Imali su iza sebe 16 godina karijere, 21 singl ploču, četiri kompilacijska albuma – i niti jedan jedini autorski studijski album. I, svejedno, Indexi su u to vrijeme bili najveće domaće muzičko ime na sceni. Kad to više niko nije očekivao, u septembru 1978. objavili su ‘Modru rijeku’. Ne samo svoj napokon prvi album, već i jedno od ključnih i antologijskih djela ovdašnjeg rocka.
Uz 30-godišnjicu ‘Modre rijeke’, ovo je priča o tom albumu.
Na Opatijskom festivalu ‘78 Indexi su nastupili s pjesmom Ranka Rihtmana “Sviđaš mi se”. Iako su već skoro u potpunosti ušli u šlagerske vode, još se nisu odrekli rocka. Pjesma izvedena u “Večeri slobodnih formi”, Rihtmanova skoro šestominutna tema urađena je kao minijaturna rock poema, za koju je tekst pisala Maja Perfiljeva. Bit će objavljena u skraćenoj verziji na Diskotonovom singlu, ali je ni jedan urednik neće uvrštavati na kasnije kompilacijske albume, pa će ostati kao jedna od manje poznatih ozbiljnih tema Indexa.
Slijedi, ipak, Vaš šlager sezone i komercijalna pop pjesma Fadila Redžića na tekst Maje Perfiljeve “Ispili smo zlatni pehar”, a naredni festival, Beogradsko proleće, rezultira još jednim hit-uspjehom Aleksandra Koraća, “Pozovi me na kafu”.
Kada je pjesmu na singlu objavio Jugoton sredinom maja, na drugoj strani se našla “Slovo o čovjeku”, potpuno drukčija od svega što je publika Indexa mogla čuti u prethodnim godinama i koja je bila najava nečeg nevjerovatnog i što više skoro niko nije očekivao – studijskog albuma Indexa!
Dakle, pravi ‘ripleyevski’ podatak – poslije punih 16 godina rada, Indexi će napokon objaviti prvi studijski autorski album!!!
U povijesti popularne muzike, nigdje u svijetu, nije zabilježen takav primjer. Generacijski vršnjaci Indexa, The Rolling Stones, formirani iste godine kada i sarajevska grupa, do tada su imali već 17 albuma, a Bijelo dugme, recimo, staro u to vrijeme tek četiri godine, imalo je i četiri albuma.
Nakon onog fascinantnog razdoblja na prijelazu šezdesetih i sedamdesetih, ispunjenog velikim rock numerama, muzičkim eksperimentima ispred vremena, djelima koja ih čine velikima taman da ništa više nisu uradili (Plima, Da sam ja netko, Negdje na kraju u zatišju, Svijet u kome živim, Sve ove godine), Indexi su se prepustili lagodnoj struji što je više plutala ‘laganini po sredini’ i stvarali uglavnom neobaveznu festivalsku muziku.
Kad se, eto, činilo da su njihove ambicije nepovratno istrošene, da ništa više ozbiljno neće reći, napravili su još jedno progresivno i snažno autorsko djelo, album “Modra rijeka”.
Indexi 1979.
Indexi 1979.
Na stihove Maka Dizdara iz poetskih zbirki “Kameni spavač” i “Modra rijeka”, što je samo po sebi bilo izuzetno hrabro i vrlo lako je moglo skliznuti u katastrofalni blam, muziku su napisali Slobodan Kovačević i Fadil Redžić.
“Modra rijeka” je kompletan projekt Slobodana Kovačevića, čiju ideju je on godinama nosio u sebi kao naročit izazov. On, izrazito obrazovan čovjek, koji je, recimo, odlično poznavao grčku mitologiju, učinio je sasvim logičan korak u vlastitom muzičkom istraživanju i želji da uradi ozbiljno konceptualno djelo.
Tehnički podaci glase:
Album je sniman u Jugotonovom studiju u Zagrebu, tokom januara, sa skromnih sto radnih sati na raspolaganju, uz samo jedan prekid – da se proslavi rođenje kćerke Sanje Fadila Redžića.
Indexima su se na snimanju pridružili Tihomir Pop Asanović, koji je svirao solo orgulje, te Ranko Rihtman na solo klaviru. Muzičku produkciju zajednički potpisuju Nikola Borota Radovan i Indexi, dok su aranžmane radili Slobodan Kovačević, Fadil Redžić i Ranko Rihtman.
Konceptualnom ugođaju pridonijeli su i veliki zagrebački glumac Fabijan Šovagović, koji je na albumu kazivao stihove Maka Dizdara “Modra rijeka” i “Zapis o zemlji”, te slavni sarajevski slikar Mersad Berber, kao autor umjetničke slike koju je Dragan S. Stefanović iskoristio za dizajniranje omota, s istančanim osjećajem prilagođenim duhu muzičke i poetske priče.
Nakon završenog snimanja, miksanje je obavljeno narednog mjeseca u minhenskom Barbarossa Tonstudiju.
O albumu vrlo ilustrativno, u kontekstu kontraverzi same ideje, govori jedno svjedočenje Davorina Popovića:
– Ma, prije svega, to je za mene u početku bilo jako strano. Odmah da kažem, ja sam mor’o njegovu (Mak Dizdar, op.a.) i ‘Kamenog spavača’ i ‘Modru rijeku’, ja sam to mor’o pročitat’ jedno pet puta da bi’ potpuno sve to doživio. Za mene je to bio, mislim, jedan vrlo težak jezik, ali kad sam shvatio o čemu se radi, onda je bilo vrlo lako i iznijeti to… Danas kad slušam, ja sam ponosan kad čujem ‘Modru rijeku’. To mogu sigurno stavit u bilo koji kontekst sa svim grupama. To uopće nije komercijalno, to nema veze s tim. I mislim da je besprijekorno odsvirano, da je besprijekorno otpjevano. Pjevat’ u četiri glasa sam sebi, mislim, to nije baš… mislim da je to formula zbog koje smo opstali, jer nismo išli linijom manjeg otpora, nego upravo kontra…
Prvi studijski album Indexa je kompaktno, jedinstveno djelo, sačinjeno od osam poglavlja, osam pjesama, kroz koje se, svaku od njih, kao nit što ih povezuje od početka do kraja, provlači zvuk klavira/klavijatura i diskretni kolorit gudača.
Otvara ga i zatvara tema “Modra rijeka”, urađena iz dvije različite vizure. U ovim i svih ostalih šest kompozicija mogla se očekivati naglašenija uloga gitare Slobodana Bode Kovačevića, koji je svojim solažama izrazito bojio sve dotadašnje složenije radove (Dvojnik, Negdje na kraju u zatišju, Plima, Ugasila je plamen, Hej ti).
No, jedini istaknutiji solo, vrlo dojmljiv naravno, dogodio se u pjesmi “More” (još jedna dugosvirajuća 11-minutna tema Indexa), ali, neočekivano – na akustičnoj gitari. Samo još dva, tek diskretna i nježna sola na njegovoj čuvenoj električnoj gitari događaju se ispod Davorinovog glasa u pjesmi “Slovo o čovjeku”, te drugi sličan između dvije strofe pjesme “Pustinja”.
Završna “More II” je jedina instrumentala, na čijim smirenim zvučnim valovima album naprosto otklizi prema logičnom kraju.
Cjelokupna instrumentalna izvedba Indexa i vokal Davorina Popovića čista su perfekcija.
Od tih ukupno osam melodija na albumu, šest je komponirao Slobodan Kovačević i dvije Fadil Redžić – “Blago” i “Slovo o čovjeku”.
Za ovu drugu Fadil danas smatra da je jedna od najboljih koje je uradio u životu i to ovako objašnjava:
– Na tu sam kompoziciju zaista ponosan. Još uvijek se dobro zbog nje osjećam, kako se ona razvija, kako raste… Ima ona i jedno neobično rješenje. Meni se uvrtila u glavu ideja da gitara treba zvučati oktavu niže nego što prirodno zvuči. Ne znam zašto mi se to odjednom baš tako svidjelo, uglavnom ja sam Bodu na snimanju dobro namučio da uradi ono što sam zamislio. Naime, puštali smo snimak matrice sa magnetofona dvostruko brže, a Bodo je morao takođe svirati gitaru dvostruko brže. Hm, nije to baš jednostavno, ali bio je on vrlo strpljiv i discipliniran… Dakle, kad smo to snimili, vratili smo traku sa novom matricom na normalnu brzinu i dobili taj neobičan efekat. Danas se on bez ikakve muke radi na nekim novim uređajima za snimanje, ali mi smo ga uspjeli sami proizvesti, našom dosjetljivošću i Bodinim fenomenalnim sviranjem.
“Modra rijeka” nije klasični rock album. Teško bismo ga nazvali i rock operom, kakav je bio “Gubec beg”, prva domaća rock opera iz 1975. Možda negdje u sredini i sasvim sigurno – jedinstven u domaćem rock izričaju.
Nimalo, dakle, komercijalan u smislu pitkih, radiofoničnih pjesama i pamtljivih pjevnih refrena, s teškim neparnim taktovima i još težim stihovima, “Modra rijeka” je ipak našla put do publike, koja je prihvatila odjednom ovakve, ozbiljne Indexe, nakon niza godina što su ih oni ispunjavali isključivo festivalskim veselim pjesmicama.
Zbog toga će album, nakon premijernog objavljivanja u septembru 1978. godine, imati još dva reizdanja u Croatia Recordsu, 1995. i 1999.
Recenzije su, bez iznimke, bile ispunjene hvalospjevima. U jednoj od njih, beogradski novinar i rock kritičar Petar Peco Popović piše:
“Zbunila me sasvim ‘Modra rijeka’. Ti osumnjičeni, ti osporavani, ti zaboravljeni Indexi iz prošlosti su otišli korak i po u budućnost. ‘Modra rijeka’ nije samo ploča. To je kompletno delo pred kojim od ushićenja i sam budan sanjam. Nemoćan da se kajem što sam u te iste autore ponekad glasno sumnjao. Sve što je valjalo uraditi a da se ime Indexa vrati u visine poštovanja, bez greške je učinjeno.”
Velike i klasične promotivne turneje nije bilo. Tek poneki koncert. Jedan od njih dogodio se u beogradskoj hali Pionir, pred oko 3500 posjetitelja i s tog koncerta je novinar Marko Lopušina zabilježio:
“Publika na koncertu bila je pomalo zbunjena. Želela je stare stvari, želela je da zapljeska hitovima, a slušala je ‘neku’ muziku. Ipak, verujući im, izdržala je premijeru nove ploče. Buran aplauz pokazao je da je muzika pobedila… U izjavama sutradan Davorin Popović je priznao da se bojao da neće naići na razumevanje, da se muzika neće nikome dopasti, ali da je posle ‘velikog finala’ oduševljen reakcijom slušalaca.”
Koliko god veličanstvena bila, “Modra rijeka” je postala i Damaklov mač nad glavom Indexa. Samo su se nekoliko puta okušali s izvođenjem pjesama na koncertima i kasnije sasvim odustali – uživo se perfektna studijska izvedba nije mogla ponoviti.
Snimiti novi album kroz dvije ili tri godine, što je standardno razdoblje za show-bizz, još manje su se usudili, jer autori u sebi očigledno nisu pronašli ništa čime bi sebe same nadmašili.
Pa je “Modra rijeka” postala epitaf Indexima.
Događa se to često piscima, filmskim redateljima, kompozitorima… da poslije veličanstvenog djela počnu sumnjati u vlastitu mogućnost da ga nadmaše. Dostignu nenadano neslućene visine i strepnja da će sljedeće djelo biti ispod te razine jednostavno ih blokira. Neizmjerne želje i puno hrabrosti ili, pak, najobičnije drskosti treba za svladati strahove u sebi i zahtjeve u drugima.
Dakle, nakon objavljivanja svog prvog autorskog albuma, Indexi opet imaju značajniju pauzu u radu. Slijede godine kad je sve manje važnog i vrijednog za zabilježiti u njihovim muzičkim aktivnostima. Pjesme snimaju sporadično, tek za poneki singl.
(glas.ba)