Tokom rata u Bosni, paljena je kuća za kućom. Strijelci su sa brda metodološki granatirali kuću za kućom uz ulice sela i gradova. Put kroz Bosnu nakon rata dokazuje koliko je neizmjerno ovo uništenje. Izgoreni zidovi kuća razbacani su po okolnim brdima. Prazne ljuske kuća nalaze se sa svih strana.
Zašto je protiv stanovnika Bosne nasilje korišteno upravo na ovaj način ? Obratimo pažnju na značaj doma u radu kulturne antroploginje Tone Bringa:
Često je bilo potrebno deset do dvadeset godina da se završi savremena kuća. Tek kada shvatimo količinu i dužinu teškog rada i truda koji su porodice uložile u gradnju kuće (i doma), moguće je u potpunosti shvatiti tragediju sistematskog paljenja kuća u ruralnoj Bosni tokom rata i razarajući efekat koje je ono ostavljalo na ljude. Kada izgube kuću, oni izgube sve za šta su radili u prošlosti i mnogo od onoga zbog čega bi živjeli u budućnosti. Posebno za muškarca kao muža i oca, kuća koju je uspio sagraditi simbolizirala je njegovu društvenu vrijednost; ona je bila dokaz njegovog teškog rada i posvećenosti porodici i njihovoj dobrobiti u budućnosti. Ali kuća je također predstavljala moralno jednistvo domaćinstva i moralni kvalitet njegovih članova; dok su muškarci bili graditelji doma, žene su bile čuvari njegovih moralnih vrijednosti. (1995, 85-86)
Šta je značilo namjerno uništavanje tolikog broja domova? Oružani sukobi poprimili su uvrnutu orijentaciju. Ne samo u Bosni, već i u Ruandi, Čečeniji, Srednjem istoku, a sada u i Iraku, oružani sukob poprima bezumnu svrhu. Ne samo da se uništavaju kuće, već i prestiž doma. Ne samo da se ubijaju žene i djeca, već i sam grad, njegovi rituali i načini života. Ne samo sa se vrši napad na određenu grupu ljudi i njihovu infrastrukturu, već i na njihovu historiju i kolektivno sjećanje. Ne samo da se uništava jedan društveni sistem, već i samo društvo. U prvom slučaju, nasilje se naziva domicidom, u drugom urbicidom, a u trećem genocidom. U četvrtom slučaju potrebno je međutim uvesti novi pojam, neologizam, a to je sociocid.
Šta je dakle sociocid? Sociocid je nedovoljno teoretiziran koncept. Zlo nije moguće shvatiti kao akciju jer, kao što to tvrdi Aristotel, akcija mora biti usmjerena prema nekom dobru. Moguće je, međutim, shvatiti posljedice zla. Nemoguće je neposredno svjedočiti zlu jer je ono prazno. Ali moguće je direktno svjedočiti rezultatima zla. Konačni rezultat zla je sociocid, da li na individualnom ili kolektivnom nivou.
Pitanja koja treba odgovoriti su Šta znači ubiti društvo?, Da li je moguće ubiti društvo?, i Šta bi ubistvo jednog društva značilo? Osvrnimo se na Kantovo idealističko razumjevanje stanja rata u Trajnom miru, „Nijedna država ne smije tokom rata počiniti takva djela neprijateljstva koja bi onemogućila međusobno povjerenje u miru“ (1917, 114). Sa ovom izjavom, Kant zamišlja da je tokom rata jedna država dovoljno dalekovidna da razmišlja o svojim budućim odnosima sa neprijateljem i dovoljno etična da osigura mogućnost međusobnog povjerenja u miru koji slijedi.
Neprijatelji Bosne tokom rata su se ponašali upravo suprotno. Miloševićev beogradski režim ne samo da je dozvolio, već je planirao neprijateljska djela čija je svrha bila onemogućiti međusobno povjerenje u miru koji slijedi. Takav je bio princip po kojem je vršeno svo naselje protiv ljudi i zajednica Bosne. Rat je vođen da bi u potpunosti uništio odnos izmređu dvije države.
Korisno je osvrnuti se na inverziju ovog argumenta. Hegel nudi suprotan pogled na objektivne posljedice rata; on formuliše pozitivan odnos između rata i njegovog uticaja na društvo:
Kako im ne bi dopustila [porodicama i privatnim zajednicama] da stvore korijene i nasele se u ovakvoj izolaciji i tako razbiju cjelinu u fragmente i dovedu do nestanka zajedničkog duha, vlada ih Ratom povremeno mora protresti do same srži. Ovim sredstvom ona uznemiri red koji je uspostavljen i uređen, te krši njihovo pravo na nezavisnost, dok su pojedinici (koji se, apsorbovani u njemu, odvoje od cjeline, težeći ka nepovredljivoj samostalnoj egzistenciji i ličnom sigurnošću) zadatkom koji je pred njih postavila vlada prisiljeni da osjete moć njihovog gospodara i vladara, smrti. Na taj način razbijajući oblik čvrste stabilnosti, duh čuva etički red od tonjenja u puku prirodnu egzistenciju. (1977, 474)
Hegel tvrdi da je društvena funkcija rata ponovno uspostavljanje društvene solidarnosti. Ta funkcija nije samo posljedica rata, već i njegov uzrok. U Običajima srca, Amerikanci su predstavljeni kao sve privatniji i fokusiraniji na same sebe, bez osjećaja građanske privrženosti i društvene odgovornosti. Autori Običaja srca tu osobinu nazivaju ontološkim individualizmom (Bellah et. al. 1985, 143). Hegel tvrdi da kada je društvo u jednom takvom anomičnom stanju, rat je neophodan zbog uzburkavanja fragmentacije društva i ponovnog utvrđivanja značaja države. Rat pozitivno uspostavlja tu solidarnost koja je potrebna da bi društvo funkcionisalo. Kada porodice i privatne zajednice teže isključivo nepovredljivoj samostalnog egzistenciji i apsolutnoj ličnoj sigurnosti, društvo je ugroženo. Prema Hegelu, rat uništava i ispravlja ovaj negativni razvoj.
U kontekstu Bosne, rat je služio suprotnoj svrsi. Svrha i način na koji je rat vođen bili su usmjereni ka uništavanju društva. Sjetimo se onoga što je prethodno rečeno. Od 1992. do 1995., oko četvrtine miliona ljudi je ubijeno; četvrtina miliona je osakaćeno ili povrijeđeno; a 2,5 miliona, više od polovine stanovništva, protjerana je iz svojih domova. Prije rata, Bosna je imala 4,5 miliona stanovnika. Kako je moguće razumjeti razmjere ovog bezličnog nasilja unutar jednog sruštva? Da li u određenom trenutku samo društvo prestane postojati?
Keith Doubt, Understanding Evil: Lessons from Bosnia, Fordham University Press, New York, 2006.