kakvim smo manje više svi bili izloženi, pristala i potpuno se…

Ne sjećam se kada sam prvi put čuo za armenske „hačkare“, srednjovjekovne nadgrobne kamene ploče, ukrašene stiliziranim križevima i drugim simbolima. Listajući, nekoliko godina kasnije, Leksikon  stećaka, saznao sam da je i Šefik Bešlagić pomislio na njihove sličnosti sa stećcima: na kraju ove knjige nalazi se jedna fotografija hačkara sa kratkom bilješkom o mogućim analogijama. Bio je to, međutim, jedini podatak o hačkarima u stručnoj literaturi o stećcima. Iako na reprodukcijama u oskudnoj literaturi na nekoliko zapadnih jezika nisam naišao na više od površnih sličnosti sa stećcima, nadao sam se da bi temeljnije istraživanje originalnih hačkara ipak moglo rezultirati pronalaskom…

Piše: Boris Dežulović (Oslobođenje) Udario me nekidan u dva iza ponoći Kožo nogom u cjevanicu. Ima on taj običaj, u gluho doba noći iz čista mira udari ljude nogom u cjevanicu. Nije to smiješno, kažem ja. Nisu ni vicevi, veli on, pa ih svejedno objaviš. E, kad smo kod toga, imam ja jednoga, dobacio Durmo sa šanka. A Durmo na bolovanju, dosađuje se, pa navratio u kolumnu. Elem, otvorio Mujo ćevabdžinicu u Washingtonu. Mjesec dana sve američke novine pisale kako se u Washingtonu otvara prva Mujina samostalna ugostiteljska radnja u Sjedinjenim Državama, Pennsylvania Avenue na dan otvaranja bila zakrčena ljudima,…