Glede društvene vrste robova, u dubrovačkim statutima među robovima nalazimo dječake, djevojčice, mladiće i djevojke, ali i odrasle ljude. Valja primijetiti da u ranom razdoblju, potkraj XIII. stojleća, nalazimo početak prodaje djece nejake dobi, koji se nazivaju anime, a prodaja takve djece u dalmatinskim gradovima traje sve do XV. stoljeća. Anime su pretežito bile mlade djevojčice do 10 godina ili nešto starije, koje su se „na rok“ prodavale i kupovale, poglavito zbog njihova siromašnog socijalnog stanja. Takve bi anime većim dijelom bile dopremane iz Bosne, od bosanskih krstjana, koje bi se olako kvalificiralo kao „patarinam, paganam, infidelem et incredulam fidei christiane“, a zapravo su bile krstjanke Crkve bosanske. Gdjekad bi se takve djevojčice same prodavale. Tako još godine 1459. imamo „anime d'Istria, de Dalmatia et altri luogi“ koje su prodavane ili su se same prodavale u Firencu, Sienu, Bolognu i u druga talijanska mjesta.
Iako je u dalmatinskim gradovima rašireno kupovanje roblja, vidljivo je nastojanje da se robovi, posebice mlade djevojke i djevojčice (anime), ne preprodaju izvan tih gradova, „preko mora“. Godine 1373. uprava grada Splita donosi odredbu u kojoj se zabranjuje svim stanovnicima grada kupovina, prodaja, otuđivanje, dovođenje ili odvođenje robova i ropkinja koji bi se zatekle u gradu, izvan grada Splita. Vrlo slična odredba postoji i za područje grada Trogira. Odredba za grad i otok Korčulu godine 1397. ima sličnu odluku. Tamošnje gradsko vijeće od 48 članova zaključuje jednoglasno da niti jedan Korčulanin ne može kupiti roba ili ropkinju, osim za sebe (salvo pro usu suo). Novo je u toj odredbi spominjanje lokaliteta odakle se dobavljalo roblje. To je Neretvanski zaljev kao glavno odredište kamo je roblje dopremano iz unutrašnjosti Bosne i odakle se preprodavalo dalje, najprije po dalmatinskim gradovima, i onda „preko mora“ u druga mediteranska područja. Prema dubrovačkim zapisima neki trgovac iz Pavije 9. studenoga 1389. kupio je roba dječaka od otprilike devet godina, podrijetlom iz Bosne (de genere et natione Bossinensium), po imenu Milko, za 4 dukata.
Djeca postaju osobito tražena trgovačka roba, naročito djevojčice. Jedan vlastelin iz Dubrovnika, po imenu Stojko Bogdanović, 31. listopada 1397. prodaje svoju dvanaestogodišnju ropkinju (paterenam et de genere servorum), podrijetlom iz Usore, koja se zova Gojna i latinski Simona. Gradski pisar tog spisa, očito držeći da su patareni po prirodi određeni za ropstvo (de genere servorum), napominje da mlada Bosanka nije više patarenka, jer je promijenila svoje slavensko ime u latinsko ime, što znači da je krštena. Licemjerstvo je bjelodano, tim više što je za venecijanskog kupca mlada Simona očito „anima“. Nije isključeno da su takve mlade djevojčice bile namijenjene prostituciji.
Među ropkinjama koje bi se dobavljale iz Neretvanskog zaljeva nisu bile samo patarenke nego i prave kršćanke. Neki promućurni Sicilijanac, vlasnik ribogojilišta, kupio je mladu Bosanku od 14 godina po imenu Janja, koju je platio 23 dukata. Spomenutu je Janju prodavač nekoliko dana prije toga platio samo 15 dukata. Zarada je bila očita. Mlada Janja poslije je još nekoliko puta preprodavana. Dakako, ona nije bila patarenka nego sasvim sigurno kršćanka.
Ako bi se kupljene kršćanke, namijenjene prodaji, pojavile u gradu Korčuli odmah bi dobile slobodu, a vlasnik bi ih izgubio. Tim se odredbama željelo prije svega spriječiti izvoz male djece, naročito djevojčica (anime). Pa ipak, te odredbe Splita, Trogira i Korčule nisu imale namjeru ukinuti prodaju roblja nego kupovinu radi preprodaje, poglavito žena i kršćanki, tj. onih koje nisu pripadale patarenima ili bogumilima.
Dolina Neretve najčešće se spominje kao glavno odredište dopremanja, kupovine i prodaje bosanskoga roblja. Da je kupovina i prodaja bosanskih krstjana i krstjanki, upravo u dolini Neretve, bila česta i uobičajena praksa, na koju se zapravo nisu odnosile spomenute odredbe, doznajemo iz jednog spisa dubrovačkoga bilježnika datiranog 6. travnja 1282. Jedna bosanska ancila (služavka), po imenu Radosta, prema tom spisu, izjavila je da ju je kupio za ropkinju neki Palma, sin Marina, na Neretvi, za 6 groša, te da spomenuti Palma može s njom raspolagati u svemu kako bude želio (in omnibus velle suum faciat). Ta formulacija „u svemu kako bude želio“ svjedoči o groznom društvenom i moralnom stanju u koje bi takve osobe upadale.
Koliko je takva praksa potrajala svjedoči jedan drugi zapis, jedno stoljeće poslije, točnije datiran 5. veljače 1390., prema kojemu Ilija Grubojevič, trgovac iz grada Dubrovnika, prodaje za 25 dukata gospodinu Canachi Sagreo iz Candije na Kreti dvije bosanske ropkinje, majku od 35 godina i njezinu kćer, koje je Dubrovčanin kupio na ušću Neretve.
Tomislav Zdenko Tenšek, ‘Krstjani i trgovina robljem na sredozemlju između 13. i 15. stoljeća’, u Fenomen „Krstjani“ u srednjovjekovnoj Bosni, Institut za istoriju u Srajevo/Hrvatski institut za povijest, Zagreb/Sarajevo, 2005.