Povijesna stvarnost mnogo je slojevitija i „nelogičnija“ nego što to mitomani ikad mogu zamisliti; ona uvijek umije složiti neku dramsku kombinaciju i baciti je u lice svim falsifikatorima i propagandistima. Narugala se tako povijest i srpskom kosovskom mitu na zaista majstorski način.
Naime, iako je veliki dio srpske državne i političke misli više od stoljeća usredotočen na „osvetu Kosova“, iako je niz povijesnih situacija, od unutrašnjih političkih prekretnica do međudržavnih vojnih sukoba, bio tumačen upravo u tome ključu, na samome Kosovu srpska vojska nije nakon mitske 1389. godine imala ni jedan sukob s osmanskom vojskom koji bi se u tim mitskim kategorijama mogao protumačiti kao izravna „osveta Kosova“, kao „naplata“ nekadašnjega poraza. Bitka koja se u prvom balkanskom ratu shvatila kao toliko žuđena „osveta Kosova“ nije se odigrala na Kosovu nego kod Kumanova, u Makedoniji, gdje je srpska vojska 1912. porazila tursku. Parola dana tada je glasila: „Kumanovo za Kosovo“.
Ipak, Turci jesu baš na Kosovu, kod Lipljana, malo južnije od mitskoga Gazimestana, doživjeli jedan težak poraz, samo što im ga nisu nanijeli Srbi, čak ni kršćani, nego netko toliko neočekivan da se, iz današnje perspektive, zaista može govoriti o školskom primjeru povijesne ironije (ili pouke, kada bi vrijedila ona da je iz povijesti itko ikad nešto naučio). Bilo je to čak relativno nedavno, u ljeto 1831., kada je iz Istanbula sultan bio poslao snažnu vojsku da uguši autonomističku bunu u Bosni, a njoj je ususret krenuo vođa te bune, Zmaj od Bosne, Husein-kapetan Gradaščević iz Gradačca, s vojskom sastavljenom od bosanskih muslimana, te nad Turcima odnio tako temeljitu pobjedu o kakvoj su srpski nacionalistički ideolozi mogli samo sanjati.
Drugačije kazano, srpske junake Lazara i Miloša osvetili su baš oni koje je velikosrpstvo u ovom stoljeću, u svom sumanutom pohodu pod geslom „osvete Kosova“, sustavno istrebljivalo kao navodne Turke koji krvno i kolektivno baštine krivnju za „propast carstva srpskoga“ na Kosovu 1389. godine.
Štoviše, bosanskomuslimanska nacionalna ideologija potkraj 19. stoljeća tu je pobjedu upravo tako i shvaćala. Njen glavni tvorac, pjesnik i orijentalist Safvet-beg Bašagić, napisao je u tadašnjem romantičnom duhu povjesticu Bošnjaci na Kosovu u kojoj izrijekom ističe istovjetnost dviju povijesnih situacija: kao što je sultan 1389. nasrnuo Srbima na njihovu domovinu, tako sada nasrće Bošnjacima na njihovu. Dok se na čelu bosanske vojske približava Kosovu, Gradaščevića „to stratište / na sudbinu Srba sjeti“, Bošnjaci baš u toj činjenici nalaze dodatnu motivaciju i u bitku ulaze s povikom „krvoloku kletom“ neka ima na umu da to „sin oca na sinu sveti“. Ta povjestica „zanimljiva je ne samo kao dio Bašagićeve bosansko-patriotske ideologije, nego je izuzetno važna zbog potcrtanog istorijskog i slovensko-otporničkog kontinuiteta sa bitkom na Kosovu 1389.“ (Rizvić, 1990: 324).
Dakle, oni, muslimanski Bosanci, ne samo što u konkretnoj povijesnoj situaciji brane svoju zemlju, Bosnu, nego, u ime slavenske solidarnosti i zajedničkoga slavenskog porijekla, uzimaju na sebe i otkupiteljski zadatak da u simboličnome povijesnom vremenu osvete poraz koji je sultanova vojska nekoć nanijela njihovoj slavenskoj braći, pravoslavnim Srbima. U onodobnom obzorju ideologije slavenske uzajamnosti vjerske su razlike posve nebitne: Bošnjaci su prije svega slavenski narod, i kao takvi imaju potpun moralni, povijesni i politički legitimitet kazniti istoga neslavenskog osvajača (neovisno o tome što s njim dijele vjeru) koji je nekoć nanio nesreću jednomu drugomu, njima bratskomu slavenskom narodu.
Danas, dok se u prah i pepeo raspada kosovski mit i ideološka konstrukcija Velike Srbije koja je na njegovim fantazmama uvela Srbe i Srbiju u rat s gotovo svim susjednim narodima te u konačnici dugoročno baš njima nanijela najveću katastrofu, valjalo bi imati na umu da će slom velikosrpske ideje, makoliko jest nužan, malo što istinski rješiti ako iz njene historijske slijepe ulice pouku ne izvuku ne samo Srbi nego i njihovi susjedi.
Prvo, njen neizbježni fizički poraz ne podrazumijeva da je automatski i neizbježno poražen i mentalitet koji ju je odnjegovao. Inače, mogla bi se ponoviti situacija otprije desetak godina kada su mnogi Hrvati, i u dobroj namjeri, mislili da sloboda nije ništa drugo doli mehanička negacija Jugoslavije i komunizma, da se ona uspostavlja po samoj naravi stvari u trenutku kada se na ovaj ili onaj način fizički – ili formalno – dokinu te dvije činjenice, jedna organizacijsko-pravna, druga ideološka, i da su tim dokinućem jednom zauvijek dani odgovori na sva pitanja.
Drugo, bez obzira na razumljiv osjećaj da se NATO-vim udarima na Srbiju izvršava pravda, moralna je obaveza prema žrtvama Miloševićeva ratnoga stroja da se taj trenutak katarze ne svede samo na formulu „dobili su što im pripada“. Jer, mentalitet koji je odnjegovao fantazmu Velike Srbije nipošto nije samo srpski; Velika Srbija može se dogoditi svakomu, u punome opsegu kruga koji uvijek počinje ležerno, u revijalnom tonu, zabavnom paradom političkih klaunova i zanesenih brbljavaca pred pospanom publikom koja na sve to samo prezirno odmahuje rukom, a završava u općoj krvavoj katastrofi koja ne štedi ni tu nekoć pospanu publiku.
Kao u nekom fatalnom Arhimedovu zakonu, poraz Miloševićeve Srbije bit će onoliko blaži koliko u njenim susjedima, čija budućnost itekako ovisi o autentičnosti i dosljednosti toga poraza, bude ostalo mentaliteta kakav je nju stvorio. Pa kao što nitko ne može umjesto Srba obaviti njihov dio posla, njihov obračun sa zlom među njima, tako ni oni nikako ne mogu toliko temeljito u sebi poraziti Veliku Srbiju da bi se moglo reći kako je ona – kao sindrom – poražena i u drugima.